Onda je u idućem napadu Arvydas Sabonis šutnuo tricu, onako iz očaja, i zabio. Od table. Od jebene table. Trica koja je uvijek smiješna, jer je slučajna. Trica nakon koje se i onaj koji ju je šutnuo nasmije u znak isprike. Sabonis se nije nasmijao. I danas se sjećam tog ubačaja, osjetio sam hladan ubod u srce i ustao. Pun užasa koji me polako ispunjavao, stajao sam i gledao ono što je uslijedilo. I nije bilo prvi put. Ranije te godine, Zadar je postao prvak pobijedivši Cibonu rafalnom tricaškom paljbom Petra Popovića u drugom poluvremenu. Moja Cibona je izgubila i izgubio je Dražen, što je dječačkome srcu nanijelo ozbiljne jade.

U srcu tih klupskih i reprezentativnih horora bile su trice.

Košarka je toliko evoluirala zbog trice da je uvođenje iste nesumnjivo najvažnija promjena koja se u tom sportu ikad dogodila

Porazi od SSSR-a i Zadra bili su važne lekcije o trici, tom čudnom i varljivom šutu koji se upućuje s onu stranu linije. I te lekcije bile su gorke. Bile su otrežnjujuće, jer su stigle u pobjedničkom dobu. Na košarku sam se navukao zbog Cibone, zbog spektakla koji je počivao na Draženu i tricama. Tada nisam imao pojma da je trica novost u košarci i da je upravo Cibona prva ekipa u nas koja će brzo i spektakularno postati uspješna, da će joj trademark biti ta ‘novotarija’ — šut za tri poena. Dalekometna paljba koja se ponekad činila nezaustavljivom ponudila je pravi showtime koji me je doživotno navukao na košarku i otjerao na koš na školskom igralištu. S vlastitom loptom. Mene, i hrpu drugih.

Na basketima, to jest, haklovima tih godina, trica je na tim školskim, betonskim terenima isprva bila teško dostupna jer je 10-godišnjaku iza te crte koš izgledao strahovito daleko, pa je šutnuti tricu bilo više pitanje lutrije nego realan pokušaj. Vremenom i rastom razdaljina se smanjivala, trice su počeli trenirati i hakleri, obični basketaši. Nisam bio jedan od takvih i u čudu bih promatrao ljude koji sami treniraju tricu na školskom. Jeste probali to? Naime, ako ste sami, bez pomoćnika koji vam hvata i dodaje loptu, šutirati trice na koš znači, uglavnom, trčkarati naokolo za odbijenim loptama. Prenaporno i dosadno.

I bila je ta crta na terenu. Stvar se događala unutar nje. Ona je bila ta barijera, ta granica unutar koje su se odigravale neke akcije i ozbiljna košarka. Izvan nje, bio je svijet trica. Trica je bila dio ozbiljne košarke, dakako, ali na haklu je bila posebna jer, naprosto, vrijedila je duplo. Osim toga, kod nas se hakl igrao malo drugačije nego kod ostalih, recimo, Amerikanaca. Točnije, drugačije i nepravednije. Lopta se zadržavala u posjedu nakon ubačenog koša, iako bi bilo logičnije da je dobije suparnik. Zbog toga je trica bila nužna u seriji koševa kojima se stizalo ili lomilo suparnike. Isto tako, promašena trica je omogućavala da se dogodi promjena posjeda. Trica je omogućavala i suparniku da promijeni sve. Pa da tebe stignu ili da tebe slome.

Trica ima i tu đavolsku privlačnost jer nudi lakši put do poena. Kako joj odoljeti? Nema blokova, sudara, potezanja, traženja pozicije… Eventualno, treba odraditi dobar blok i prilika za tricu je bila tu, a osim toga, bilo je ljudi koji su sami kreirali svoje šutove i hladno, ne prezajući, ispaljivali dalekometne projektile. Sreli ste ih sigurno na haklu, a košarka je uvijek imala revolveraše magičnih ruku koji su poput magneta privlačili publiku.

https://www.youtube.com/watch?v=C0PqsjrsFJs

Cibona je znala odigrati utakmice u kojima bi suparnika zasula tricama, pretvorivši susret u karneval i ludilo u kojemu se nitko nije bolje snalazio od Aleksandra ‘Ace Trice’ Petrovića, prvog čovjeka koji je kod nas dobio nadimak po tom šutu. Suparnici poput spomenutog Sabonisa, Oscara Schmidta ili Nikosa Galisa izazivali su strahopoštovanje ne samo preciznošću, već i čvrstom, jasno vidljivom odlukom kada bi uzimali šutove za tri. Oni su šutirali svaku loptu, baš svaku, u nekom šuterskom zenu, sigurni da će pogoditi. Netko će reći da su šutirali iz automatizma. Ali nije taj automatizam bio strojne, nehumane prirode. Ne, ne, ovo je drukčije. Ovo je kao kad morski pas ide po plijen. I zato, kada sam čuo da je Draženova omiljena pjesma bila Da mi je biti morski pas, nisam se iznenadio.

