Za prisjetiti se utakmice u kojoj je Dinamo posljednji put slavio na Poljudu prije ovog blagdanskog derbija treba se vratiti u rujan 2020., kad je pobijedio 2:1, a golove su zabili Lirim Kastrati i Mislav Oršić. Od igrača koji su tada nastupili u Hajduku više nema nijednog, a u Dinamu su i dalje samo Kévin Théophile-Catherine i Arijan Ademi — koji su u međuvremenu postali povratnici — te Bruno Petković. Upravo je zadnjespomenuti svojom individualnom klasom osigurao da Dinamo prekine svoj crni poljudski niz od šest uzastopnih gostovanja bez pobjede, i to u možda najbitnijem ligaškom derbiju u zadnjih nekoliko godina.
“U dva mandata Hajduka sam imao dva loša poluvremena. U prvom mandatu drugo poluvrijeme Lokomotiva i u ovom drugo poluvrijeme Varaždin”, izjavio je Mislav Karoglan nakon poraza. “Postoji najlakša istina, a to je da sam morao napraviti bolji posao, ali mogu se itekako pogledati u ogledalo. Znam što radim i koliko sam predan. Tu razinu predanosti moraju imati i igrači, da bi bio prvak.”
Trenerski posao, zna se, podrazumijeva i veliku razinu socijalne inteligencije. Hajduk si je ovim porazom realno drastično umanjio šanse za toliko željeni naslov prvaka i pritisak na Karoglanu je samo u posljednja dva kola nemjerljivo porastao. Njegov je odgovor na to gard kakav dosad nije imao ili ga barem u svojoj staloženosti nije prikazivao. Zna koliko malo kredita ima i da se stav nekad mora pomno upakirati kako bi preduhitrio naslove koji ga sada već proglašavaju bivšim. Problem je samo u tome kad taj stav i pred ogledalom u koje se hajdukovci moraju pogledati postaje prenategnut.
Karoglan nije diletant koji je dobio skupu igračku u ruke. Čovjek ima tri poraza u 31 utakmici na Hajdukovoj klupi, i trenutno — s 2,11 bodova po utakmici u ovom mandatu — i dalje ima bolji učinak i od svog bivšeg šefa Valdasa Dambrauskasa (2.00), a posebno od Ivana Leke (1.79). Znači li to da je imao i svega dva loša poluvremena u toj 31 utakmici? Nikako. Hajduk se muči još od početka drugog dijela sezone i čak ni brojne ozljede ne mogu biti ultimativno opravdanje. Karoglan pamti samo svoje sretne dane i u postavkama igre im se redovno vraća, iako situacija iziskuje promjene i adaptacije. Znači li to i da je on najveći problem, ‘krivac’ za sportski sektor, kako je to pokajnički naglasio nakon utakmice? Opet, nikako.
Jednom kad se dugoročni prosperitet pretpostavi histeriji Hajduk će moći doći do novog velikog iskoraka
Karoglanovo balansiranje između samozaštite i izlaganja pritisku nije ispalo baš uvjerljivo. Međutim, zanimljivo je primijetiti i to da je u kontekstu sportskog sektora pohitao naglasiti kako im je “klub sve osigurao” i kako je “predsjednik s upravljačke strane napravio sve”, te da “nije nedostajalo ni ptičjeg mlijeka”. Ako uzmemo u obzir da su se preko medija i prije ovog ključnog derbija suptilno slale poruke vezane uz angažman i djelo predsjednika Lukše Jakobušića, onda je interesantno to da trener samog sebe podastire i nauštrb igrača, a kako bi u tako delikatnom trenutku za njega samog uzdignuo lik predsjednika.
Jakobušićev predsjednički mandat započeo je nešto manje od dva mjeseca nakon tog posljednjeg Hajdukova poraza u splitskom derbiju, u studenom 2020. Taj mandat završava ove godine, a njegovo je obilježje opsesivna želja za ultimativnim dostignućem, a to je prekid dugog niza bez titule prvaka. Bespredmetno je ponavljati koje je dobre poteze klub, vođen tim ambicijama, odradio pod Jakobušićevim vodstvom. Ali on je samome sebi kao mjerilo uspješnosti naložio to hoće li na kraju osvojiti titulu ili neće. Kako sada stvari stoje, šanse za to su minimalne.
A najveći će krivac za to biti upravo on sam.
Vođen tom visokom ambicijom, preuzeo je iz sjene uzde i nad sportskom politikom u domeni koju ne može kontrolirati. Ona se pod njim očituje u blještavim potezima, ali pritom u maniri djeteta koje se fascinira igračkom u izlogu, a onda već dva dana nakon što mu se ta igračka kupi nije siguran da mu je ona zaista potrebna.
