Nogomet narodu

Hajduk ne može uspjeti

Iz sasvim osobnog kuta

Život bez nade je muka i robija, a ljubav ne bi bila ljubav da u njoj i u najgore doba, ispod slojeva najcrnjeg pesimizma i čemera nije zakopano sjeme baš te, makar i nedefinirane i slabašne nade. Ona je ljudska na praiskonskoj razini, ona katkad može učiniti čudo i probiti se na površinu kao što naizgled slabašne biljke katkad i gdjegod niknu kroz pukotine u betonu; ali nada nije isto što i vjera, koja je u neku ruku njena nadogradnja — pa ako i ne uključuje nužno ratio, onda ga nije u potpunosti lišena jer nije sasvim instinktivna nego je u korelaciji sa svjetonazorom i okolnostima.

Htio sam zapravo napisati da Hajduk “nikad neće uspjeti”, ali nešto jako duboko unutra mi to ne dopušta. Zato ću napisati samo da sam izgubio vjeru u njega.

Da, ovo je sasvim osobno — drugačije mišljenje od osobnog ni ne postoji. Ono je skučena garsonjera, a ne raskošna vila spremna komforno udomiti svakog putnika namjernika. Kritičko je mišljenje temelj novinarskog komentara koji je po definiciji i prirodi stvari subjektivan. Ako vam se to ne sviđa, preporučam da prestanete čitati i sretno vam bilo s pronalaženjem ‘objektivnog’ stava i dvosobnog mišljenja u medijima i u životu.

Ako ste još tu, evo o čemu pričam i zašto mislim da je važno to podijeliti.

Kakvi smo mi, takav nam je i Hajduk

Za mene, ljubav nikad nije bila dovoljna. Puno sam vremena proveo daleko od Hajduka jer za veći dio mog vijeka on ni po čemu — barem ne po onome što bi meni bilo bitno — nije bio puno drugačiji od ostatka domaće nogometno-političke žabokrečine. Da, volio sam ga, gledao, navijao za njega, živcirao se, slavio i puno češće tugovao, ali prvi put sam se u njega učlanio tek nakon što je krenuo projekt Našeg, ‘narodnog’ Hajduka. Smatrao sam to neophodnim ako želim javno djelovati i utjecati na javno mnijenje po pitanjima koja se tiču kluba i nikad to nisam skrivao; smatrao sam i smatram da je za bilo koga tko želi raditi nešto slično full disclosure jedini način, u svakom slučaju kudikamo pošteniji od onih koji hine nepristranost, a iz svakog slova koje objave je jasno gdje stoje.

Nikad zbog toga nisam zažalio; štoviše, žalio bih da toga nemam u životu, jer ne znam u čemu drugom bih pronašao nadu u ovo naše društvo. U vrijednostima i ciljevima Našeg Hajduka pronašao sam svoje vlastite i nastavit ću ih zastupati dok god se ovime bavim, a neki od istomišljenika koje sam na tom putu sreo spadaju među najbolje ljude koje znam. No, čitava ta priča — a zato nas je, pretpostavljam, i toliko snažno privukla — nikad nije bila samo o Hajduku ni samo o nogometu.

Svjestan sam koliko će ovo naivno, pa i glupo zvučati mnogim autsajderima, ali od početka je to i priča o boljem društvu i boljoj, jebiga, Hrvatskoj. Priča o odgovornosti, održivosti, demokraciji, vladavini stručnosti, transparentnosti, javnom interesu, integritetu. Ideja da je nogometni klub — i to ne bilo koji — moguće ustrojiti na takav način da stoji za sve što je hrvatskom nogometu, ali i društvu, zapravo strano i u velikoj mjeri proturječno. I da, naravno, usto bude i uspješan — ali da taj uspjeh proizađe upravo iz njegovih vrijednosti, a ne iz prilagođavanja i slizavanja s okolinom.

Na više od jednog načina, bio je to i jest pokret otpora. Kontra mraku, kontra sili.

