Rocketsi su upravo prošle srijede, tik prije trade deadlinea, u velikoj ‘trampi’ u kojoj su sudjelovale čak četiri ekipe, razmijenili svog startnog centra Clinta Capelu za Roberta Covingtona, krilo iz Minnesota Timberwolvesa. Pritom su, na sveopće zgražanje i nevjericu NBA javnosti, proklamirali novu timsku ideologiju: small-ball i igra bez pravog centra svih 48 minuta.

Small-ball, odnosno igra bez centra, sam po sebi nije nikakva novost u ligi. Golden State Warriorsi su zadnji koji su ga proslavili koristeći Draymonda Greena kao peticu u famoznoj Postavi Smrti. Zanimljivo, jedan od inovatora small-balla u modernoj NBA povijesti je upravo Houstonov trener Mike D’Antoni koji je Borisa Diawa, visinom krilnog igrača, koristio baš kao centra 2006. u Phoenix Sunsima, s njim uzeo 54 pobjede u regularnoj sezoni i u playoffu dogurao do konferencijskog finala ispavši od Dallas Mavericksa s 4:2. Kvaka sa small-ballom i glavni razlog zašto je Houstonova odluka podigla toliko bure, je taj što od D’Antonija iz 2006. do D’Antonija u 2020., nitko nisku petorku nije prigrlio kao udarnu. Ona je uvijek služila za razbijanje ritma ili bila tajno oružje za desetak minuta po utakmici, nikako za 48.

D’Antoni je revolucionar i košarkaški pandan Marcelu Bielsi, tip koji se ne boji otići u ekstrem da bi došao do rezultata, ma što netko mislio o tome

Ova odluka je još čudnija kad znamo da ekipe danas sve više napuštaju niske postave i vraćaju se visokim. Zašto je small-ball uopće dobio na važnosti? Zato jer se vađenjem centra dobija dodatni šuter i obrana čini pokretljivijom, ali danas kada su se centri prilagodili novim uvjetima na parketu i svi mahom šutiraju trice, potreba za small-ballom je ipak nešto manja. Capela ipak nije takav tip centra i tu je ove sezone nastao problem za Rocketse. Matematika i statistika u njegovom slučaju su neumoljive. Postave s Capelom na parketu ubacivale su 110 poena na 100 posjeda što je ekvivalentno 17. napadu lige; ovosezonske postave Rocketsa bez klasičnog centra i P.J. Tuckerom na petici ubacuju 119 poena na 100 posjeda, što je za cijela tri poena bolje od trenutnog učinka Dallasova najboljeg napada lige.

Jednostavnim matematičkim operacijama Rocketsi su zaključili da je small-ball ono s čim mogu doći do cilja.

Što oni zapravo hoće?

Capelin defenzivni učinak u kontroli obruča i skoka te 14 poena prosječno uz 63 posto efektivnog šuta iz igre za 33 minute na parketu izgledaju sasvim pristojno u kontekstu Rocketsa. Samo što “pristojno” nije dovoljno dobro za Houstonove ambicije.

Na parketu su se u zadnje tri sezone promijenile i okolnosti, odnosno stil igre kojim Houston igra. Rocketsi su od iznimno dominantne i na pick and roll napadački oslonjene momčadi postali izolacijska ekipa koja minimalno napada kroz pick.

U sezoni 2017./2018. čak 26 posto svih poena Rocketsi su kreirali kroz roll man ili ball handler pick igru. Prošle sezone ta brojka je pala na 21 posto jer su pick zamijenili izolacijama. A ove sezone samo 15 posto svih poena Rocketsi kreiraju kroz pick igru. Nitko u ligi ove sezone ne koristi pick and roll manje od njih. S tim na umu, treba znati da je Capelina napadačka igra bolno limitirana i sastoji se od dva aspekta: postavljanja bloka i rolanja prema obruču. Ako centru koji je jedino i isključivo pick finišer oduzmeš tu igru, što ti ostane od njega? Ništa.

