Da, bila je to šala — ali također i nije, što bi rekli likovi u seriji Succession.

Union se polako, strpljivo i naporno gradio kroz niže rangove kao autentični klub zajednice, njegujući kulturu kakva je specifična i u samoj Njemačkoj, a drugdje u Europi da i ne govorimo. Njegujući ono što ondje zovu ‘čistim’ nogometom, onom koji se ne pokorava posvemašnjoj komercijalizaciji. Ovo je klub koji u navijačima i članovima ne vidi samo partnere — ili, kako je to u suvremenim superklubovima, tek mušterije — nego kao svoje živo tkivo, ono što u svojoj srži jest i bez čega ne bi bio ništa.

Union je možda postao predobar za vlastito dobro i taj je uspjeh realna prijetnja za njegov dugo građeni punkerski, komunitarijanski ethos

Ovo je klub koji najvjerniji navijači nisu napustili ni kad je, prije manje od 20 godina, skliznuo u četvrtu ligu; tada su pokrenuli kampanju “Krvari za Union” i (pro)davanjem vlastite krvi namaknuli sredstva da ga spase od bankrota. Zatim je 2008. preko 2.300 njih još jednom zasukalo rukave i sudjelovalo u radovima koji su trajali oko 300 dana da bi svoj stari i oronuli stadion doveli u funkciju te ishodili licencu za 2. Bundesligu. Po kućama se na dnevnoj bazi kuhalo za po stotine volontera, a radili su i klupski dužnosnici, osoblje, čak i igrači.

Još četiri godine kasnije, oko 4.000 članova je kupilo dionice u kompaniji koja upravlja stadionom i zajedno prikupilo gotovo tri milijuna eura; klub je dodao još dva, a mali, lokalni sponzori ukupno 10 i ‘Kuća starog šumara’ zablistala je u novom ruhu, iako i dalje s velikom većinom stajaćih mjesta. Na travanjak su ljeti dopremali kauče i fotelje da bi na velikom platnu gledali prijenose svjetskih i europskih prvenstava, a krajem svake godine okupljaju se na stadionu da bi, uz svijeće i kuhano vino, pjevali božićne pjesme. Riječ je o tradiciji koja je pokrenuta spontano prije više od dva desetljeća i u početku je uključivala manje od 100 ljudi, a zadnjih desetak godina su karte za Weihnachtssingen rasprodane mjesecima unaprijed.

Union je 10 godina bio stabilni drugoligaš, savršeno komforan u svojoj poziciji malog i žilavog kluba koji izvlači najviše što može iz svojih ograničenih resursa, a onda mu se dogodila promocija nakon pobjede nad VfB Stuttgartom u doigravanju za Bundesligu. Navijačko i člansko tijelo bilo je zabrinuto oko toga da bi takav iskorak u perspektivi mogao značiti i napuštanje temelja na kojima je izgrađen, ali to se nije dogodilo.

Klub je možda postao (previše) uspješan, ali nije sebi dopustio da postane prevelik. Ti su temelji ipak bili prečvrsto utvrđeni.

Wir aus dem Osten gehen immer nach vorn, Schulter an Schulter für Eisern Union

Stara klupska himna u izvedbi punk ikone Nine Hagen utkana je u njih: Mi s Istoka uvijek idemo naprijed, rame uz rame za Eisern (Željezni) Union. Kad je klub ušao među elitu — kao tek šesti s područja bivšeg DDR-a nakon ujedinjenja — svi su to popratili kao ‘lijepu priču’ i dokaz da u njemačkom nogometu još uvijek ima mjesta za romantiku. Nisu očekivali da će ona toliko dugo potrajati ni da će iz sezone u sezonu biti sve jača i jača. Union je u prvoj sezoni komforno osigurao opstanak, završivši na 11. mjestu; iduće je sezone bio sedmi, pa onda peti, pa prošle sezone četvrti, a dugo se borio i za sam vrh.

Neosporni heroj takvog uspona je švicarski trener Urs Fischer, pristigao u Berlin prije pet godina, koji doslovno svake godine podiže ulog i dovodi Union na stepenicu više. Analitičari se trgaju u pokušajima da objasne kako, dovraga, taj autsajderski i prgavi klub uspijeva ‘prevariti’ modele očekivanih golova i bodova i kako mu, dovraga, uspijeva nositi se s većima i bogatijima.

Nije to uvijek lijepo ni atraktivno — Fischerov sustav, zasnovan na čvrstoj obrani, definitivno spada u domenu ‘stečenog ukusa’ — ali pretprošle je sezone momčad igrala Konferenciju, lani Europa ligu, a sad je dospjela u Ligu prvaka, u skupinu s Real Madridom, Napolijem i Bragom, što su igrači na terenu proslavili podizanjem kartonske replike pehara Lige prvaka.

Večerašnje gostovanje na stadionu Santiago Bernabeu Unionov je debi u tom natjecanju. Posve apsurdno, s jedne je strane povijesno najveći europski klub koji je Champions League učinio svojim igralištem, a s druge berlinski nogometni punkeri koji nikad nisu bili šampioni čak ni svoje zemlje. Prije nego što su oni uopće dospjeli u Bundesligu, Real je već 13 puta osvajao naslov najboljeg na kontinentu. U doba kad su oni krvarili u četvrtoj ligi da spase klub od bankrota, Real je slagao momčad galácticosa.

