Nitko ga u tome nije podržao. Damir Mišković — tada još samo predsjednik, a ne i vlasnik HNK Rijeke — kasnije će reći da Marasovićev istup “nije bio prikladan”, a njegov osječki kolega Ivan Meštrović da “metode promjena nisu dobre”. Nakon što su Hajdukovi predstavnici napustili skupštinu, ona je uredno izglasala sve ponuđeno po dnevnom redu, uključujući reizbor Davora Šukera na mjesto HNS-ova predsjednika. Jedini je protiv Brenda glasao njegov nesuđeni protukandidat Dario Šimić.

Ali Hajduk je unaprijed znao da će ostati sam, kao i mnogo puta prije toga. Znao je da će drugi u najboljem slučaju okrenuti glavu, izaći ili šutke promatrati pokušaje ponižavanja i iživljavanja nad predstavnikom jednog od dvaju najvećih nacionalnih klubova. Znao je da ni nakon svega neće shvatiti da su poniženi zapravo oni.

U hrvatskom nogometu GNK je onaj koji pali ili gasi mikrofon, a Hajduk onaj koji odbija mirno i šutke sjediti među klimoglavcima

Četiri godine kasnije, gospodinu Vrbanoviću dosad je četiri puta uvažen zahtjev za odgodu služenja zatvorske kazne, a sljedeći rok u kojem će se o tome odlučivati trebao bi biti upravo ovih dana. Šuker je zadnji je put viđen u druženju s boksačem po fast food restoranu u Las Vegasu. Šimić je ušao u skupštinu Nogometnog kluba Lokomotiva Zagreb. Onaj Meštar, koji se svako malo obraćao medijima predstavljajući se kao sanjar i gazda čvrste ruke, nestao je u vidu dima jednom kad su ga stvarni osječki gazde odlučili maknuti. Mišković i sad ima razdoblja u kojima je svaki drugi dan ‘ekskluzivno’ u novinama i na portalima, ali i ova kao što je trenutno kad ga tjednima nema, a treba objasniti di su pare, odnosno što se događa s otkupom televizijskih prava za HNL koji je sam zakuhao, pri čemu nitko — osim Hajduka, jasno — nije u taj posao posumnjao.

Nema, uostalom, ni samog Marasovića; istekao mu je nadzornički mandat, na novim izborima se nije kandidirao i vratio se svom svakodnevnom poslu, a Hajduku kao ‘obični’ navijač i član. Ljudi se izmjenjuju; neke miče nevidljiva ruka, neke ruka zakona, a neke demokratska procedura. Pitanje je, međutim, koliko se zaista mijenjaju stvari — a pod ‘stvarima’ ovaj put ne mislim toliko na procese u hrvatskom nogometu koliko na svijest onih koji im svjedoče.

Mogla je ova kolumna i bez podsjećanja na anegdotu koju bi neki od uključenih zacijelo radije ostavili zaboravu, sve u nastojanju da se današnje ozračje prikaže kao otvorenije i pomirljivije. Međutim, na kukavičluk, licemjerje, cinizam i siromaštvo duha treba podsjećati kako se ne bismo iznenadili onda kad opet isplivaju na površinu. Svi, uostalom, znamo onu izreku o vuku koji mijenja dlaku, kao i sastav te društveno-političke asocijacije vladara hrvatskog nogometa. Ipak, ovaj put bih po strani ostavio pitanje koliko se u međuvremenu u njemu promijenio Hajdukov položaj i stvari o kojima je govorio Slaven Marasović na HNS-ovoj izbornoj skupštini, a usmjerio vašu pažnju prema nečemu što je meni osobno, kao pokretaču i glavnom uredniku ove stranice, u mnogo užoj domeni — a što se neobično često (i nepotrebno) postavlja kao pitanje ili zamjerka.

Je li Telesport ‘hajdučko’ glasilo? Guramo li preko njega agendu udruge Naš Hajduk? Je li Telesport, da skratimo, ustvari Tovarsport?

Kratki odgovor za one s poremećajem pažnje koji neće pročitati čitav tekst je: da. Za one koji žele znati više, evo i detalja.

Hajdukovi navijači, članovi, donatori i dioničari u uredništvu smo Topić, Vrdoljak i ja. Preostala dva člana redakcije, Ibrulj i Šagadin, navijaju za Velež, odnosno Dinamo. Među četvoricom news novinara koji vam svakodnevno isporučuju vijesti iz rubrike Na prvu — a to su, zaslužili su da ih spomenemo punim imenom, Luka Kostić, Matko Brusač, Andrija Golub i Hrvoje Posavec — rezultat u vječnom derbiju je 2-2. Od kolumnista i vanjskih suradnika hajdukovci su još Jurišić, Frančeski, Lazarušić, Dežulović; dinamovac je, očito, Mlinarić, Tomaš je Rođeni, Pećanac je nekoć bio među Željinim ultrasima, Aljo navija za Osijek, a Philipp Lahm, pretpostavljam, za Bayern. Ne znam za koga točno navijaju Korda, Milić-Jakovlić i Vuco, ali vjerojatno su bar dvojica od njih pritajeni hajdukovci. Naš šef Miran Pavić navijač je Manchester Uniteda.