Capela je u zadnjem periodu u Rocketsima bio popularno lijevo smetalo i debelo je stršao kao strano tijelo u tom napadu. Bio je nešuter koji svojim postojanjem zatvara dragocjeni prostor za izolacije i ulaze Jamesu Hardenu i Russellu Westbrooku. Izdržati sa samo jednim nešuterom na parketu je izvedivo; izdržati s dvojicom kakvi su Capela i Westbrook (24 posto za tricu ove sezone) postalo je nemoguće za Houston i Capela je morao otići.

I tu u priču upada Covington koji je već duže vrijeme bio mokri san Houstonovog GM-a Daryla Moreyja. Njegovim dolaskom Rocketsima je omogućeno da izvedu small-ball manevar: izvade centra, a ubace šutera. RoCo je 201 cm visoko krilo koje može braniti svih pet pozicija, šutira 36 posto za tricu u karijeri, jedan je od najboljih kradljivaca lopti u ligi, pouzdan jedan-na-jedan stoper, još bolji obrambeni na strani bez lopte. Covington je idealni prototip 3&D igrača, koji se već na debiju dokazao u obrambenim zadacima, savršen za staviti ga pored Hardena i Westbrooka i zaigrati ono što Rocketsi žele.

A što to Rocketsi žele igrati?

Oni žele igrati brzu košarku, žele lagane poene i trice u tranziciji. Kada im se to oduzme, usporit će napad, postaviti se u 5-out formaciju i napasti mismatcheve preko Westbrooka ili izolacije preko Hardena. S novim identitetom u obrani preuzimaju apsolutno sve, nastojeći napad protivnika učiniti statičnim. Istina, protiv njihove niske postave suparnik također može kreirati mismatch situacije i leđima napadati niske igrače u Rocketsima. Ali to je upravo ono što Houston i želi, da suparnik time sam sebe izbaci iz ritma i odustane od svog identiteta. Oni se post-upova ne boje, nego ih priželjkuju.

Kamikaza-košarka

Dakako, small-ball Raketa ima i svoje potencijalne minuse koji još nisu do kraja ogoljeni. Ostalima u ligi trebat će neko vrijeme da skuže gdje i kako napasti Houston koji je zasad na 5-2 otkako je Tucker startni centar.

Pitanje defenzivnog skoka koje se uglavnom potencira zasad nije problem, ali zato jest zaštita obruča. Tucker i ostali igrači jednostavno nemaju fizikalije i vertikalnost koju je imao Capela i ne mogu biti faktor na obruču, niti defenzivni čistači. To je najbolje pokazala utakmica protiv Utah Jazza u kojoj ih je Jordan Clarkson pošteno natrpao kroz ulaze jer ga na obruču nije imao tko zaustaviti. Rizik je, svakako, i novo raubanje Tuckera, koji je košarkašku karijeru počeo kao bek šuter a danas je, evo, centar. Neopjevanom heroju Tuckeru je gotovo 35 godina; iako se radi o beskompromisnom borcu, pitanje je može li njegovo tijelo izdržati dodatni teret koji mu je stavljen na leđa. U Houstonu mogu samo upaliti svijeću za njega jer njegovom ozljedom cijela priča pada u vodu.

Najveći dobitnik u cijeloj priči oko nove Houstonove taktike je Westbrook.

On još od početka nove godine doživljava mini-renesansu, a Capelinim odlaskom i ubacivanjem Covingtona u igru postaje još opasniji. Russ u ovom 5-vani sistemu ima puno prostora za napadanje obruča, čime je terorizirao Lakerse prije nekoliko dana. Gotovo u potpunosti je odustao od šutiranja trica (samo 2,3 pokušaja po utakmici od Nove godine), igrač je s najviše ulaza pod obruč u ligi, a pokušaje na obruču realizira s vrlo dobrih 60 posto. Kada je D’Antoni 27. siječnja protiv Jazza prvi put prigrlio postavu s Tuckerom na centru, jasno je dao do znanja da nova strategija ima veze i s Westbrookom.

