U Vrgorcu. Gradu jagoda, Tina Ujevića i Nikole Vujčića. I vrhunskog futsala. U dvorani u kojoj sam bio sretan što sam dobio školsku sjedalicu uz zeleni, školski stol odmah kraj malenog prozorčića kroz koji je TV ekipa provukla kablove pa se, srećom, nije mogao zatvoriti. A koji je bio valjda jedini izvor svježeg zraka u krcatoj, znojnoj i bučnoj gradskoj dvorani Doma sportova Davor Jović.

Vrgorac i Makarska, za naslov prvaka. U ligi u kojoj igraju i klubovi iz Zagreba i Splita. Njih ravno pet komada. Među njima i jedan kultni Split i jedan energijom nabijeni Dinamo. Ali im ove godine ništa nisu mogli. Biokovski derbi za naslov prvaka, prvi put u povijesti. Ne samo u futsalu, u bilo kojem sportu.

U srcu vrgoračkog, kažu oni koji znaju, najoštrijeg i najtvrđeg kamena u ovom tvrdoglavom kršu dalmatinske zagore, igrala se treća utakmica finalne serije. Makarani su u prve dvije kojima su bili domaćini pred krcatim tribinama uzeli dvije pobjede. Ali su znali da gdje dolaze. U najtežu i najvruću dvoranu u ligi. Tamo gdje su, neposredno po povratku s Lige prvaka u Lisabonu, ubilježili prvi od svoja dva jedina prvenstvena poraza ove sezone.

U taj zabačeni i pomalo zaboravljeni gradić slijevale su se rijeke ljudi. U grad koji je navikao da se iz njega odlazi, tog se petka dolazilo. Sa svih strana. Iz Makarske, Splita, Dubrovnika, Mostara, Zagreba. Vrgoračka veleposlanstva radila su prekovremeno. Da se u Tinov rodni kraj na jedan dan moglo preseliti neku višestruko veću dvoranu, vjerojatno bi svaka bila puna.

Futsal je uspio sačuvati strast malih mjesta i zajednica koje dišu za svoje klubove

Elektricitet koji je konstantno frcao s tribina, podijeljenih u dva navijačka tabora velikih rivala, prelijevao se i na parket. Ali bez ijednog incidenta. Stanje na semaforu mijenjalo se doslovce iz minute u minutu. Od prednosti jednih, preokreta drugih, majstorskih poteza, golova, akcija koje su držale na nogama cijelu dvoranu čitava dva sata.

Sa 6:6 se otišlo u produžetak, sa 7:7 u penale. Nakon četiri serije Brazilac Lucao otplesao je svoj ples ispred lopte i zakucao je u mrežu za muk domaćih, a erupciju makarskih igrača i navijača. Poletjeli su u zagrljaj jedni drugima na gostujućem dijelu tribine i započeli feštu koja se prijelijevala po Makarskoj rivijeri cijeli vikend.

Bez obzira na to što su zastali na korak od trona i što su pognutih glava napuštali dvoranu, Vrgorčani mogu biti i zadovoljni i ponosni na sezonu koja je iza njih. Ne samo zbog srebrnih seniora, nego još više zbog činjenice da su i njihovi kadeti i juniori ušli među četiri najbolja u zemlji. Za gradić poput Vrgorca to je prava senzacija, jer škole futsala u većini klubova još uvijek kaskaju.

Vrgorac je tvrđava hrvatskog futsala, mjesto gdje bodovi nikoga ne čekaju bez krvave borbe. Nakon emotivne večeri Vrgorčani su bili i tužni i ljuti na suce, ali na koncu su ipak priznali da je naslov prvaka otišao najboljoj momčadi lige. Stisnuli su ruke svojim susjedima i rivalima i poručili im da se vide dogodine. U revanšu.

A to makarsko Novo Vrijeme Apfel posebna je priča. Malo je lijepih, uspješnih i zdravih sportskih priča u Hrvatskoj, priča koje inspiriraju, koje pričaju ljudi nasmiješenih lica. U hrvatskom sportskom ambijentu crne kronike, kriminala, stečajeva, stalne borbe za preživljavanje klubova i čitavih natjecanja, u kojima kao sportski novinar svakodnevno grcaš, ta skromna i na koncu uspješna priča o sustavnosti, strpljenju, zajedništvu i optimizmu zaista služi kao oaza pozitive u sve surovijoj pustinji hrvatskog klupskog sporta.

