Nakon malo više od pola godine Nikola Kalinić je jučer ponovno ušao u poljudsku svlačionicu kao Hajdukov igrač. Nakon što je prozivka odrađena, a hajdukovci se presvukli i zaputili na prvi ovogodišnji trening, klub je — osim same vijesti o njegovu povratku — objavio i niz fotografija s njim u fokusu, uz caption čija melodija zvoni u ušima svakom navijaču i bez da te stihove čita u sklopu pjesme. Naravno, riječ je o stihovima pjesme Vratit ću se opet Dalmacijo tebi, kojom je pred dvije godine klub službeno, u ponoćni sat, poručio kako je Kalinić odlučio da ljubav zaista nije “šaka šoldi da u žepu nađeš nju”, već je ljubav “igrati protiv Juventusa, a misliti na Slaven Belupo”.
To je preklanjsko predstavljanje zapalilo ionako lako zapaljivu hajdučku masu i taj je jučer ponovljeni stih bio slikovit prikaz simboličnog ideala ovog Hajduka kao utočišta svih svojih majstora pivača, njegovih sinova kojima je dojadila trka za velikim ugovorima po svijetu i koji su odlučili odgovoriti na zov doma i sunca koje grije.
Jučer je, pak, ta šaka šoldi postala i predoslovna, a Hajduk je ovaj put podjednako ‘zapalio’ i inozemne medije dodatnom fusnotom koja kaže kako je sada Kalinić odlučio za Hajduk igrati za doslovno jedan euro mjesečne plaće. Podatak je još iste večeri obišao svijet; o tome je pisao i Fabrizio Romano, dok je Football Manager preko svojih društvenih mreža odgovorio kako će u idućem updateu slučaj Nikole Kalinića i njegove plaće voditi kao bug, kao pogrešku koju algoritam inače gotovo savršene simulacije naprosto ne prepoznaje.
No, u ove dvije godine dogodilo se puno toga lošeg u toj priči i to ova pomirba sada ne bi smjela pogurati pod tepih: zbog Kale, ali i zbog Hajduka.
Sad dvojica prvotno prekriženih imaju priliku donijeti Hajduku taj toliko željeni trijumf i u tom će slučaju ova priča dobiti novu melodiju, onu o šaci šoldi i vrići smija
Nakon što je i službeno zaključena lanjska natjecateljska sezona, Hajduk se od šestorice igrača oprostio i službenom zahvalom. Stefan Simić, Marco Fossati, Toni Borevković i Agustin Anello nastavili su svoje karijere dalje od Poljuda, dok su Danijel Subašić i — barem se tada mislilo — Gergő Lovrencsics završili svoje velike karijere. No, u toj zahvalnici nije bilo Kalinića, iako mu je ugovor isticao krajem mjeseca. Nada je tinjala među navijačima da, unatoč sezoni obilježenoj ozljedama i djelomično uspješnim povratcima, Kale nije još rekao svoje.
Priča o razilaženju s Ivanom Lekom već je bila u punom jeku, a kad je Hajduk tog zadnjeg dana lipnja tek kurtoazno poručio kako su Nikoli “vrata Hajduka uvijek otvorena”, svakom je naklapanju stigao tužni kraj. Objava je bila bez velike pompe, ovaj put praćena stihovima o danima sretnim i danima grubim.
Sukob teškaša
Kalinić nije dobio ni minute u finalu Kupa na Rujevici; nije čak dobio ni ispraćaj uz standing ovation u zadnjem ligaškom kolu protiv Šibenika na Poljudu, kao što je dobio Subašić. Njegovih posljednjih 18 minuta u Hajdukovu dresu stiglo je u stisnutom derbiju (0:0) protiv Dinama krajem travnja, a posljednji start imao je sredinom istog mjeseca, u porazu 2:0 protiv Rijeke na Rujevici. Sve što je na kraju dobio za oproštaj bila je prigoda da preko medija poruči da mu je žao i da, naravno, “nije planirao da sve ovako ispadne” one euforične večeri kad je objavio da se vraća Dalmaciji i Splitu.
“Ali kad te trener ne želi, nemaš previše opcija”, objasnio je Kalinić, dodavši da “nema baš smisla trenirati bez mogućnosti da pomogne suigračima na terenu”.
Onaj koji odlučuje ispao je, jasno, Leko, još jedan u nizu sinova ovog grada koji je, također kao ostvarena figura, odgovorio na — manje euforičan, u usporedbi s onim Kaliniću — poziv kluba. Leko je bio viđen kao idealno veliko ime na kakvom je Lukša Jakobušić insistirao i zbog kojeg je bez razmišljanja gurnuo u drugi plan Mislava Karoglana kao (ne)službenog vršitelja dužnosti, unatoč činjenici da je sad opet aktualni trener ostao neporažen. Kad se otvorila mogućnost da Leko bude taj teškaš kojeg će predsjednik pogurati, dvojbe nije bilo.
