Nova mlada nada hrvatske košarke u Ciboni se muči. Trener Ivan Velić ne daje mu minutažu ni ovlasti na terenu u mjeri koja se očekivala za ovog 17-godišnjaka. Nisu to bila samo očekivanja javnosti, medija i tate Nikše; čuđenje njegovim statusom izrazili su i mnogi iz svijeta struke, od kojih je najviše odjeknuo istup izbornika Veljka Mršića, koji je pozvao Roka na prošlo reprezentativno okupljanje. Velić nije ostao nijem na prozivanja i uoči ogleda s Primorskom podrugljivo je odgovorio Mršiću.

“Ako mi je moj dragi kolega pozivom Prkačinu htio nešto pokazati, onda bih volio da mu je dao 20-30 minuta igre i tako mi otvorio oči”, rekao je, a potom izdvojio neke utakmice u kojima je Roku dao nešto više prostora uz poantu da se igrači ne bi smjeli gurati u igru preko medija i menadžera.

Roko Prkačin ima loš šut. Alarmantno loš šut. Brojke u ABA ligi su užasavajuće

I tko je u pravu? Velić ili svi koji su se na njega okomili?

Ajmo za početak baciti oko na brojke. Prosjek u domaćem prvenstvu (21,6 minuta) ne možemo uzeti kao Sveto pismo jer može zavarati — mnogo utakmica je Cibona odigrala s nedoraslim suparnicima i u ranoj fazi osigurala bodove, stoga Veliću nije predstavljalo problem udijeliti Prkačinu veliku minutažu, dok, primjerice, na gostovanju u Zadru u listopadu nije odigrao ni minute. Brojke u ABA ligi daju mnogo realniju sliku, a one kažu da Prkačin za 14,8 minuta igre ubacuje 4,7 poena uz 2,6 skokova i 0,8 asistencija u prosjeku. Uopće nije loše za jednog 17-godišnjaka, ali nije ni dobro za potencijalnog, kako to narod voli reći, spasitelja hrvatske košarke. Više od brojki ljude iritira njegova uloga na parketu, jer Roko zaista malo igra s loptom. Od njega se prije svega očekuje energija u obrani, koje ne nedostaje, ali u napadu ima vrlo pasivnu ulogu.

Uskraćen za osjećaj

Je li glavni razlog tome njegova mladost, odnosno Velićevo kronično nepovjerenje prema mlađim igračima? Cibonin trener uistinu nema dobru povijest s mlađahnim Vukovima. Sjetimo se samo slučajeva Nika Slavice i Karla Uljarevića, koje je, doduše, šira javnost već nešto ranije prestala promatrati kao moguće ‘spasitelje’, ali Velić je ovaj dvojac totalno ugasio, stoga su dvojica mladića usred prošle sezone, umjesto da spašavaju hrvatsku košarku, potražili spas u drugim klubovima.

Ipak, rasplet situacije daje livanjskom stručnjaku za pravo — spomenuti dvojac ostao je manje-više na istoj razini kao i otprije godinu dana. Slavica nabija statistiku u Škrljevu, dok Uljarević ima manje prostora u Zadru nego što ga je imao u Ciboni. Prkačin je veći talent od obojice, ali daleko od toga da je čudo prirode. Dapače, obilježava ga jedan vrlo ozbiljan nedostatak u igri koji se u raspravama proteklih dana malo tko usudio spomenuti.

Roko Prkačin ima loš šut. Alarmantno loš šut.

Brojke u ABA ligi su užasavajuće (trica 4/24, 16,7 posto), dok nadu budi duplo boljih 34 posto u domaćem prvenstvu. Ovdje treba uzeti u obzir da Roko nije jedan od brojnih talenata koji su se zadovoljili fizičkom nadmoći nad vršnjacima pa su posve zapostavili rad na vanjskom šutu sve dok nisu udarili o seniorski zid. Tata Nikša nije baš naivan da bi bio nesvjestan svojih negdašnjih nedostataka — uvidio je koliki hendikep predstavlja klimav vanjski šut u modernoj košarci, stoga ga je nastojao što prije uvrstiti u Rokov repertoar. Još na kadetskom Eurobasketu vidjelo se da se Roko ne srami opaliti s distance — u finalu je šutnuo čak sedam trica, ali i promašio sve… Ukupno je na turniru gađao 3/18, odnosno znakovitih 16,7 posto, na koliko je i danas u ABA-i.