Međutim, Hajduk nije uspio. Nije sporno to da je izostao bitan rezultatski pomak, koji se, realno, dosad već trebao dogoditi. Ali puno važnije i bolnije od toga je da Hajduk nije postao klub kakav može biti i u kakav smo svi mi — sektaši, zadrugari, samoupravljači, kako god da nas želite zvati — godinama polagali vjeru.

Kratka povijest ovog novovjekog narodnog Hajduka krcata je suludim potezima, sramotnim ispadima, bizarnim svađama i spletkama, podmetanjima i spektakularnim promašajima. Primjerice, imenovanje Jasmina Huljaja predsjednikom bilo je kao da pucate penal pa našiljite loptu i preko gola, i preko tribine, u neku od krošanja drveća na drugoj strani susjedne ulice. Postavljanje Zorana Vulića za trenera u 2018. bilo je kao da uzmete tu loptu s bijele točke i krenete s njom u sumanuti prodor prema vlastitom golu; pokušaj samoubojstva iz zasjede.

Nemojte se zavaravati, u drugim je klubovima i više prljavštine nego u Hajduku, samo što Hajdukov prljavi veš uvijek bude iznesen na uvid javnosti. Ne možda toliko zbog transparentnijeg načina upravljanja nego što je to drugdje slučaj, koliko zbog splitskog ‘ćakulaškog’ mentaliteta; tako je valjda oduvijek, ali nuspojava narodnog modela je između ostalog i propusnost informacija iz svih mogućih i nemogućih izvora koji dolaze do valjda svakoga koga taj klub zanima. I sve da je svaki njihov komadić potpuno točan — a nikad i ni za kog nije — još uvijek svakome, od običnog člana do predsjednika uprave, nedostaje puno drugih da bi sklopio potpuni mozaik. A to onda stvara paranoju i pumpa histeriju koja u gradu poput Splita, tom loncu u kojem neprestano nešto ključa, svako malo iskipi i, da prostite, zasere sve oko sebe.

Ali ako se sve to još može podvesti pod specifične okolnosti, onda je to da ćete teško bilo gdje naći ijedan drugi klub koji toliko uporno i intenzivno radi protiv samog sebe posebno tragično. A lako je moguće da će ono što se trenutno događa po dosegu katastrofe premašiti sve užase proteklih godina i zatrti vjeru da se može drugačije.

Previše bi nam prostora oduzelo kronološko nabrajanje i analiziranje niza priopćenja i izjava koje su se dogodile u samo nekoliko proteklih dana, pa evo samo najsažetije činjenične rekapitulacije za one koji su se u svemu malo pogubili.

Voditelj klupske Akademije Krešimir Gojun dobio je otkaz nakon što je sportskog direktora Sašu Bjelanovića optužio za pokušaj namještanja utakmice, odnosno sugestiju da Hajdukova druga momčad, koja igra u Drugoj HNL, ne istrči u najjačem sastavu protiv Šibenika, koji se borio za ulazak u prvu ligu. Gojun je te navodne sugestije prijavio predsjedniku uprave Marinu Brbiću i klupskom Nadzornom odboru te mu je uručen izvanredni otkaz zbog “klevete”. Brbić je izjavio kako je jedini svjedok razgovora koji Gojun spominje, šef skautske službe Mario Brkljača, opovrgnuo takve optužbe i da je zato Gojun otpušten.

Mediji su kasnije objavili Gojunov mail Nadzornom odboru u kojem optužuje Bjelanovića i spominje još nekoliko drugih ljudi unutar kluba koji bi mogli nešto znati o tome. Zatim je trener prve momčadi Siniša Oreščanin izdao priopćenje u kojem daje punu podršku Gojunu, spominje dodatne incidente s Brkljačom u glavnoj ulozi i traži od kluba da ponovno provede cjelovitu istragu ili da se stručnom stožeru zahvali na suradnji. Naposljetku je Brbić izjavio da Oreščanin usprkos takvom javnom ispadu ima podršku kluba, ne spominjujući dodatnu istragu u slučaju Gojuna, Bjelanovića i Brkljače.