Osim toga, neki od nas gaje izražene simpatije prema Liverpoolu, Barceloni, Arsenalu, Borussiji Dortmund, Union Berlinu, Slaviji Prag, Zagrebu 041 i Varteksu. Volimo Kloppa, Pepa, Bielsu, Renea Marića i Feđu Dudića, pokojne Cruyffa, Kaliternu, Ivića, Bukovija. U Telesportu se još navija i za Jugoplastiku, Bullse, Knickse, Hawkse, Bearse, White Soxe, Ferrari, Futsal Dinamo…

Svi spomenuti ljudi imaju punu slobodu u izražavanju svojih stavova, uključujući navijačke i druge preferencije. Da, navijamo za neke klubove i timove, kao što i svi sportski novinari i urednici navijaju za nekoga, uglavnom za Hajduk ili Dinamo. Ono što nas razlikuje od drugih — ili mi barem volimo misliti da je tako — je to što vam mi sve to otvoreno kažemo, odnosno pišemo. Štoviše, nabijamo vam to na nos. Ne pokušavamo se lažno prikazati kao ‘objektivni’, pritom rovareći i manipulirajući kontekstom — ako rovarimo i manipuliramo kontekstom, onda točno znate i zašto.

Znači li to da autori kojima su navedeni timovi i ljudi na srcu gledaju njih s više naklonosti nego neke druge? Naravno da znači. Objektivna je jedino statistika (ne i analitika); već i klasične vijesti lako mogu biti i jesu prezentirane pristrano, pitanje je samo u kolikoj mjeri. Znači li, međutim, ta pristranost i izostanak prave kritike prema favoriziranim stranama?

Kad pričamo o Hajduku — a pričamo prije svega o Hajduku — uputio bih vas samo na naslove nekih od tekstova koje smo objavili: R. I. P. Hajduk; Hajduk je devastiran; Hajduk ne može uspjeti, Hajduk: Srce tame. Namjerno spominjem samo naslove bez linkova — guglajte sami ako vas zanima — jer danas velik dio ljudi samo naslove i čita i toga smo svjesni. Izazivam vas da u domaćim medijima nađete teže i argumentiranije kritike splitskog kluba, njegova vodstva, sportske politike, igre, pa i samog ‘modela’. Pitajte, uostalom, u vodstvu kluba ako za to imate prilike koliko smo im u ovih pet i nešto godina koliko postojimo otežali život. Uz napomenu da su sve te tekstove, kao i mnoge druge, potpisali navijači, članovi, donatori, dioničari.

Kad pričamo o tipu prozivki ili zamjerki koje dolaze ponajprije iz dijela Dinamova navijačkog puka — a pričamo napose o takvima — onda se on može svesti na to da njihov klub na Telesportu nema jednak tretman. I to je također točno.

Ali ne zato što je urednik hajdukovac niti zato što među autorima ima više hajdukovaca nego dinamovaca. Koliko god to zvučalo apsurdno, budući da je čitav domaći nogomet u Telesportovu sadržaju zastupljen s tek 20 ili 30 posto, nabrajanjem naših navijačkih preferencija želio sam stvar spustiti na najbanalniju razinu i ukazati vam da ovdje ne pričamo o klubaštvu ili tribalizmu. Radi se o nečemu puno bazičnijem i ozbiljnijem.

Što se tiče čisto nogometne perspektive — igračke, trenerske — nikad se ovdje nije štedjelo na komplimentima Dinamu ako su oni bili zasluženi, neovisno o navijačkoj opredijeljenosti onoga tko je pisao. Kad su u pitanju klupske legende, simboli i sve ono što čini kulturu klasične dinamovštine, prema tome se također odnosi s dužnim poštovanjem.

Jer mi nemamo problem s Dinamom. Imamo problem s GNK-om. A kad kažem ‘mi’, onda mislim i na dinamovce među nama — njihov problem isti je onaj koji ima i velik broj drugih Dinamovih navijača. Današnji GNK klub je usko povezan s organiziranim kriminalom i izgrađen na njemu, klub kojim i dalje izdaleka vladaju njegovi okupatori, bjegunci od pravosuđa, a u čijoj oktroiranoj skupštini i upravi sjede ljudi koji su sve to godinama podržavali, postupali po naređenjima i kao poslušni kućni ljubimci blagoslovili izvlačenje novca iz kluba za privatne potrebe svojih gospodara. Meni se čini da je tretman koji kod nas imaju stoga sasvim primjeren.

U hrvatskom nogometu GNK je onaj koji pali ili gasi mikrofon, a Hajduk onaj koji odbija mirno i šutke sjediti među klimoglavcima. I zato ovdje ne može biti riječ samo o klubaštvu i običnom sportskom rivalstvu. Rekli smo vam na samom početku: nismo nihilisti, postoje neke stvari u koje vjerujemo.

Pročitate li sad onaj Marasovićev govor s HNS-ove skupštine, primijetit ćete da uopće nije govorio o Hajdukovim, nego o interesima koji bi trebali biti opći. Ali Hajduk je virus; on je prijetnja jer poziva na svijest da su oni koji vode klub i nogomet općenito nekome odgovorni; on je pokret otpora koji afirmira i zaštićuje nogomet kao opće dobro i zajednički interes.

Moj klub je ustrojen prema tim principima. Moj klub je otvoren prema svojim članovima. Njih je već u prvom mjesecu godine preko 30.000, oni su svojim donacijama postali vlasnici kontrolnog udjela u njegovu vlasništvu i preko izbora članova Nadzornog odbora biraju i klupsko vodstvo — koje isto tako mogu i razvlastiti. I možda ne osvaja trofeje niti dočekuje proljeće (ili jesen) u Europi, ali znači nam puno više nego ča u foje piše.

Ovo je moj, ovo je naš klub. Čiji je vaš? Čiji je nogomet?

Ako to ne želite slušati, isključite nam mikrofon, za oproštaj dobacite da smo smeće, nakaze i tovari — imali ste to od koga učiti — i prebacite se na druge, objektivne domaće medije. Sretno s tim.

Svima ostalima, a pogotovo dinamovcima — sestre i braćo, još jednom dobrodošli. Vičimo zajedno da nas čuju i bez razglasa.