Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Neka patu

O dugom čekanju uspjeha i prirodi nogometnog navijaštva (OK, i o Hajduku)

S neuspjehom se da živjeti; bez nade, gotovo da se i ne može.

Živ čovjek prihvatit će da je ružan, glup i slab i da nije ništa napravio u životu. Prihvatit će to da radi posao koji mrzi i koji ga izjeda iznutra ili da posla uopće nema; prihvatit će da nema novca za ljetovanja i lijepe stvari, da nikad neće ostvariti ono o čemu je u mladosti sanjao, da nikome neće stvarno nedostajati jednom kad ga ne bude bilo. U svojoj ovozemaljskoj čamotinji pomirit će se s pukom, mizernom egzistencijom u kojoj će mu rijetke trenutke radosti i zadovoljstva donijeti pokoji dobar zalogaj ili dovitljiva primjedba upućena konobarici u lokalnom kafiću.

Kvragu, prihvatit će čak i to da je klub za koji navija zakurac i pljuvati po njemu žestinom koja nadmašuje sve što bi ikad moglo izaći iz izopačenih umova rivalskih navijača.

Jedino čega se nikad neće odreći — ne ako je poput nas, nogometnih ovisnika — jest nada da će jednom biti bolje. A ta je nada često samo prokletstvo. Jer, vidite, krupan je paradoks u samom srcu nogometnog navijaštva: ono najdublje prožimajuće iskustvo koje nam može ponuditi, osjećaj pripadnosti i identiteta, ujedno je i izvor najveće patnje. No, prava genijalnost ovog linka leži u tome što funkcionira i u suprotnom smjeru: samo iz najveće patnje moguće je izvući najveće zadovoljstvo.

Ne uspjeh, već neuspjeh je plodno tlo iz kojeg može niknuti sjeme nade

Postoje ljudi koji sasvim normalno mogu živjeti — ili barem disati — na ovom planetu bez da se opterećuju time koji je sinoć bio rezultat, jesmo li dobili ili izgubili; nama, terminalnim bolesnicima koji smo u stanju popušiti tako infantilnu obmanu razmjera masovne psihoze kao što je ona o “više od igre”, nogomet nudi nadu kakvu malo što drugo, ako uopće išta, može ponuditi. Ranjivi i otvoreni za manipulaciju, podsvjesno povezujemo vlastito samoostvarenje i sreću sa sudbinom svog nogometnog kluba, kao da će nam i vlastiti život izgledati malo ljepše i podnošljivije samo ako on uspije. Ta nada je ponekad posljednje utočište inače promašenog vijeka, pa čak i onda kad je sve do čega dovodi još razočaranja, još boli, još poniženja.

A tomu je tako upravo onda, ili najviše onda, kad nam klub doista jest zakurac. Kad je uspješan i pobjeđuje, onda se pretvara tek u slabašnu utjehu da smo, eto, barem u nečemu i mi pobjednici; i onda dodatno malo zadovoljstvo poput onoga s konobaricom možemo vaditi iz toga da sadistički podjebavamo nesretnike koji navijaju za rivale. Možda smo sami mali i jadni, možda nas nitko ne voli ili ne doživljava, možda nas žena vara s kolegom s posla, ali naši osvajaju trofeje, a vaši su bijedni luzeri buahahaha. S tim kao bonus dolazi i iluzija nadmoći, pa ćemo još s visoka dijeliti i lekcije o tome što biste vi, jadne budale, trebali napraviti da budete manje jadne.

Ali to je zadovoljstvo kratkotrajno i malog dometa. Ono što ispunjava puno više je patnja koja proizlazi iz one proklete nade.

Učeni Francuzi imaju taj izraz — jouissance, termin koji se uvriježio u lacanovskoj psihoanalitičkoj misli, kao i u feminističkoj teoriji i koji, između ostaloga, može označavati užitak koji potječe iz patnje. Taj koncept oduvijek mi se činio neobično prikladnim za objašnjavanje logike nogometnog navijaštva.

Postoji, dakle, ona ‘konzumeristička’ publika u koju se i sami ubrajamo onda kad gledamo elitni nogomet poput susreta Lige prvaka u kojima možda simpatiziramo, pa i na simboličkoj razini idealiziramo i uzdižemo neki klub, ali zapravo nemamo pravi i snažan emotivni ulog. Njegova pobjeda donijet će nam bazični osjećaj zadovoljstva koji Francuzi zovu plaisir i ono, u osnovi, služi tek tome da se osjećamo dobro zbog svojih potrošačkih izbora.

Nasuprot tome, jouissance implicira upravo snažni emotivni ulog i patnju koja mu prethodi; radi se zapravo o potrazi za katarzom — a što joj više straha, patnje i poniženja prethodi, to je katarza jača.

Jouissance je, dakle, upravo ono što katkad krivo zovemo mazohizmom. Nijedan navijač ne uživa u nedaćama i neuspjesima svog kluba, nego to trpi u nadi da će katarza, trijumf na kraju “jedne duge ceste” — ako ga uspije dočekati — biti time veći i slađi. Ne uspjeh, već neuspjeh je plodno tlo iz kojeg može niknuti sjeme nade i zato je važno da čak i najveći klubovi uvijek imaju neki teško dostižan cilj kojemu mogu stremiti. Nemaju li ga, čitava njihova esencija polako počinje gubiti na smislu.

Možda je ova priča o Leeds Unitedu, velikom i sjajnom klubu koji je sinoć i službeno potvrdio povratak u Premier ligu nakon 16 godina patnje, poniženja i lažnih svitanja. Mogla bi se u nju uplesti i crtica o mesijanskom geniju i luđaku našeg doba, Marcelu Bielsi, kojemu se poveća skupina susjeda pojavila pred dvorištem u gradiću Wetherbyju kako bi mu izjavila ljubav; “You are God”, rekao je jedan od njih. Ili, još više, ona o 16 godina starijoj obitelji s transparentom.

Leeds je patio i čekao, gledao kako mu se drugi smiju i kako u Premier ligu prije njega ulaze klubovi koji su umjesto klupskih prostorija imali kamp-kućicu onda kad je on igrao u polufinalu Lige prvaka. Čekao je i dočekao, a onda je sav taj jouissance eksplodirao neobuzdanom sladostrašću. Mnogi će navijači reći da je zbog tog momenta i tog osjećaja vrijedilo čekati; da je samo on bio vrijedan svih onih prolazaka kroz dolinu suza.

Može ova priča biti i o Livepoolu i njegovim navijačima koji su punih 30 godina čekali naslov i tome koliko im on sad zapravo znači; može biti i o bilo kojem drugom klubu i drugim navijačima koji još uvijek čekaju i nadaju se.

Pa ipak, nećemo se lagat. Kako mi koji prije svega volimo nogomet — pa onda o njemu nešto i palamudimo — najčešće zapravo pišemo o svom klubu i kad pišemo o nečemu drugom, tako je vjerojatnije i da je ova priča zapravo o Hajduku, najgorem klubu na svijetu. Jouissance koji u nama krčka bit će posebno eksplozivan ako ikad za svog vijeka dočekamo da i proključa, ali ne želim da primjeri s Leedsom, Liverpoolom ili kime već posluže kao utjeha; svi ti klubovi prekinuli su svoj začarani klub tako da su konačno povukli neke ispravne, vizionarske i dugoročne poteze i ustrajali u njima umjesto u mačevanju ega i lutanju bez ikakve vizije i strategije.

Ako ikad to doživimo od svojih, onda će i ova armija pogubljenih nesretnika i budalaša imati što slaviti. A dotad: neka patu.