Valjda i zadnji nesretnik na ovom svijetu više zna za onu čuvenu priču iz 1987., kad su Napolijevi navijači okačili poruku na ogradi Poggiorealea, prekrasnog neoklasicističkog groblja koje nadgleda Napuljski zaljev. “Ne znate što ste propustili”, glasi otprilike njen prijevod. Nešto manje je znano da je sutradan, dok su se navijači još trijeznili od proslave prvog naslova prvaka u Napolijevoj povijesti, na istoj ogradi osvanuo i ‘odgovor’: “A tko vam je rekao da smo propustili?”.
Ima nešto zajedničko u tom južnjačkom mentalitetu, ta prvoklasna odlika da se čovjek ponajprije mora znati zajebavati sa svojom mukom da bi mogao bacati rugalicu na tuđu. A muke je u Napulju puno, stoga je i neobično prikladno da se i u takvim trenucima najveće katarze ljudi vole zajebavati. Pogotovo tada. Ljubljeni nogometni klub tu služi kao cornicello, amajlija od zlata ili crvenog koralja koju mnogi Mediteranci, pa i Napoletani, nose oko vrata za dobru kob. To je praznovjerje je još jedna odlika mediteranskih naroda, naročito južnjaka; muka je često toliko velika da i konvencionalna teologija više djeluje izlišno.
A ako baš pitate, najveća muka — veća i od siromaštva, i od smrada od kojeg i psi bježe, i od potresa, kolere, i svega što će u svojim podrugljivim pjesmama bogata kamarila sa sjevera navesti kao odlike južnjaka — ona je što ni ti mrtvi više nisu, nakon 1990. i posljednjeg scudetta, imali baš čemu svjedočiti. Već 33 godine prošle su u nadama i razočaranjima, toliko velikim da su i paganski bogovi kojima se klanjaju i postavljaju malene murale i oltare po gradu već rekli da ih ne zajebavaju.
Jedna od omiljenijih usputnih zabava u Napulju, iako je to sve osim zabave, je gatanje iz karata. Zovu to La Smorfia, po grčkom bogu snova Morfeju, a radi se o staroj tradiciji analiziranja snova, da bi se onda njihovo značenje pretočilo u brojeve koje ljudi upisuju kad igraju srećke. Ni sam Morfej više ne zna nabrojati koliko je upita i snova obrađeno koji uključuju datum kada će ponovno mrtvi propuštati, a živi sanjati Napolijevu titulu.
Njihov san mora biti i san istinskih fanatika bez obzira na klupsku pripadnost, jer nam nogomet, nažalost, više ne nudi puno takvih priča
Međutim, smorfia je možda konačno izbacila taj datum, a on pada na 4. lipnja ove godine; dan je to kada će Napoli odigrati posljednje kolo Serie A, kod kuće protiv Sampdorije.
Petak i Napolijevo demoliranje Juventusa veliki je korak u smjeru ostvarenja tog sna i taj korak nije mogao doći u boljem simboličkom pogledu. Juventus je sve ono što Napoli nije: bogat, uspješan, ali i bezdušan. Juveu nema draže nego natrljati sol na otvorenu ranu južnjacima.
“Ovdje, u Napulju, sve se vrti oko srca i duše”, sročio je to Luciano Spalletti, pričajući o nogometnoj estetici i nasljeđu koje je dobio u amanet kad je preuzeo Napolijevu klupu. Uvaliti petardu Juventusu nije samo testament toj estetici — na stranu činjenica da Juventini to u domaćem prvenstvu nisu doživjeli gotovo onoliko dugo koliko Napoli nije doživio titulu — nego i dokaz da Napoli konačno ide u smjeru skidanja svog najvećeg uroka.
Priču koju ove sezone pričaju Spallettijeve trupe neće trebati naglašavati porukama na ogradama groblja, jer Napoli igra toliko lepršavo i prijemčivo da taj stil postaje priča sama po sebi. Teret dresa je velik i praktički je nemoguće u potpunosti se uklopiti ako odudarate od okruženja. Možda su baš zato recentni heroji kluba bili likovi poput Mareka Hamšík, kerbera iz Slovačke, koji je također pričao o tome kako u Napulju živi ono što mu u životu radi razliku, o potrebi da “osjeti nešto u duši”. Ili onaj ulični pas Dries Mertens. Međutim, ova sezona je drugačija i po tom standardu, jer su nositelji igre u ovoj briljantnoj sezoni jedan klinac sa smetlišta i drugi s ulica Tbilisija.
Jasno, ključ Napolijeva ovosezonskog uspjeha ponajviše leži u činjenici da je Spalletti odradio fenomenalan posao u balansiranju kadra, što onda posljedično maksimalno oslobađa i taj uistinu magični i ubojiti napad.
Značaj Napolijevog putovanja do te toliko iščekivane titule je toliko bitan jer predstavlja jedno od posljednjih velikih nogometnih dostignuća. Svaka čast Borussiji Dortmund i njenih 11 godina čekanja na naslov prvaka ili, ne znam, Marseilleovih 13, ali po razini sputanih emocija Napolijevih navijača, koji čekaju eruptirati poput Vezuva, moglo se donekle usporediti tek onih Liverpoolovih 30 godina čežnje. No, činjenica je da se Liverpoolova titula prvaka poklopila s pandemijskim ograničenjima i tako lišila nogometne štovatelje propisnog slavlja i katarze ondje gdje je jedino i bitno, na tribinama Anfielda.
Iako je i Napoli te 2020. osvojio kup, svoj prvi trofej nakon šest godina, i iako su se svijetom širile scene slavlja s napuljskih ulica, one nisu ni sjena onoga što nas čeka kada se konačno podigne taj scudetto. Ako dopuštate, osjećaj je to koji sada znaju još samo Hajdukovi navijači, koji već znaju što i kako trebaju napraviti kada taj dan dođe i za njih. Samo da bi na kraju vjerojatno napravili sve obrnuto, jer se to ne može planirati.
Napolijev ovosezonski uspjeh savršeno je objašnjiv nogometnim zakonitostima i ne radi se tu o nekakvom bizarnom spletu okolnosti. Radi se naprosto ne samo o najboljoj, već i najatraktivnijoj ekipi koja je podjednako mentalno jaka koliko i izdržljiva u čekanju svojih prilika i protiv najjačih suparnika, baš kao što ih je dočekala i u petak protiv Juventusa. U njihovu slučaju, međutim, ne može baš sve biti objašnjivo kroz racionalno i analitično i ne trebaju vam napuljske gatare da vam ukažu na to kako je Napoli imao više sjajnih ekipa kroz sve ove godine, ali kako je svejedno njihov učinak redovito bio nedovoljan da donesu taj trofej.
Morfej je Napoletanima omiljeni bog jer vole sanjati, a njihov san mora biti i san istinskih fanatika bez obzira na klupsku pripadnost, jer nam nogomet, nažalost, više ne nudi puno takvih priča. Pred Napolijem je još dug put, ali čini se da su ove brojke koje bilda na terenu konačno preslikane u dobitnu smorfiju i da ništa ne može omesti to proročanstvo.