Scheiße. Union je još prije 10-15 godina kao drugoligaš svojom pričom počeo privlačiti bjelosvjetske nogometne hipstere, a danas ima blizu 60.000 članova — po čemu se možda ne može mjeriti s Hajdukom, ali to je i u njemačkim okvirima/tržištu jako puno i ne može se više smatrati ‘kultnim’ klubom. Znamo kako to u današnjem svijetu ide; bezbroj je puta viđen scenarij po kojem kontrakultura biva asimilirana u maticu koja revolucionarno pretvara u svakidašnje, a prototip u stereotip. Union je možda postao predobar za vlastito dobro — kvragu, ove će sezone uprihoditi blizu 200 milijuna eura čak i ako bude zadnji u skupini — i taj je uspjeh realna prijetnja za njegov dugo građeni punkerski, komunitarijanski ethos.

Hoće li sve to biti žrtvovano na oltaru onoga što se danas u nogometu smatra uspjehom?

Union je posljednjih godina napravio iskorak i na tržištu transfera. Još ne tako davno dovodio je isključivo igrače bez odštete, a u posljednja dva ljetna prijelazna roka obarao je vlastite rekorde: lani je stigao Josip Juranović iz Celtica za oko 8,5 milijuna eura, a ove je godine za čak 13 milijuna kupljen Robin Gosens iz Intera; ukupno je ljetos uloženo 32 milijuna u plaćenim odštetama, a prodani su igrači za svega dva milijuna. Usto je besplatno došao legendarni talijanski branič Leonardo Bonucci, donijevši malo istinskog glamura u nogometni Berlin. Ali Union ne namjerava prodati dušu da bi postao ravnopravni član europske elite.

Kad je klub objavio cijene ulaznica za domaće utakmice Lige prvaka, poneke je ljude u drugim zemljama vjerojatno ‘strefio herc’: 75 eura za sve tri u skupini. Za usporedbu, gostujuće karte za ‘jeftina’ sjedala na večerašnjem ogledu Real Madrida i Uniona koštale su 50-60 eura; zbog ograničenog broja mjesta klub je ogranizirao lutriju za njih među svojim članovima, ali im je po pristupačnim cijenama omogućio paket koji uključuje čarter let i smještaj na jednu noć u Madridu.

A najbolji primjer onoga što Union jest — kao i onoga što ne želi biti — dalo je priopćenje njegovih navijača povodom početka Champions League kampanje, za koju je klub bio praktički prisiljen preseliti na mnogo veći Olimpijski stadion, gdje inače igra gradski rival Hertha. An der Alten Försterei naprosto je neprimjeren za UEFA-ine VIP standarde i zbog ograničavanja kapaciteta mnogi bi dugogodišnji navijači i članovi ostali bez mogućnosti da gledaju svoj klub u tim za njega povijesnim trenucima i okruženju.

“Dugoročni sponzori, koji su uistinu spasitelji našeg kluba, morali bi prepustiti svoja mjesta UEFA-i”, navodi se. “Unionovi navijači koji ne mogu stajati morali bi osloboditi mjesta premium sponzorima i međunarodnim medijima. Imajte to na umu kad zasvira himna Lige prvaka. Ona zastupa sve ono protiv čega smo se proteklih godina borili. Ne zaslužuje divljenje nego prijezir.”

Ne treba sumnjati u to da i čelni ljudi kluba dijele ove stavove — i oni su, uostalom, došli iz navijačkih redova. I još kaže:

“Sportski uspjeh našeg kluba je povijesni i daje nam potpuno novu platformu za komuniciranje našeg nogometnog stila, čistog nogometa, prema svijetu. I umjesto da pod takvim restrikcijama igramo u svom domu, na tribinama koje smo sami gradili, gdje naša filozofija prožima svaku pukotinu, dobrovoljno selimo na otrcanu nacističku građevinu. Naravno, možemo zastupati svoje vrijednosti i na Olympiastadionu, ali one neće imati istu auru i efekt. Propuštamo priliku pokazati svoje pravo lice i preuzimamo rizik da postanemo potrošni dio eventa.”

Drugi manji klubovi presretni su kad se uspiju dočepati Lige prvaka, prihvaćajući svoju epizodnu ulogu u njoj dok zbrajaju UEFA-ine milijune i s njima vezane prihode, presretni mrvicama s trpeze bogatih i moćnih, hohštaplerski se pretvarajući da su dio te elite kad su zapravo uljezi u njoj. Union je drugačiji; za njega je Liga prvaka zaslužena nagrada i financijski i kao prilika da svoj ‘način’ predstavi na najvećoj sceni. On će tu priliku iskoristiti da kaže ono o čemu drugi šute, znajući da je njegova bit negdje drugdje — sada, nažalost, i fizički.

I dok god je tako, ne treba strepiti da će Union, svom uspjehu i rastućoj popularnosti usprkos, utopiti svoju autentičnost u tom pomno brendiranom UEFA-inu sranju.