Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Četiri asa: Tko manje

Sve četiri vodeće momčadi lige su u krizi. Uspoređujemo reakcije njihovih trenera

Zadnja izmjena: 9. svibnja 2018. Igor Kralj/PIXSELL

To da su u jednom kolu četiri vodeće momčadi lige osvojile ukupno samo jedan bod — a pritom da nitko od njih nije istovremeno igrao međusobni susret — popriličan je kuriozitet. Doduše, u sezoni ‘crnih rupa’ nije riječ o drastičnom podizanju kvalitete momčadi iz donjeg dijela lige, već o bizarnom trendu u kojem doslovno niti jedna ekipa koja pretendira na vrh ne pruža igru proporcionalnu takvim ambicijama.

U našem nogometnom okruženju za takve situacije vrijedi ona apsolutna maksima “ako ne ide, mijenjaj trenera”, po kojoj je promjena šefa struke često prvoloptaško rješenje koje mnogi vide kao nešto nalik onim ‘čudotvornim krpama’ s TV-prodaja koje jednim potezom obrišu sve loše. Mentalitet se teško mijenja, ali posao trenera je između ostalog demonstrirati način ophođenja u takvim kriznim situacijama i sposobnost okretanja stvari u pozitivnom smjeru. Tu dolazimo do specifičnosti u kojima svaki od četvorice trenera s vrha ljestvice radi; uostalom, njihove reakcije nakon ovog bizarnog kola to najbolje ocrtavaju.

I dok nema posebno uvjerljivog objašnjenja zašto i Dinamo, i Hajduk, i Rijeka i Osijek igraju loše, ni treneri se nisu pretjerano potrudili razjasniti takvo stanje stvari, barem ne konkretnim opaskama.

Dinamo je nakon još jedne blijede partije na kraju ipak spasio bod u Koprivnici, dopustivši pritom da mu Slaven Belupo — koji u tri mjeseca zna samo za pobjede protiv Cibalije i Rudeša — u dva navrata ismije obranu, Nikola Jurčević je pričao o matematici, nezgodnom domaćinu  i “poziciji koju treba zadržati”. Općenito, od svog ustoličenja Jurčević nije bio poznat po nekim autentičnim razmišljanjima ili strogom pogledu na činjenicu da Dinamo i dalje ogroman dio svoje igre reducira na individualnu kvalitetu. Dakako, ta poslovična rezerviranost nema veze s njegovim dobroćudnim karakterom, već s time da je svjestan kako na ovom radnom mjestu nije baš u poziciji puno kritizirati vlastite igrače.

U Dinamu je, pokazalo se to na prethodnim primjerima, svlačionica naprosto uvijek ta koja u rukama drži jače karte od trenera, osim taj nije ujedno i član vladajuće obitelji. Ako im ne sjedne koji komentar ili stav prema njihovu angažmanu, igrači su u stanju vrlo brzo pokazati treneru tko je gazda. Jurčević je sasvim sigurno toga bio svjestan kad je preuzimao posao.

Osječki Guy Roux

S druge strane, na Rujevici je situacija sasvim obrnuta — ondje je trener u neprikosnovenoj poziciji moći. To je pokazao i ovaj poraz od Lokomotive. Matjaž Kek je radom i rezultatima priskrbio sebi kult ličnosti i može si priuštiti da kad god to poželi nesmetano oplete po igračima ili rukovodstvu, dok god to radi s dozom ukusa i namjere za motiviranjem.

“Očigledno je da neki naši igrači misle da su ne znam što”, grmio je Kek nakon očajne predstave ovog vikenda, poentiravši sa izjavom kako “imamo predsjednika kluba i dva sportska direktora. Neka oni to pokušaju riješiti”.

Kek zna točno uobličiti svoje izjave tako da odmjereno istakne svoju odgovornost, ali i proširi njeno polje po potrebi. Slične su stvari bile posrijedi i jesenas kad je Rijeka upala u popriličnu krizu rezultata, pa je u nekoliko navrata otvoreno prozivao i samo vodstvo kluba zbog slaganja i (više) osipanja momčadi na koje nije mogao utjecati. Takva dinamika unutar kluba zasad je sasvim dobro funkcionirala — uprava može (ras)prodavati igrače vadeći se, sasvim logično, na potrebu racionalnog poslovanja i samoodrživosti, ali time i stvara alibi Keku, a onda on ispada još veća faca kad s ograničenim resursima uspijeva podići ekipu i tako se više-manje bezbolno prebrodi svaka kriza rezultata. A pozicija strogog autoriteta koju trener time jača presudna je za provedbu njegova načina rada.