Pitanje trice je često pitanje psihe, pitanje stavljanja na kušnju vlastite stabilnosti. U trenutku kad uzimate šut za tri, vi kao da privatizirate cijelu stvar i postajete sebični, čak. Naravno, ukoliko je trica izrađena nakon akcije i ako je rezonska, ona u sebi sadrži manje te sebičnosti, ali ako je ispaljena svojevoljno, tvrdoglavo, ne jebeći živu silu, ona je pokušaj pojedinca da se izdigne iznad situacije i da ju promijeni. Vidio sam mnogo igrača, profesionalnih i rekreativnih, koji su to pokušali, pokušao sam i ja puno puta. Previše puta. Bili su to uglavnom jalovi i očajni pokušaji uzimanja alibija.

Međutim, postoje trenuci u kojima trica zaista može sve okrenuti, kada je matematički odobrena, kada je cilj nadohvat prstiju i kada treba nešto što će pogurati ona suparnička kola nizbrdo, nakon čega guranje istih postaje najlakši posao na svijetu.

Jedna od takvih je ona Kukočeva trica protiv ZND-a u polufinalu Igara ’92. u Barceloni pola minute prije kraja i četiri razlike za krnje Sovjete. Ni dan-danas mi nije jasno kako to Hrvatska, zapravo, pobijedila u toj utakmici, ali ono što nam je donijelo finale protiv Dream Teama jesu Draženovi zabijeni slobodnjaci, njihovi promašeni i ta luda Tonijeva trica. Uzeti takav šut, u tom trenutku, s takvim ulogom i pogoditi ga, to može samo veliki igrač. A Kukoč to jest. Recimo, gađao je 11 od 12 protiv SAD-a na juniorskom SP-u u Bormiju. Kukočeva trica u Barceloni je posebna, jer je važna, ali nije ona najspektakularnija — trica za pobjedu, buzzer-beater, kojih smo se u modernoj košarci itekako nagledali.

Svatko bi mogao napraviti svoju listu tih ‘domaćih’ odlučujućih trojki i siguran sam da na svakoj ima i onih koje su donijele senzacionalnu pobjedu, ali i onih koje su je u zadnjoj sekundi oduzele. Svaki ljubitelj basketa u Hrvatskoj će se sigurno među prvima prisjetiti one lude Kecmanove trice u finalu ABA lige 2010. između Partizana i Cibone, kao i Đorđevićeve za pobjedu na EP-u ’97. i to u prvom, službenom srazu reprezentacija Hrvatske i SR Jugoslavije.

Osim tih općih momenata, svaka lista bitnih trica je itekako osobna stvar. Na mojoj listi se, recimo, nalazi Đorđevićeva trica Juventudu za pobjedu koja je Partizanu ’92. donijela titulu prvaka Europe i udvostručila vrijednost svih igrača u crno-bijelom dresu na neko vrijeme, potom one dvije vezane Draženove trice protiv Dream Teama, Marko Tomas za pobjedu protiv domaćina Španjolske na EP ’07., Nolan Smith za pobjedu Cedevite protiv Partizana u polufinalu FF-a 2014. u Beogradu, Mirza Teletović i legendarni šut “s parkinga” protiv Litve u nezibježnom aranžmanu komentatora Edina Avdića… i mnoge druge.

Sjećanje na trice je nikad dovršeno, uvijek ima neka trica ili tricaš kojeg se niste sjetili. Pa vam neki upućeni frend poput mog Sove veli: “E, jel se sjećaš Douga Leeja?”

Kako su prolazila desetljeća u mojoj košarci, postajao sam svjestan da sve više živimo u vremenu trica. A kako je NBA prevladala u praćenju košarke, lista bitnih, velikih trica je podugačak popis kojeg uvijek otvaram onim famoznim šutom Raya Allena za produžetak u NBA finalu između Miami Heata i San Antonio Spursa. Interesantno, i ta mi je trica neugodna, jer su moji omiljeni Spursi ostali bez pobjede i titule koja je iscurila među prstima poput pijeska. Na tom popisu su i one za koje su zaslužni Larry Bird, Reggie Miller, Chris Mullin ili, recimo, Robert Horry, smijte se koliko hoćete.