“Najvažnija stvar je Russell”, rekao je D’Antoni i dodao: “Moramo iz njega izvući ono najbolje, a to su ulasci pod obruč. To moramo iskoristiti 100 posto. Nekad se bojimo testirati nove stvari, ali nakon utakmice protiv Jazza rekao sam sam sebi: ‘Idemo pokušati i vidjeti kako to izgleda’. Sada imamo unikatnu momčad koja je drugačija”.

Russ je tako od Nove godine praktički prvo ime u Houstonu. I dok se Harden muči s formom, Russell u ovom periodu nosi Rocketse i drži ih iznad vode. Bez Capele u blizini koša i s D’Antonijevom dozvolom da igra svoju tranzicijsku kamikaza-košarku, naprosto je procvao. S obzirom na to da obrane i dalje redovito udvajaju Hardena na perimetru, ambicije kod Rocketsa će uvelike biti vezane uz Russove sposobnosti da napada slobodni prostor i trpa. Nova small-ball taktika mu je itekako olakšala posao u tome.

Šansa u ekstremu

Osim Westbrooka, Rocketsi su imali još nekoliko motiva da se prebace na ultranisku postavu.

Prvi je D’Antoni, revolucionar i košarkaški pandan Marcelu Bielsi, tip koji se ne boji otići u ekstrem da bi došao do rezultata ma što netko mislio o tome. D’Antoni je s više ili manje uspjeha uvijek igrao na poen više, na tricu više i šutera viška na parketu. Sad je konačno došao na svoje.

Drugi motiv za igru bez centra nisu samo praktični košarkaški razlozi, trener vizionar i analitika organizacije, nego i vlasnik. Otkako je 2017. kupio Rocketse, Tilman Fertita pokazao se kao prava škrtica koja na svakom koraku gleda kako uštedjeti koji cent. Izvori tvrde da se Capelin trade dogodio na njegovo inzistiranje. Motivi su, očekivano, bili financijske prirode jer je Capelin odlazak uštedio par milijuna dolara tipu koji je težak preko pet milijardi dolara.

I konačno, tu je zadnji a najvažniji motiv — želja za uspjehom. Kada Moreyja novinari pitaju zašto su se odlučili radikalizirati pristup sa small-ballom, on će nedvosmisleno reći: “Zato jer je to najbolje za naše zvijezde i daje nam najveće šanse da osvojimo naslov”.

Ne mora vam se sviđati to što Rocketsi rade i kako igraju. Možete im se rugati kada na podbacivanje pošalju Hardena od 196 cm, što izgleda kao skeč iz lošeg sitcoma. Možete smatrati i bogohuljenjem to što je momčad koja je najsjajnije trenutke u povijesti doživjela s centrom Hakeemom Olajuwonom odlučila izbaciti centra iz košarke. Sve se to može, ali se i mora respektirati njihova ideja da budu totalno drukčiji od drugih. Jer mogli su Rocketsi prihvatiti svoju sudbinu i nastaviti živjeti s Capelom i tradicionalnim postavama. Nitko im se ne bi rugao i smatrao ih čudacima. Ali odbili su to i odlučili zaigrati na kartu novog identiteta, jer, kako Morey kaže, daje im veće šanse za naslov.

Svjesni su u Houstonu da su Lakersi i Clippersi na Zapadu ispred njih, ako će se ratovati konvencionalnim metodama. Zato u ovom ekstremu igre bez centra traže svoju šansu, iz svoje posebnosti i specifičnosti žele izvući prednost u odnosu na konkurenciju. I koliko god njihovi potezi i košarka polarizirali NBA gledatelje, treba se priznati i Rocketsima i Moreyju da nikad ne miruju i rade uvijek sve kako bi svi cilindri radili optimalno. Jučer je to bila trica-obruč šuterska analitička doktrina, danas je igra bez centra, sutra je već neki novi trik koji razbija ligašku uniformiranost na koju se žalimo.

Završilo ovo revolucijom ili blamažom, Rocketse treba cijeniti jer su ekstremni.