Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako Kek stvara prvake

Rijeka je najbolja, govori to i ljestvica i statistika. Najzaslužniji je on

Zadnja izmjena: 23. prosinca 2016. Igor Kralj/PIXSELL

Jedna od ključnih stavki po kojima Telesport želi biti drugačiji od ostalih je naš trud da u svakodnevni novinarski narativ izvještavanja uvedemo zdravu dozu analitike. Pri tome je potrebno tumačenja temeljiti na opipljivim i maksimalno objektivnim brojevima, na statističkim uzorcima koji će dati pravu sliku zbilje. Baš zbog toga, jedini u Hrvatskoj aktivno surađujemo s kompanijom InStat koja nam pruža upravo te statističke parametre, pa tako i svoju Momčad kola (kao i Momčad jeseni) zasnivamo isključivo na statističkom uzorku.

Ukupni zbroj svih podataka u jesenskoj polusezoni daje jasan zaključak: Rijeka je daleko iznad svih. Na stranu šest bodova prednosti pred Dinamom koji i nisu toliko veliki kapital s obzirom na još dva međusobna dvoboja – igrači Rijeke dominiraju InStatovom listom najkorisnijih igrača. Prva tri mjesta po prosječnom InStat Indexu (ukupan zbroj svih bitnih statističkih elemenata) zauzeli su Stefan Ristovski, Franko Andrijašević i Filip Bradarić. Još dojmljivija je statistika u kojoj je među prvih 20 igrača lige čak devet igrača Rijeke, što je uistinu nevjerojatan podatak.

Svima nam je jasno da Rijeka nije individualno najjača momčad lige, a posebno nije toliko dominantna da ovako pomete konkurenciju. Tu dolazimo do drugog aspekta analize.

Suhi brojevi ne objašnjavaju fenomene. Bitno ih je staviti u odgovarajući kontekst, pružiti im tumačenje koje će podatku dati vrijednost. Iako svaka analiza proizilazi iz objektivnog, vrijednost joj daje baš subjektivno tumačenje, ono što nam nudi odgovor na pitanje: „Kako?“. Pa dobro, kako onda da je Ristovski najbolji igrač lige, a da su iza njega Andrijašević – koji je u Hajduku i Lokomotivi igrao solidno, ali nije bio dovoljno dobar za Dinamo – te Bradarić, koji je prodan Rijeci bez da je itko pomislio kako bi to možda mogao biti treći igrač lige?

Odgovor se krije u Matjažu Keku i onome što on daje svojim igračima.

Ključ u samom sustavu

Svaki igrač ima svoju vrijednost, ali igranje u pravom sustavu tu vrijednost podiže. Pravi se sustav zasniva na jasnim ulogama, podjeli zadataka u igri sasvim neovisno o pozicijama. Takav sustav u kojemu svatko zna svoj posao onda ima određene mehanizme, uigrane komponente igre koji igraču nude automatizam; automatizam pak nudi efikasnost izvedbe, a efikasnost je ono što razlikuje talentiranog od vrhunskog igrača, barem u statističkoj valorizaciji učinjenog. Automatizam u igri smanjuje mogućnost donošenja loše odluke i olakšava izbor rješenja, čineći ta rješenja što lakšima.

Primjerice, pričamo o nekom krilnom igraču, talentom dominantnim kao što je u HNL-u El Arabi Hillel Soudani. On će na temelju svojih sposobnosti i talenta dominirati utakmicom bez obzira na sustav, ali dobar sustav nudi i objektivno lošijem igraču da bude jednako značajan za ishod utakmice. Kad taj lošiji igrač – recimo Andrijašević, kojeg bi na ‘školskom’ rijetko tko izabrao prije Soudanija, primi loptu pred suparničkom obranom, njemu više nije potrebno toliko individualne kvalitete da napravi dodavanje ili prenese loptu u završnu fazu napada s obzirom da se opcije otvaraju same od sebe. Zahvaljujući pozicioniranju i kretanju suigrača u točno određenom sustavu, dodavanja koja on radi su jednostavnija i efikasnija, što ga čini nezaustavljivim.