Zoran Zekić se nada sličnom statusu nakon što je prošle sezone ispunio klupske ambicije i na njih nadovezao uzbudljivu europsku kampanju. Međutim, premalo je realnog uspjeha za takvo nešto, a Osijek na terenu sasvim očito ne samo da ne napreduje, nego i nazaduje.

Za Kopića je ovo možda najizrazitiji ‘make or break’ moment, premda mu posao nije izravno ugrožen, ali isto zapravo vrijedi i za ostale

“Zašto bih smjenjivao trenera nakon dva-tri slabija rezultata”, upitao je u nedavnom intervjuu predsjednik Ivan Meštrović naglasivši u pomalo i euforično-populističkoj maniri kako želi da Zekić bude Osijekov “Guy Roux, trener više od 40 godina”. Problem je, međutim, to što Osijek više ne staje na “dva-tri slabija rezultata”, već je na ionako lošu jesen stigla i polusezona sa samo četiri pobjede u 13 utakmica.

Tijekom tog procesa Zekić je izmjenjivao različite pristupe; kada je prije mjesec dana pod sličnim okolnostima poražen od Rudeša, ‘Zeko’ je grmio bez kočnica kako “više ne želi ni sjediti s igračima”, upitavši se “što s njima ima razgovarati”. Ispostavilo se da je takav nastup bio ishitren i kontraproduktivan, pa je nakon poraza u Zaprešiću nastupila apatija, a Zekić izjavio kako mu “nije jasno kako je to Osijek izgubio”.

Cinici bi rekli da će mu možda nakon 30-ak godina na klupi biti jasnije.

Kopićev ‘make or break’ moment

Ovu unutarklupsku dinamiku najzanimljivije je pratiti u Hajdukovu slučaju. Poraz od Rudeša stavio je trenera Željka Kopića na test: ovo mu je prva rezultatski krizna situacija s kojom se mora nositi otkako je na klupi Splićana, što je nešto posve drugo od onoga s čime se susretao u Koprivnici, kada je kao Slavenov trener uživao povjerenje i nakon puno dužih neuspješnih serija. Za tradicionalno histeričnu hajdučku populaciju, odnosno barem velik dio nje, tri utakmice bez pobjede znače ponor od pretenzija na titulu do depresije. Kopićeve reakcije, odnosno način nošenja s kriznim stanjem, definirat će te odnose za ubuduće i možda ponajviše utjecati na duljinu njegova trajanja na Hajdukovoj klupi.

Kopića karakterizira miran i britak, pomalo i dosadnjikav analitički pristup javnom istupanju; ne čini se da bi u bilo kojem trenutku mogao izreći nešto što nije prethodno samom sebi raščlanio u glavi. Stoga je neuobičajeno bilo vidjeti snimku njegovog istupa pred razočaranim navijačima koji su mnogi pohitali vidjeti kao ‘pravdanje’, zaboravljajući pritom da je pred navijačima bio i nakon važne kup-pobjede u Osijeku.

Hajdukov trener je, samo drugim riječima, rekao isto što i kasnije novinarima — da su igrači u psihološkom grču i da u svlačionici “postoji problem” za koji on preuzima odgovornost. Kopić je istupio iz svojih uobičajenih okvira, lako moguće s namjerom da time pošalje i određenu poruku igračima u delikatnom trenutku.

Zapravo, njegova izreka na odlasku sažela je još uvijek najbitniju priču za svakog trenera, a osobito za četvoricu spomenutih u ovom trenutku. “Ja preuzimam odgovornost; ili (problem, op.a.) mogu riješiti ili ne mogu riješiti”.

Za Kopića je ovo možda najizrazitiji ‘make or break’ moment, premda mu posao nije izravno ugrožen (dapače, upravo je potpisao novi ugovor), ali isto zapravo vrijedi i za ostale — samo za svakog u nešto drugačijim, specifičnim okolnostima.

xxx

Prema InStatu, baš sve momčadi osim Lokomotive odigrale su slabije od svog ovosezonskog prosjeka, a isto se odražava i na individualnu statistiku — primjerice, još nikad nismo imali Igrača kola s ovako niskim InStat Indexom, s kojime se u nekim kolima ne bi uvrstio ni među prvih 11.