Ove grubo prekinute sezone oduševio je Bojan Bogdanović svojom tricaškom ekzekucijom, malo smo grintali jer nije bio pozvan na All Star natjecanje u tricama, a njegov projektil za pobjedu protiv Houston Rocketsa ili onaj raniji protiv Bucksa za pobjedu, u utakmici u kojoj je bio šuterski neraspoložen, potvrđuje da se sa tim bitnim i zajebanim tricama trebaju baviti samo odabrani. A kad smo kod Houstona, što tek reći za njihov microball i igru bez klasičnog centra u kojoj cijela petorka mrtvo-hladno puca trice!? Kao da se cijela priča vratila na početak moje košarke i onu Cibonu.

Nema sumnje, sav ovaj tricaški svijet najavio je Steph Curry i Golden State Warriors. Ajmo bit pošteni, pa posebno spomenuti i Klaya Thompsona. Ono što su radili u šampionskim godinama privlačilo je ljude poput Cibone onomad. Ludi šutovi, urlik publike i misao da je sve moguće, curili su iz tv prijenosa Curryja i društva dok su dominirali ligom. Pogledajte i poslušajte publiku kako divlja dok Curry i ekipa buše suparnički koš tricama, a zatim ponovno pogledajte one Acine trice i poslušajte publiku. Je li taj zvuk ono najveće i najviše što košarka nudi?

Iako su mi išli na živce i iako sam poklonik drugačije košarke, taj žuto-plavi show je bio neporeciv. GSW i matematika će pokrenuti transformaciju košarke u kojoj će se trica šutirati češće od dvojki, a domet šutova će se povećati sve do onog logotipa na centru, pa igrači poput Trae Younga i Damiana Lillarda na redovnoj bazi treniraju i ispaljuju takve šuteve. Nakon bombe Oklahoma City Thunderu u prošlogodišnjem playoffu, Lillard će i sam reći da takve šuteve redovno trenira.

Konačno, trica je uradila ono zbog čega je stvorena i uvedena 1979./80. u NBA, a pet godina kasnije u FIBA-inim natjecanjima: širenje igre iz reketa i stvaranje dodatnih prostora za manevre kojima košarka opet redefinira pozicije i njihove uloge, kao i njihovu važnost. Recimo, Zion Williamson je visok 198 cm, a dominira reketom i post-upom predstavljajući prototip petice u košarci budućnosti. Novi tricaški poredak je najveće zahtjeve stavio pred visoke igrače, a postao je standard da visoki igrači uzimaju šutove iza crte.

Trica toliko dominira da se na treninzima pojedinih ekipa plaća mala kazna za šutove koji su upućeni iz poludistance. Oko igrača s ‘problematičnim’ odnosom prema trici kakav ima, recimo, Ben Simmons, vode se ozbiljne debate. Ono što je trica omogućila u košarci jest i produljenje vijeka igračima koji u veteranskim godinama uvijek mogu pronaći angažman, ukoliko uz iskustvo garantiraju traženi postotak iza linije za tri. O tome je još 1980-tih govorio Oscar Schmidt, a Kyle Korver i Vince Carter su današnji primjeri dugovječnih (i prilagođenih) snajperista. U svakom slučaju, košarka je toliko evoluirala zbog trice da je uvođenje iste nesumnjivo najvažnija promjena koja se u tom sportu ikad dogodila.

Odgojen sam na Jugoplastici i Spursima i na nesebičnoj, timskoj igri i nikako da se potpuno naviknem na košarku u kojoj dominiraju i vladaju trice. Svejedno, i takva košarka mi nedostaje. Nedostaju mi noćne NBA utakmice i trice na njima. Nedostaju mi trice s termina kojeg sam igrao. Ako bih rekao da mi nedostaju moje trice, ekipa s termina bi pala na pod od smijeha. Na pod gdje se nalazi i moj postotak za tri posljednjih mjeseci na terminu. Nedostaju mi njihove trice, makar ih meni zabijali. Jer to je tako s tricama. Tim đavolskim i dvoličnim šutovima bez kojih nema košarke.

A košarke sada nema. Dvorana je zatvorena, kao i školska igrališta. I neka su, moramo biti odgovorni. Ali, jebiga… Fali mi basket. I trica. Fali mi taj let lopte u kojem je, barem na trenutak, sve moguće.

Dok sam na terasi prostirao oprani veš, među ostalim i opremu za basket, osjetio sam tugu. Pomislio sam da bih o tome trebao napisati tekst. Ako treba, i dugačak i dekoncentriran tekst u kojem ću ekipi s termina poručiti da ih volim i da mi nedostaju. Glupo mi je to napisati u Whatsapp grupi, mislim da me razumijete.