Do početka Hajdukove sezone ostalo je tjedan dana, a nije izvjesno niti da će Oreščanin, njegovi pomoćnici te osoblje druge momčadi i oni iz Akademije — sve kadrovi koje je Gojun doveo u klub — na svojim pozicijama dočekati i izlazak ovog teksta. Mediji su pohitali pisati o tome kako je jedini razlog zašto nisu sami dali otkaz taj što žele iznuditi otpremnine, kao i o tome kako je otpočela borba za prevlast u klubu, a neki čak optužuju otpuštenog Gojuna da je “razbucao” Hajduk.

Kao novinaru, uredniku i kolumnistu utjecajnog medija što Telesport jest, sve to mi je poprilično nevjerojatno. Kao navijač, član, dioničar i donator sam zgrožen i bijesan.

Prvo, zato što je epilog ove priče taj da je klub izgubio čovjeka koji je rad u Akademiji uzdignuo na sasvim novu razinu i postavio sustav koji će je zaista učiniti srcem kluba, što je jedini održivi put za Hajduk. A zadržao sportskog direktora koji je u kratkom vremenu klubu napravio mnogo štete — na različite načine, ali ne morate uopće ići dalje od toga da je upravo on izabrao Vulića za trenera.

Drugo, zato što čin ljudske i profesionalne hrabrosti trenera Oreščanina te njegove odanosti čovjeku koji ga je doveo u klub izjednačavaju s materijalnim interesom. A mogao se naprosto pokriti ušima, šutjeti i kupiti sebi vrijeme, znajući da ga klub sigurno neće otpustiti neposredno pred početak sezone.

Treće, i najvažnije — o kakvom “početku borbe za prevlast”, zaboga, pričamo? Ona u Hajduku traje oduvijek, a otkako je ‘narodnog’ modela, eskalacije klijentelizma u hrvatskom nogometu, kao i posvemašnje instrumentalizacije medija, doslovno je svaki dan nova bitka. To je u svojoj srži ista bitka koja se vodi i u hrvatskom društvu, samo što ondje jedna strana uvjerljivo gubi: nije to bitka između Sjevera i Juga, ljevice i desnice ili ustaša i partizana — to je bitka između onih koji su ukopani u prošlost i onih koji gledaju u budućnost. Između parazitskog i progresivnog mentaliteta. Između onih koji smatraju da je ključ uspjeha pripadanje ‘pravoj’ strani i onih kojima su to rad i ulaganje u sebe. Između cinika i onih kojima su preostale još barem natruhe ideala. Onih koji žive samo po svom kodeksu interesa i onih koji pokušavaju stvoriti nove zajedničke vrijednosti.

Krešimir Gojun je doveden u Hajduk s idejom, kako piše trener Oreščanin, “profesionalnog i etičnog rada na odgoju i stvaranju konkurentnih igrača i uzornih profesionalaca te nogometne igre i struke. Preduvjet za navedeno bila je izgradnja cjelovitog i usklađenog sustava sportske politike Kluba.”

A kad to piše, ne izmišlja niti ulazi u slobodnu interpretaciju — takva je doista bila proklamirana namjera klupske uprave i tadašnjeg Nadzornog odbora i to je bio zadatak koji je pred njega stavljen. To je ujedno bio i jedini program koji podsjeća na sportsku, ali i organizacijsku viziju kluba u njegovoj (barem) novijoj povijesti.

Gojun je, dakle — a posljedično i njegovi suradnici koje je ‘povukao’ sa sobom — i doveden u klub upravo zato kako bi postavio njegove nove sportske temelje. Stoga se njegovo djelovanje ne može gledati kao “preuzimanje vlasti” i stvaranje “paralelnog sustava” unutar kluba. Kakvog paralelnog sustava, kad je čovjeku dan ključ u ruke da uopće ikakav sustav uspostavi? I nije li onda logično da mu se, nakon što su njegovi programi počeli davati rezultate, a treneri avansirali sve do prve momčadi, povjeri još odgovornosti?