U godini u kojoj slavi 40. rođendan Novo Vrijeme Apfel je ostvarilo transformaciju iz iznenađenja u pobjednički stroj koji se praktično prošetao nikad izjednačenijim prvenstvom. Savršeno pogođenom kombinacijom iskustva i mladosti, domaćih igrača i ‘došljaka’, makarski je klub u samo godinu dana preskočio nekoliko kvalitativnih razina, izbacio nekoliko zanimljivih novih igrača i proizveo sjajnog mladog trenera Tea Strunju koji je i sadašnjost i budućnost hrvatskog futsala.

Kemija, ona čarobna riječ u svijetu sporta koju ne možete kupiti bez obzira koliko novca imali, najbolja je riječ kojom se može opisati čitavo to makarsko futsalsko čudo. Ostvareno sa samo četiri profesionalca koja žive isključivo od futsala.

“Bit ćemo bar još malo bolji”, s osmijehom je obećao predsjednik Mijo Pašalić nakon što se otrgnuo iz slavljeničkog klupka, upitan o planovima za budućnost. Rezultati i igre njegove momčadi skrenule su pažnju sa svih strana i neće mu biti jednostavno zadržati sjajne strance, Slovenca Igora Osredkara i Brazilce Dudua i Lucasa. Posebno ovog posljednjeg, koji je bez ikakve dvojbe najbolji igrač lige s klasom koja pripada elitnom razredu europskog i svjetskog futsala.

Prošlih godina financijska dominacija zagrebačkog Nacionala prilično je ugušila i zanimanje i konkurentnost većine ostalih klubova, osim Splita koji ga je pokušavao pratiti. Pregažen neodrživim i nerealnim visinama Nacional se ugasio, paralelno s njim je i najtrofejniji hrvatski futsalski klub proživio svoju tranziciju, ali brzo će i Split opet u bitku za trofeje jer za razliku od većine konkurenata ima sjajnu omladinsku školu koja svake godine izbacuje nove zanimljive proizvode.

U idućoj sezoni prvoligaško društvo smanjeno je s 12 na 10 klubova, što bi dodatno trebalo ojačati kvalitetu i konkurentnost. Nažalost, liga je ostala bez obaju slavonskih klubova, pa će se u narednoj sezoni prvoligaški futsal igrati samo u Dalmaciji i u Zagrebu.

Među prvoligaše je po prvi put ušao omiški Olmissum, još jedan zanimljiv futsalski projekt na čijem je čelu Mijo Milavić, sin bivšeg vlasnika trgovačkog lanca Studenac. Obitelj Milavić je u suradnji s gradom izgradila dvije prekrasne sportske dvorane u kojima se već godinama održavaju brojni sportski kampovi, natjecanja i pripreme, a od nove sezone će grad na ušću Cetine dobiti i futsalskog prvoligaša i košarkaškog drugoligaša.

U hrvatskom malom nogometu ima toliko zanimljivih priča da je prava šteta što ih tako malo mainstream medija prepoznaje i želi ispričati. Futsal je zaslužio puno više medijske pažnje, no nažalost, tiražu i klikove rijetko donose pozitivne priče.

Jer uživancija je vidjeti koliko je talentiranih mladih ljudi uključeno u te klubove, koliko svog vremena i energije u njih ulažu i koliko se trude kvalitetnim sadržajima privući pažnju šireg auditorija. Od one sjajne, razigrane studentske ekipe okupljene oko splitskog Universitasa, preko vrhunskog komunikacijskog i medijskog posla kojeg putem društvenih mreža odrađuju i Split i Futsal Dinamo i Square i Novo Vrijeme i Vrgorac, pa sve do za naše prilike potpuno neuobičajene činjenice da klubovi međusobno javno čestitaju jedan drugome na pobjedama ili uspjesima.

Najljepša stvar u vezi hrvatskog futsala je što je uz sva natjecateljska rivalstva i bitke među kojima nerijetko frcaju iskre, uspio stvoriti i homogenu sportsku zajednicu u kojoj postoji nadmetanje, ali i fair-play i međusobno poštovanje. I što je uspio sačuvati strast malih mjesta i zajednica koje dišu za svoje klubove i njihove utakmice.

Biokovskim finalom i makarskim trijumfom završena je sjajna sezona. U ligi koja je sve ono što ni jedna druga hrvatska sportska liga nije. Neizvjesna i uzbudljiva. Dramatična i izjednačena. Liga čiji suci sude finale Lige prvaka, u kojoj pet-šest klubova ulazi u doigravanje s ambicijom da postane prvak, u kojoj petoplasirani klub može osvojiti kup i u kojoj su dvorane pune i bučne.

U srcu vrgoračkog krša spušten je zastor na najbolju ligu u zemlji.