Uzorak se već previše puta ponovio: od dovođenja Jensa Gustafssona, s kojim se prvo razgovaralo u smjeru iskorištavanja njegovih kapaciteta razvojnog trenera, da bi mu se nakon Tobola taj ‘luksuz’ izbio iz ruku i usmjerilo ga se u tipični hajdučki život od utakmice do utakmice. Dambrauskasova je smjena bila možda i najnepopularniji potez klupskog vodstva, djelujući kao samouvjerena ‘poruka’ o visokim standardima. A onda je, nakon što je Karoglan odradio svoju epizodu vatrogasnog premosnika, stigao i Leko. Koji je, nešto slično kao i Gustafsson, došao u situaciju da mu prvotni plan nije baš idealno iskomuniciran, i čim su kola krenula nizbrdo, odlučio je da mu je kao etabliranom treneru najpametnije udaviti svoju ideju i vratiti postavke na one koje neopisivo nalikuju onoj dosadnijoj fazi Dambrauskasova mandata.
S te se točke Hajduk nije pomaknuo. Nisu samo treneri problem takve ‘dugoročne’ politike, kako ju je Jakobušić nazvao na Lekinoj inauguraciji. Iste je probleme imao i s dovođenjem igrača, pri čemu stvar nije u tome da, primjerice, Nikola Kalinić ili Josip Brekalo možda nisu igrači koje se trebalo dovesti kad se za to otvorila prigoda, već se i s njima trebalo uzeti u obzir kako ih točno uklapati u momčad. Prvi je završio besramno odbačen, čak bez prilike za oproštaj, a onda se vratio Karoglanu u sastav. Brekalo je stigao iznenada kao igrač koji ‘garantira’ borbu za titulu, a ključni derbi započne s klupe, u grčevito fiksiranoj ulozi koja nije prikladna njemu kao za HNL elitnom igraču i sa svega 10 (!) dodira s loptom i pet dodavanja u 40 minuta na terenu.
Tu leži i temeljna pogreška Jakobušićeva mandata. Jasna je namjera njegove politike i takav pristup je nedvojbeno podignuo razinu klupskog renomea, ali on i Mindaugas Nikoličius nisu dovoljno uzeli u obzir to da je momčad živo tkivo koje ipak iziskuje nešto pomnije planiranje. To je planiranje teško kad vas tjera ambicija, ali dođete do trenutka kad se svaki trener nada da će neki od tih pojedinaca — kao što je to napravio Petković na Poljudu — prelomiti ključnu utakmicu svojom individualnom kvalitetom. Porazna stvar kod ovog Hajduka je ta što ni taj faktor nema, barem ne u kontinuitetu.
Koje je sada rješenje, kada je izgledno riječ o neuspjehu u ‘prijelomnoj’ sezoni?
Hajdučki život znači krajnost: ili netko ne zaslužuje ni natruhe druge prilike zbog jednog neugodnog kiksa, ili se živi u idolopoklonstvu. Ako je ovo zaista kraj ovosezonskih ambicija za Hajduk, barem što se titule prvaka tiče, onda je idealan trenutak za naglašavanje koliko je važno da se razmisli o kontinuitetu klupskog vodstva. Dobar dio navijača, baš kao i trener Karoglan, živi u nekim sretnijim trenucima koji nisu bili tako davni, gurajući idolopoklonstvo iz straha od promjena. Slična je situacija bila i nakon mandata Marina Brbića, kad su na valu straha “od onoga što bi moglo doći” jahali ne samo navijači, ukočeni jednako kao Hajdukovi treneri pod aktualnim predsjednikom, nego i tadašnji Nadzorni odbor.
Brbić je tada također gurao svoj kult, suptilno iskorištavajući strah od neizvjesnosti kako bi u svoje ime ispravio ‘nepravde’, a to je uključivalo bitke s trenerima i smjene zbog “negativne percepcije u javnosti”. A onda je ispalo da ipak može Hajduk pronaći bolji kadar i da se klub može podignuti na višu razinu. Ta misao mora biti vodilja i u odluci o idućem potezu. Jedna od sjajnih stvari u Jakobušićevu mandatu je ta što je NO kao udarno tijelo palo u sjenu, konačno se aktivirajući samo kad je u pitanju odluka o financijskoj isplativosti pojedinih igračkih investicija. U prošlosti je NO neprestano bio u fokusu, što nikako nije bilo dobro.
Ovog ljeta će ovaj NO morati trezveno odlučiti o tome ima li boljeg kandidata ili Jakobušić treba nastaviti svoj mandat. Standardi koji su postavljeni trebaju biti održani i ispod njih se ne smije ići, ali ignorirati manjkavosti značilo bi živjeti u deluziji. Jednom kad se dugoročni prosperitet pretpostavi histeriji Hajduk će moći doći do novog velikog iskoraka.
Ogledalo je tu i u njega se svi u klubu i oko njega trebaju pogledati.
