Njegovo ime je Luka Dončić.

Dallas Mavericks samljeli su prvoplasirane Sunse u najdominantnijoj pobjedi u sedmoj utakmici kojoj sam ja svjedočio. Jedini razlog zašto Mavsi nisu postavili rekord* za najveću razliku u povijesti sedmih utakmica je taj što su četvrtu četvrtinu odigrali pod ručnom, puštajući Phoenixu da zabiju više poena nego što su zabili kroz prve dvije i pol četvrtine. Tolika je bila njihova dominacija da je već na poluvremenu bilo jasno kako Sunsi nemaju nikakav model koji bi ih vratio natrag u utakmicu, a zvižduci u Footprint Centeru jasno su dali do znanja kako je i publika toga apsolutno svjesna. Najbolja momčad regularne sezone rastrgana je na komadiće, poput plišane igračke koja je pala u zube zaigranom štenetu.

Luka je toliko veličanstveno metodičan da vam obranu pretvara u tvrđavu pod opsadom. Od Phoenixove tvrđave nije ostao ni kamen na kamenu.

*Rekord drže upravo oni, a postavili su ga 2005. u prvoj rundi kad su napucali Rocketse s Yao Mingom i Tracyjem McGradyjem s 40 razlike, ali to je bila puno prirodnija utakmica u kojoj su Dirk Nowitzki, Jason Terry i ostatak ekipe polako gradili prednost iz četvrtine u četvrtinu sve dok se Rocketsi, za koje su startale legende poput Boba Sure, Davida Wesleya i Scotta Padgetta, nisu u potpunosti predali.

Prvo je poluvrijeme proteklo u tolikoj dominaciji Mavsa da su postavili rekord sedmih utakmica za razliku na poluvremenu koji su dosad držali Knicksi u onoj slavnoj utakmici 1970., kad se ozlijeđeni Willis Reed pojavio u tunelu i odigrao 27 minuta unatoč pokidanom bedrenom mišiću. Mavsi nisu imali takav trenutak. Nije im ni trebao. U utakmici potpuno lišenoj drame uspjeli su napraviti da košarkaška javnost razjapi usta u čudu. Najneuzbudljivija sezona ovog doigravanja postala je uzbudljiva zahvaljujući neprikosnovenoj razini njihove dominacije.

Razloga za nju ima nekoliko, ali nisam siguran koliko smisla ima dubinski analizirati ovakav tip trijumfa. U svakom slučaju, Mavsima se poklopilo nekoliko stvari.

Odigrali su sjajnu obranu na Phoenixovu bekovskom paru, što je ujedno i neutraliziralo prijetnju koju je predstavljao DeAndre Ayton, isključen iz dvoboja i prije nego što ga je Monty Williams sam isključio vađenjem izvan igre. Sunsi su promašili ono malo otvorenih šutova što su izgradili, a pokušaji koji su tijekom sezone ulazili automatikom — Devin Booker s lijevog krila, Chris Paul s desnog lakta — odijali su se od obruča ravno u ruke Dallasovih igrača. Phoenixu se također obilo o glavu inzistiranje na igri s Paulom koji je sredinom serije pretrpio ozljedu kvadricepsa i nakon toga isporučio četiri slabašne predstave u kojima je više naštetio nego pomogao ekipi, na oba kraja terena. Mavsi su pogodili sve otvorene šutove koje im je obrana Sunsa ponudila, gađajući 49 posto za tri.

No, glavni razlog za njihovu pobjedu bio je Dončić.

Mladi Slovenac još je jednom dokazao da je predodređen za velike stvari. Luki je ovo druga sedma utakmica u karijeri, a u prve je dvije upisao prosjeke od 40,5 poena, devet asista i 12 skokova uz 59 posto šuta iz polja i 50 posto šuta za tricu. Statistički uzorak je ništavan, ali pokazuje o koliko se jakom igraču radi, i fizički i mentalno.

Dončić je izbezumio Pheonixovu obranu, koja nije imala rješenja za Dallasovu metodičnu screen igru. Monty Williams ga je pokušao usporiti i switchanjem i drop obranom*, ali koristi nije bilo. Osvetio se Sunsima za konstantno ganjanje u obrani u kojoj su ga rasturili u prve dvije utakmice time što je i sam ganjao određene matchupove — prvenstveno Mikala Bridgesa koji, uz sav svoj talent, nije mogao parirati Dončićevoj visini, masi i vještini, a povremeno i Paula kojeg su Dončić, Jalen Brunson i Spencer Dinwiddie pokopali tri metra pod zemlju i pretvorili ga u, što bi rekao Patrick Beverley, u prometni čunj. U zadnjih devet godina, otkako se počela voditi ta statistika, Paul je gađan 13 ili više puta na defenzivnim switchevima u samo pet utakmica. Samo pet! Svih pet u ovoj seriji. Ubili su ga.