Ako se klub opredijelio za jednu viziju, onda je zadnje što mu treba stvaranje ‘protuteže’ unutar njega, jer svi bi trebali puhati u ista jedra. I ako je smatrano da bi Gojun kao sportski direktor imao preveliku moć, zašto je onda bolje da takvu moć ima Bjelanović, iza kojeg redovito ostaje više štete nego koristi i koji, kao i famozni gospodin Brkljača, nema ama baš nikakve veze s vizijom koju je Hajduk odabrao? A ako bi postojala sumnja da je Gojun zloupotrebljava — pa božemoj, za što postoje Uprava i Nadzorni odbor?

Ali Gojun nije dobio otkaz zbog toga — dobio ga je, ironično, zato jer se pridržavao Kodeksa i prijavio nadležnima ono što je smatrao pokušajem njegova kršenja. A onda optužen za klevetu i otpušten.

I upravo se tu najbolje vidi na koliko je razina projekt zakazao kad se nešto takvo dogodi. To je i dobra ilustracija razloga zašto Hajduk ne može uspjeti.

Ne može, ako nije u stanju zatomiti ega i raditi na zajedničkom interesu.

Ne može, ako nikad neće na svim ključnim pozicijama imati pametne, sposobne, stručne i časne ljude koji će se voditi vrijednostima i ciljevima projekta i Kodeksom.

Ne može, ako ljudi koje biramo u Nadzorni odbor neće znati što se događa u klubu — premda to velik broj onih izvan njega već mjesecima zna — i ako neće odvojiti vremena da saslušaju zaposlenike kluba i budu upoznati s problemima s kojima se susreću. Ako će se držati po strani i nemati muda pozvati na odgovornost one za koje se sumnja da čine štetu klubu, pa bio to i predsjednik Uprave. Ako će dopustiti onima koje nadziru da se ponašaju kao budalasta djeca, a ne kao odrasli ljudi. Ako će se držati ne kao čuvari modela, nego kao kamene sfinge pred grobnicom koja se sprema za Hajdukov narodni model.

Ne može, ako će novinari i urednici radije pisati o otpremninama i spekulacijama o novom treneru nego o suštini stvari, ako će ono što bi trebala biti strategija i ideja vodilja zvati borbom za prevlast. Ako će ciljano stvarati kaos umjesto da pokušaju realno sagledati stvari, jer ono prvo je klikabilnije; ako će im povlastica ‘povjerljivih’ informacija s izvora biti važnija od poštovanje prema klubu i dobrobiti njegovoj i društva općenito.

Ne može, jer Split je devastirana urbana pustinja, a Hrvatska je ogrezla u cinizmu i u njoj je atrofirala svijest o zajednici.

Ne može, jer Hajdukov je projekt u vlastitoj zemlji tretiran kao neprijateljski i kao prijetnja establišmentu.

Ne može, jer smo generalno prevelika đubrad da bi nam bilo dovoljno stalo, iako se svi kunemo u svoju ljubav — pogledajte, uostalom, kakvi su nam političari koje biramo — i ne zaslužujemo ništa bolje od onog što nas je snašlo.

Kakvi smo mi, takav nam je i Hajduk.

A budale poput mene će i dalje učlanjivati cijelu obitelj i donirati novac za otkup dionica, jer Naš Hajduk nas je naučio da je to stvar elementarne navijačke kulture. I dalje će zalijevati onu biljku duboko ispod zemlje, nadajući se da će se jednom opet probiti kroz pukotinu u hrvatskom betonu. Jer za neke stvari se isplati boriti i u trenucima kad izgubite vjeru da će uspjeti. Što drugo preostaje?

Ne žalite nas. Mi žalimo vas.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.