Tehnički to ne izgleda toliko loše, vidi se da je uloženo mnogo truda u usvajanje pravilnog izbačaja. Upravo to najviše zabrinjava — provlačenje lopte kroz uski obruč sa sedam metara udaljenosti nije nešto što se tek tako može popraviti ili naučiti. Stvarnost je takva da je ponekad i nadljudski napor nedovoljan da napredak bude veći od minimalnog, barem na duže razdoblje. Čitava tehnika može izgledati apsolutno savršeno, a da se lopte i dalje uporno odbijaju od obruča. Ili imaš osjećaj za šut ili ga nemaš, a bojim se da je Prka junior za njega ostao uskraćen.

U aktualnoj Ciboninoj situaciji čak i nije toliko bitno hoće li Roko u budućnosti uspjeti značajno popraviti taj šut ili ne, jedino što Velića zanima je kako šutira danas, a odgovor je — loše. Što je priličan problem, jer Velić veliki dio svoje igre temelji na vanjskom šutu: osnovna Cibonina akcija je da se munjeviti Matic Rebec zajuri u reket i isprovocira skupljanje obrane pa potom šalje pas na perimetar. Zaista, Cibona u takvoj koncepciji dobije finu brojku posve otvorenih šutova, stoga ne čudi podatak da šutira 25 trica po susretu (šesti u ABA ligi) i tek 35,45 dvica (deveti u ligi). Zato su na poziciji četvorke od Roka mnogo opasniji veterani Rozić (41 posto trice) i Ivan Novačić (37,7 posto), koji se mijenjaju u rijetkim slučajevima kada Prkačin uopće ne uđe u igru, kao u finalu Kupa.

Slijedi ljeto velikih odluka

Dakle, kad se ovako sagleda stvar, posve je razumljivo to što se Roko nije nametnuo — sustav igre mu nimalo ne odgovara jer stalno potencira njegovu Ahilovu petu, dok mu prednosti ne mogu doći do izražaja. E sad, drugi je par postola treba li Velić mijenjati čitav sustav i uplivati u vode u kojima se ne osjeća sigurno samo kako bi pomogao Roku da napreduje. Činjenica je da je to stvar njegove dobre volje, osim ako mu nadređeni nisu izričito zapovjedili da podredi rezultat razvoju talenata — odnosno, jednog ali vrijednog talenta u ovom slučaju.

Stavite se u trenerovu kožu — zašto bi trebao okrenuti leđa sustavu koji mu je već dao plodove (metla nad Cedevitom u lanjskom finalu), ako nema garancije da rezultat nije važan? Zašto igrač ne bi bio taj koji se prilagođava, umjesto da se svi prilagođavaju njemu? Ako je toliki potencijal kao što se priča, onda mu ne bi trebalo biti nemoguće odgovoriti na zahtjeve koje mu trener postavi umjesto da traži laboratorijske uvjete zbog kojih bi rezultat mogao patiti. Vjerujem da tako nekako izgleda tok Velićevih misli.

I sumnjam da će se Cibonin trener zbog sve ove halabuke promijeniti, tvrdoglav je to tip. Uostalom, da se u ovako kasnom dijelu sezone naglo krene s radikalnom promjenom načina igre, moglo bi to biti pogubno i za rezultat i za Rokovu psihu u slučaju većeg neuspjeha. Međutim, jasno je da ovako neće ići na duže staze.

Uoči ljetnih priprema, kad bude dovoljno vremena za mirno uvježbavanje nečega novog, Uprava treba sjesti s Velićem i reći mu da je primarna zadaća sljedeće sezone Prkačinova promocija te da je potrebno postaviti sustav igre koji će ga izbaciti u prvi plan. U slučaju Velićeve nevoljkosti da prihvati taj zadatak, Uprava treba odabrati: ili je Cibonin projekt Roko Prkačin, što znači da Velić treba otići, ili je Cibonin projekt Ivan Velić, što znači da Prkačin treba otići ako ne želi riskirati još duže doba stagnacije.

Roko Prkačin tako je mlad; 17 mu je godina tek.

Ovih 15 minuta prosječno u ABA ligi neće mu previše naštetiti. Zapravo, dobro će mu doći da što ranije spozna surovi svijet profesionalnog sporta. Opet, neće mu vječno biti 17. U sljedećoj sezoni treba napraviti iskorak, pokazati da je sposoban činiti veće stvari, bilo to u Ciboni ili negdje drugdje. Jedna stvar je sigurna — sve zahvaćene u ovoj zavrzlami očekuje ljeto velikih odluka, koje će imati dalekosežne posljedice.