Možda je zanimljivo spomenuti da su hajdukovci imali daleko najviše dobivenih duela od svih proteklog vikenda (117/189) i u njima bili najuspješniji (62 posto), ali su istovremeno izgubili i najviše lopti, njih 76; ne čudi onda da je Rudeš osvojio najviše lopti, 68. Čak trojica Hajdukovih igrača su na vrhu ljestvice dobivenih duela: Josip Radošević 19/25, Andre Fomitschow 18/27 i Ardian Ismajli 17/22, a isti je poredak i u kategoriji startova na loptu. Rudešov Rafa Paez je, s druge strane, upisao uvjerljivo najviše presječenih suparničkih dodavanja, njih 14.

Najbliže plasmanu među idealnih 11, ali malo ‘ispod crte’ našli su se Dino Kolinger (Lokomotiva), Srđan Grahovac (Rijeka), Ante Mrmić (Inter) te Fomitschow i Radošević.

Evo tko je u Momčadi kola, formacija je 4-3-3.

Krunoslav Hendija (293), Lokomotiva

Prvi put u idealnih 11. Pet obrana, od čega tri u kategoriji koju InStat vodi kao ‘brilliant saves’, 3/3 pokupljena centaršuta ili presječenih suparničkih dodavanja, 21/25 točnih dodavanja.

Petar Stojanović (300), Dinamo

Šesti put u Momčadi kola. Dodavanja 81/92 (4/6 ključnih, 7/12 u suparnički šesnaesterac), jedan udarac, 7/11 dobivenih duela, 1/3 driblinga, 3/4 starta na loptu i pet presječenih suparničkih dodavanja.

Amir Rrahmani (266), Dinamo

Četvrti put u Momčadi kola. Dva šuta, jedan unutar okvira gola; točnih dodavanja 71/78 (1/1 u kazneni prostor), dobivenih duela 13/15, uspješnih startova 4/4, četiri presječene suparničke lopte.

Filip Benković (304), Dinamo

Već 13. put ove sezone u ovom izboru i definitivno kandidat za Igrača sezone. Dobio najviše defenzivnih (15/16) i zračnih (12/13) duela — ukupno dueli 16/17 — a usto još i zabio gol, upisao 70/77 točnih dodavanja (0/1 u šesnaesterac), 2/2 uspješna starta na loptu i devet presječenih dodavanja.

Toni Datković (272), Lokomotiva

Debitant u Momčadi kola, iako je odigrao samo prvo poluvrijeme protiv Rijeke. Dodavanja 17/20, dueli 7/8, driblinzi 1/1, startovi 4/4, četiri presječena suparnička dodavanja.

Filip Bradarić (295), Rijeka

Kao i obično, bio je među najaktivnijim igračima na terenu i onih s ponajmanje počinjenih pogrešaka. Točno je dodao 84 puta iz 94 pokušaja (ključno 1/4, u šesnaesterac 1/4), dobio 8/12 duela, 0/1 driblinga i 5/5 startova na loptu, uz sedam presječenih dodavanja i jedan šut. I dalje u stopu slijedi Benkovića — ovo mu je 12. pojavljivanje u Momčadi kola.

Miloš Vidović (263), Slaven Belupo

Jedan gol i jedna asistencija protiv Dinama. Dodavanja 25/33 (ključna 1/1, u šesnaesterac 1/1), dueli 5/10, driblinzi 1/1, osam presječenih dodavanja. Treće pojavljivanje u idealnih 11.

Bojan Knežević (274), Lokomotiva

Uz jednu asistenciju, upisao je 28/37 točnih dodavanja (2/3 ključna, 6/8 u šesnaesterac), 10/15 dobivenih duela, 6/6 uspjelih driblinga, 3/3 uspješna starta na loptu i jedno presječeno suparničko dodavanje. Prvi put ove sezone u idealnih 11.

El Arabi Hillel Soudani (287), Dinamo

Tri udarca, od čega dva unutar okvira gola; dodavanja 24/33 (ključna 4/6, u šesnaesterac 4/8), dueli 10/19, driblinzi 5/7, startovi 2/3. Sedmi put u Momčadi kola.

Dejan Radonjić (279), Lokomotiva

Dva udarca, jedan gol; dodavanja 21/29 (ključna 1/3, u šesnaesterac 1/2), dueli 7/26, driblinzi 3/8, startovi 0/1, pet presječenih suparničkih dodavanja. Četvrti put u Momčadi kola.

Mirko Ivanovski (261), Slaven Belupo

Po gol i asistencija; tri udarca na gol, dva unutar okvira gola. Dodavanja 14/18 (ključna 1/1, u šesnaesterac 2/2), dueli 3/26, driblinzi 2/3, tri presječene lopte. Treći put u ovom izboru.

Ne propusti top članke