Upravo je sustav igre ono što je Kek omogućio svojim igračima. I što im omogućava već neko vrijeme. Dokaz možemo vidjeti na sasvim drugom aspektu. Primjer prvenstveno Leona Benka, pa onda Andreja Kramarića pokazuje nam kako je Kek uvijek bio u stanju postaviti igrača u poziciju uspjeha. Igrati centarfora u njegovom sistemu bilo je mnogo lakše nego u većini drugih momčadi, jer ostatak ekipe radi na tome da napadaču olakša posao, da mu omogući da njegov zadatak bude zabiti gol kad se nađe u šansi, a ne tu šansu i stvoriti.

Kek pogodio jackpot

Kekova studioznost i priprema je nešto na što momčad ne može biti imuna, te je disciplinom u igri i obrambenom čvrstinom osiguravao drugo mjesto.  Ipak, prvenstvo je gubio na malim momčadima koje napad niti ne zanima previše, tako da je njegova obrambena tvrđava u dubokom bloku bila prilično beskorisna. Uostalom, Rijeka je prošle sezone u susretima protiv momčadi iz donjeg doma ljestvice osvojila 14 bodova manje od Dinama.

Međutim, Kek je napokon shvatio da ima jako dobre igrače i da ih može koristiti u kreativnijim ulogama od onih defenzivnih na koje nas je navikao. Ove godine, vjerojatno pod dojmom slabijeg Dinama, fokus momčadi prebacio je s centarfora na sredinu terena, podigao je zadnju liniju, uključio je stopere u igru, zaigrao otvorenije i ─ pogodio jackpot. Rijeka je na vrhu ljestvice, a trojica njenih igrača Rijeke su statistički najuspješniji u ligi.

Baš nitko u HNL-u na svojoj poziciji ne radi toliko razlike kao Stefan Ristovski, što ga čini najkorisnijim igračem lige. MVP bez ikakve dileme

Ono gdje Rijeka radi najveću razliku je treća četvrtina terena – dakle, prvih 25 metara suparničke polovice. U tom prostoru, po InStat podacima, dobiva čak 32 duela po utakmici s 50 posto uspješnosti, što je debelo iznad prosjeka lige (44 posto). Za to je zaslužan njihov presing, jak intenzitet trke kojime u određenim dijelovima utakmice doslovno paraliziraju suparnike, onemogućujući im da izađu u napad održavajući konstantan pritisak na suparničku obranu. Jasno, snažan presing Kek koristi u kraćim intervalima, u ostatku vremena održavajući kompaktnost momčadi i čvrstoću linija podižući i spuštajući obranu.

Takav iznimno aktivan pristup čitave momčadi za posljedicu ima da Rijeka u prosjeku uzima loptu najbliže suparničkom golu – 1,4 metra bliže od prvog pratitelja Slaven Belupa i više od tri metra u odnosu na prosjek lige. Naravno, predvodi ligu i u broju oduzetih lopti po gubitku posjeda i na vrhu su InStat indexa intenziteta duela, koji u omjer stavlja broj dobivenih duela i presječenih lopti po minuti suparničkog posjeda.

Atipični bek

Nameće se pitanje kako sve ovo čini baš Ristovskog, Bradarića i Andrijaševića najuspješnijim.

Odgovor je isti kao i za Benka: dovedeni su u poziciju za uspjeh. Bradarić kao zadnji vezni i Ristovski kao desni bek igraju mnogo više u polju nego njihovi konkurenti, jer Rijeka osvaja loptu visoko. K tome, hvataju suparnike izvan njihove optimalne obrambene strukture, koju zatim mogu agresivno napadati. Ne čudi onda kako je po pitanju ključnih dodavanja na vrhu lige baš Ristovski, a prate ga Bradarić i Josip Mišić.

Ključno dodavanje je ono koje rezultira udarcem ili prilikom za udarac – a Kekov sustav čitavu momčad dovodi visoko i otvara suparničke linije. Kad su igrači tako visoko i imaju sigurnost koju pruža kompaktnost, dva zadnja vezna i bek bez ikakvih problema mogu odigrati riskantnije lopte prema vrhu napada. Uostalom, taj napad im je bliže nego što je uobičajeno za njihovu poziciju, a u slučaju greške ionako su spremni izvršiti presing.