A taj je teškaš razmjerno brzo ušao u sukob s Kalinićem koji je rezultirao razlazom.
U toj tradicionalno histeričnoj kakofoniji informacija oko prirode samog sukoba dalo se jasno razlučiti da je do njega došlo zbog razilaženja po pitanju Kalinićeve minutaže. Lekin je stav bio takav da zapravo više uopće nije želio čekati Kalinića dok uhvati formu, ako je uopće uhvati, dok je Kale bio spreman na kompromis bilo kakve minutaže dok ne pokaže da zaslužuje više od nekakvog clutch timea.
Realno nije ni mogao tražiti više od toga; dosta dobar kontrast njegove tegobne sezone stao je u one dvije, odnosno tri scene u proljetnom dijelu sezone pod Lekom. U prvoj je u 61. minuti domaćeg susreta protiv Gorice ušao pri rezultatu 1:1, da bi u 79. topovskim udarcem probio Božidara Radoševića za važnu Hajdukovu pobjedu. Već u idućem kolu stigla je druga scena, kad je prosjedio čitav Hajdukov debakl od maksimirskog derbija i one 4:0 katastrofe protiv Dinama.
Prvi i jedini start je Kalinić pod Lekom dobio na toj Rujevici mjesec i pol dana kasnije, i to kao kapetan. No, Kalinić se tada našao u toj ulozi jer je Hajduk bio poprilično pritisnut ozljedama i suspenzijama, bez Marka Livaje i Filipa Krovinovića. I na stranu takva blijeda momčadska slika i još bljeđi poraz, ali Kalinić je tu vidno djelovao kao igrač kojem je i onih sat vremena koliko je odigrao bilo previše.
Znači li to da je Leko bio u pravu u borbi ega i drilanju okrhnuta autoritet na povratničkoj ikoni? Ne. Znači li to da je Kalinić imao rezona tražiti punu minutažu nakon vidljivo okopnjele forme? Ne, ali on to po svemu sudeći zaista nije ni tražio, pogotovo ne tijekom ljeta.
Vraćanje na tvorničke postavke
Lako je moguće da Kalinić više nije onaj isti koji je u travnju 2022. Hajduk doveo na prag povratničkog čuda golom za pobjedu protiv Dinama u Splitu, pogotovo zato jer je u međuvremenu proslavio još jedan rođendan, a sutra (5. siječnja) će proslaviti i još jedan i navršiti 36 godina. Ali isto tako nije ni igrač koji više nema nikakvu vrijednost, mada ne treba od njega očekivati da uskoči kao nekakav presudni faktor, bez obzira na to što je u ovih pola godine trenirao i što će sada proći pripreme, nakon također individualnog rada s Hajdukovim stožerom po postignutom dogovoru s trenerom Karoglanom.
Varaju se oni koji su i nakon one njegove posljednje Rijeke govorili da je Kalinić materijal za startera, ali varaju se i oni koji ne misle da bi u prošloljetnom Superkupu, u onoj situaciji u petercu pred Dominikom Livakovićem, radije imali Kalinića nego neiskusnog Filipa Čuića. U tako konkretnom trenutku, kad jedan gol ni iz čega može preokrenuti tijek tako bitne utakmice, dokazani je veteran ipak izglednija opcija s klupe. A ovog proljeća Hajduku ne ginu takvi susreti, više nego unazad više godina, i pritisak će biti još veći.
Kad smo kod ishoda sukoba ega, priča o tom periodu između dvaju Kalinićevih povrataka dobro dođe i kao reality check za ega vodećih ljudi u klubu.
Naravno, masa je sad opet vraćena na tvorničke postavke ovim povratkom, kao i popratnim naslikavanjem te PR potezima poput objave ove simbolične šake šoldi za koje Nikola sada igra. Ali kad je sukob s Lekom završio Kalinićevim ‘popuštanjem’ i antiklimaktičnim raspletom sportski je sektor sve prešutno prebacio na trenerova pleća. A onda, nakon što je Leko dobio pozamašnu otpremninu, priču oko Kalinićeva povratka te mogućnosti za nova naslikavanja i barem mini-euforiju omogućio je upravo Karoglan, trener kojeg su čelnici ostavili po strani zbog tipa koji je kasnije odbacio Kalinića.
Ovo je, dakle, blaga opomena i klupskoj Upravi da njen zaista aktivni rad na povratku velikih imena ima i potencijalne nuspojave ako se planski ne odradi dalje od trenutka njihova predstavljanja. Ta velika imena, pobacana na hrpu i bez dugoročnije vizije uklapanja u sustav i planove, sama po sebi ne moraju nužno značiti i veliki uspjeh. Igrom slučaja sad dvojica prvotno prekriženih imaju priliku donijeti Hajduku taj toliko željeni trijumf i u tom će slučaju ova priča dobiti novu melodiju, onu o šaci šoldi i vrići smija.
Jer ča je život vengo euforija.