*Blitz nije ni pokušavao, jer je Luka previsok i predobar na lopti da bi takva obrana palila. Generalno ove sezone nema playa koji je rjeđe blitzan od Dončića, a kroz čitav playoff blitzan je samo 18 puta — dakle, manje od jednom po poluvremenu.

Gledali smo generacijski talentirane igrače kako iz playoffa u playoff igraju maestralno u napadu, gazeći suparnike brzinom, visinom, snagom, vještinom i čeličnom voljom. Luka ima sve, čak i brzinu koju mu osporavaju, samo zbog izuzetne sposobnosti da u trenutku promijeni težište i prođe suparnika usporavanjem. Igrati obranu protiv njega je iscrpljujuće. Većina velikih igrača napadala bi poput timova specijalaca, ili poput tenka, ili poput juriša konjice, ali Luka je toliko veličanstveno metodičan da vam obranu pretvara u tvrđavu pod opsadom. Ponekad ona izdrži, ali u većini slučajeva kapitulira. Od Phoenixove tvrđave nije ostao ni kamen na kamenu.

Bilo bi nepošteno trijumf okačiti samo Dončiću o vrat, pošto su i ostali igrači povukli ne samo u ovom dvoboju, nego tijekom čitave serije.

Maxi Kleber se iz prosječnog šutera pretvorio u čistog stretch visokog (33 posto trice u regularnoj sezoni < 49 posto trice u playoffu na pet šutova); Dāvis Bertāns je pronašao svoj šut; Brunson je iznio velik dio serije s Jazzom na svojim leđima da bi se protiv Sunsa, nakon prvotnog trokiranja, opet prešaltao u ulogu sekundarnog playa; Dorian Finney-Smith i Reggie Bullock igrali su inspiriranu obranu na krilima omogućavajući puno fleksibilnosti u defenzivnim shemama Jasona Kidda; Dwight Powell je ponudio Dončiću dobrog pick partnera svojim rim runnanjem, a Dinwiddie je konačno postao vruć u presudnom trenutku nakon što se kroz doigravanje iznimno mučio s realizacijom na poludistanci i oko obruča.

No, čovjek koji je omogućio suigračima da budu najbolja verzija sebe je Dončić, čiji je usage rate skočio na preko 40 posto, potvrdivši kako se uistinu radi o alfi i omegi momčadi. Što je sjajna stvar za Mavse. Imati takvu alfu i omegu je luksuz kakav ima tek šačica momčadi, a rekao bih da nitko na rosteru nema takvog igrača u mlađeg od 24 godine. Mavsi nisu oko njega okupili bogznakakvu ekipu, pošto se redom radi o igračima koji u vakuumu ne nude bogznašto, osim Brunsona i na dane Dinwiddieja, ali s njim za kormilom u agregatu postaju ozbiljna momčad, što su dokazali pobjedama u dvjema serijama u kojima nisu bili favorizirani. Nastavi li Dončićev razvoj ići uobičajenom putanjom, budućnost franšize je svijetla, čak i s radikalno drugačijom ekipom.

Neposredna budućnost, pak, donosi okršaj s Warriorsima, koji još uvijek nisu do kraja pročistili svoju igru, ali na trenutke uistinu podsjećaju na momčad koja je ne tako davno gazila sve pred sobom.

Dubsi će, doduše, imati pune ruke s Dončićem te me ne bi začudilo da rotacije maksimalno prilagode njemu. Vezivanje Kevona Looneya za Powellove minute kako bi limitirali pick and roll igru te povećanje minutaže Otta Portera nauštrb Jordana Poolea kako bi ojačali obranu visinom i čitanjem suparnika dva su najočitija poteza, ali sumnjam da mogu bogznakako zaustaviti motokultivator zvan Luka Dončić.

Svejedno, i Warriorsi imaju svoju mašineriju koja može prokopati bilo koga, kao i znatnu prednost u individualnoj kvaliteti u ostalim matchupovima, ali Mavsi su ionako dobili tri od četiriju međusobnih utakmica u regularnoj sezoni te nabrijani i nahajpani, sa stavom kako nitko ne vjeruje u njih koji je ujedinio svlačionicu, još jednom mogu iznenaditi.

Jedanaest godina nakon što je Dirk Nowitzki uveo Mavse u finale, još jedan Europljanin se nada napraviti isto. Luka je već sada pokazao da može igrati košarku na razini njemačkog majstora i trebat će je zadržati ako misli upisati još jedan trijumf. Bilo kako bilo, već ovaj rezultat je fantastičan. Dončić je konačno potvrdio čak i najokorjelijim hejterima koliko je sjajan. I to ne na bljeskove, nego u kontinuitetu.