Bradarić i Ristovski imaju najviše „slobodnih“ lopti uzetih na protivničkoj polovici, i to daleko najviše (69 i 62, prvi idući ima 54). Bradarić pritom ima i najviše dodavanja u ligi, jedini preko 60 po utakmici s 87% točnosti, a drugi je ponovno Ristovski – koji, iako je bek, ima mnogo zadataka koji spadaju pod domenu klasičnog veznog. On ima 58 dodavanja na uzorku od 90 minuta, s 85% uspješnosti. O tome da se radi o atipičnom beku svjedoči i činjenica da je tek peti u ligi po centaršutevima, sa svega 70 pokušanih centaršuteva, što je 3,7 po utakmici. Ponovo se vraćamo na automatizam, na rješenja koja se u igri otvaraju sama od sebe i zbog kojih nema potrebe forsirati.

U odnosu na konkurente sa svoje pozicije, Ristovski ima pet asistencija, uputio je 14 udaraca te ima 1,6 driblinga na utakmici i 2,7 dodavanja u kazneni prostor, što ga čini iznimno ofenzivnim bekom, stabilnim napadačkim oružjem s pozicije odakle malo tko očekuje.

Što se tiče obrambenog dijela igre, Ristovski je u najmanju ruku pouzdan s više od sedam obrambenih akcija po susretu i 68% uspješnosti, a ni on ni Bradarić kao najbolji dodavači lige nisu među 20 igrača s najviše izgubljenih lopti. Dakle, baš nitko na svojoj poziciji ne radi toliko razlike kao Ristovski, što ga čini najkorisnijim igračem lige. MVP bez ikakve dileme.

Nema crnih rupa

Ono što je svakom sustavu nužno potrebno jest  ─ nepredvidljivost. Bez te doze neočekivanosti i instantne kreativnosti sustav prebrzo postane industrijski. Jednostavno, šabloniziran je i zaustavljiv, prelako ga je pročitati. Kek zna svoj posao, zato i Ristovskom i Bradariću daje dozu slobode u igri. Međutim, ključ njegova sustava je sloboda koju ima Andrijašević, koji izravno sudjeluje u 31% svih akcija koje završe golom. On je igrač koji je taman toliko discipliniran da se uklopi u sistem i da odradi svu obveznu igru u oba smjera, a istovremeno i toliko izvanserijski da svojim talentom obogaćuje ono što mu nude suigrači.

Kek je tako slobodnu ulogu davao  raznim igračima. Anasu Sharbiniju – koji je talentom iznad svih, ali je suviše nediscipliniran. Kramarić je ostao bez podrške defenzivno postavljenih suigrača, dok je Marin Tomasov imao previše intervala praznog hoda.

Franko Andrijašević iznimno mnogo razlike radi onime što ni napredna statistika ne može kvantificirati ─ suhom trkom. Za razliku od drugih igrača na njegovoj poziciji, nije statičan, kreće se iznimno dobro, odvlači suparnike i otvara prostor i sebi i suigračima. Opterećuje suparnika tamo gdje je najtanji, loptom obično igra dok je u kretanju, a ogromnu većinu golova zabija iz kaznenog prostora. Zapravo, on je špic zarobljen u tijelu i navikama veznjaka. Ima 1,5 ključnih dodavanja i 1,5 driblinga te više od 50% udaraca koje uputi završe unutar okvira gola. Njegovih osam golova i dvije asistencije možda ne izgledaju previše impresivno – međutim, ako je Ristovski najbolji, Franko je ključni čovjek ove momčadi, jer donosi dimenziju više samom sustavu.

Na kraju, ukupni InStat Index nudi pregled 20 kola polusezone. Nije slučajno da su igrači Rijeke toliko visoko jer sustav pruža još jednu stvar ─ konstantnost. Automatizam smanjuje mogućnost da igrač ima ono što je najlakše objasniti kao „loš dan“, postojanost zadaće u igri garantira konstantnu uključenost u igru. Nema crnih rupa i kola u kojima igrač nije odradio svoju normu. Ta konstantnost Rijeku čini prvom na tablici, stavlja čak devet igrača u prvih 20 lige, a Ristovskog, Andrijaševića i Bradarića u na vrh najboljih igrača jesenske polusezone.

Ne propusti top članke