Možda je globalna nogometna ekspanzija zaista, kako je to u njenim najranijim danima tvrdio dio ljevičarskih intelektualaca i sindikalnih lidera, bila “imperijalistički trik da se potlačeni narodi zarobe u vječnom djetinjstvu”. Ako je tako, buržoaziji je trebalo više od stoljeća da u međuvremenu odmetnutu igru vrati pod svoju, barem djelomičnu kontrolu i zametne njen revolucionarni potencijal kako bi radništvo ponovno, po riječima velikog Eduarda Galeana, “zaboravilo tko je i dopustilo da ga poput ovaca vode klasni neprijatelji”.
Ali to je neka druga tema, najprikladnije prvomajska — za onaj dan u godini kad se mjestimično i nakratko prisjetimo termina “radnička klasa”, što god to danas značilo, a možda i korijena ‘narodne’ igre te toga da je najveći dio današnjeg nogometnog poretka posljedica nekoć galopirajuće industrijalizacije i paralelnog razvoja radničkog pokreta.
Danas mi je na pameti drugi dio gornjeg citata, onaj o vječnom djetinjstvu.
Nogomet je po mnogočemu praktično oduvijek bio prljav posao, ali najčišće što ima za ponuditi su emocije koje ga prate. I to ne samo na terenu, nego i među najobičnijim fanovima koji su više ili manje vezani za jednu od dviju momčadi, pa čak i ako je ta veza samo trenutačna, ovisna o aktualnom narativu i zbivanjima. Nogomet, u svom najboljem izdanju, oslobađa dio naše imaginacije za koji možda ne bismo ni znali da postoji, jer tako iskonski s udivljenjem i nevjericom na svijet oko sebe gledaju samo još djeca. Samo ona se mogu toliko razveseliti ili rastužiti oko igre.
Učinilo mi se u tom času kao da su na terenu počele pucati kokice, podigle poklopac lonca i poletjele u svim smjerovima
“Kako biste djetetu opisali sreću?”, pitao je jednom novinar njemačku teologinju Dorothee Sölle. “Ne bih mu je objašnjavala”, odgovorila je. “Dobacila bih mu loptu i pustila ga da se igra.”
Jesmo, isprepleli smo oko njega čitavu filozofiju, znanost i umjetnost, ali sve je to sekundarno u odnosu na okidač koji u našem mozgu može povući igra. Onaj koji nas u trenu pretvara u dijete. Ne događa se prečesto — ali onda kad se dogodi, znate da je vrijedilo istrpjeti sve loše, dosadno i tužno. Onda kad se dogodi, vrati vam isti onaj osjećaj koji ste imali i kad ste se prvi put zaljubili u nogomet, premda toga možda niste bili svjesni.
Jedan takav put bio je onaj na današnji dan prošle godine, kad je Liverpool pobijedio Barcelonu 4-0, nadoknadivši 0-3 iz prve utakmice i plasiravši se u finale Lige prvaka.
Ne znam koliko ima smisla da vam iznova prepričavam okolnosti koje su dovele do toga ili tijek same utakmice. Premda se nakon gotovo dva mjeseca zamrznutog nogometa sve to čini kao nešto iz nekog prošlog života, dogodilo se prije svega godinu dana i svima je još svježe u pamćenju.
Vjerojatno biste mogli braniti tezu da je Liverpool bio bolji i u prvoj utakmici, onoj koju je uvjerljivo izgubio. Mogli biste pričati o borbenom duhu i srcu na terenu, o sreći i nesreći, o trijumfu kolektiva nad individualnim genijem ili o velikim i važnim strateškim potezima trenera. No, ako ćemo iskreno i osobno — a takva je ova kolumna — meni za sve to treba podsjetnik u vidu prekapanja po starim tekstovima na Telesportu i pregledavanja snimaka.
Neke utakmice pamtim po konkretnim detaljima — golovima, isključenjima, potezima — neke po njihovoj važnosti unutar šireg konteksta, a neke i po taktičkim pikanterijama. Kod ove utakmice pamtim malo od svega toga; moj doživljaj nogometa u ovom se slučaju sveo na dječji, a neki sasvim sporedni i simbolički detalji prebrisali su gotovo sve drugo.
Prvi od njih je ukazanje Mohameda Salaha na Anfieldu prije početnog sučeva zvižduka u majici s natpisom “Never Give Up”.
Egipćanin nije mogao igrati zbog ozljede, ali kamere su ga uhvatile i njegovu poruku su u televizijskom prijenosu vidjeli svi. Pamtim to da je njegov smiješak bio neobično samouvjeren, gotovo da se nije razlikovao od onog pobjedonosnog, nakon kraja utakmice. Salah je isijavao optimizmom i teško da je to mogla biti samo poza. Čovjek je vjerovao. Njegov menadžer Jürgen Klopp je vjerovao. Čitava momčad je, reklo bi se, vjerovala u preokret.
Drugi je detalj s terena koji sam primijetio tek naknadno, na fotografiji.
Naime, poza u kojoj su se u jednom trenutku našli Virgil van Dijk i Luis Suárez nevjerojatno je vjerno preslikala u kršćanstvu uobičajeni prikaz Svetog Jurja kako ubija zmaja. Nepogrešivo herojska Virgilova poza; taj apsolutni, duboki fokus i posvećenost, oznojeno čelo i mučenički pogled koji sa strahopoštovanjem traži pomoć od nebesa u svom pothvatu. Ta Suárezova demonska agonija pobijeđenoga, koji s tla pruža ruke i noge, zatvorenih očiju, namrštena čela i usta razjapljenih u krik užasa dok pada u vječni oganj…
Znam, pretjerano je i pretenciozno takve stvari tražiti u sceni s nogometne utakmice, ali ova je bila poput umjetničke slike, sumirajući u sebi svu teatralnost i patos trenutka. Niste je stvarno morali povezati s legendom o Jurju i zmaju da bi ste doživjeli emociju koju simbolizira.
Treći je detalj je onaj do kojeg su vodila prethodna dva, kao i sve ostalo što se te večeri događalo: to je scena nakon svršetka utakmice, kad je momčad zagrljena stala pred Kop i zajedno s njim zapjevala You’ll Never Walk Alone, univerzalnu himnu nade i vjere.
Nekoliko sekundi prije posljednjeg zvižduka tribine su se zagrijale do točke pucanja; napetost se mogla osjetiti čak i preko televizijskih ekrana. A onda je Cüneyt Çakır odsvirao kraj, a Anfield eksplodirao u ekstazi. Učinilo mi se u tom času kao da su na terenu počele pucati kokice, podigle poklopac lonca i poletjele u svim smjerovima. Bio je to jedan od onih trenutaka za koje ste i dok se događaju svjesni koliko su epski i povijesni, barem u nogometnom kontekstu. Ako sam dotad nešto i bio zapamtio od same igre, tada sam zaboravio i utopio se u poplavi emocija.
Pokušamo li na ‘odrasli’ način pričati ili pisati o tome, bit će nam gotovo nemoguće izbjeći pompoznost i patetiku. Fokusiramo li se samo na ‘ozbiljne’ aspekte jedne takve utakmice, gotovo sigurno ćemo promašiti suštinu. Nijedan od tih dvaju pristupa neće nam dočarati što se na Anfieldu 7. svibnja 2019. zapravo dogodilo. To je čudo moguće u cijelosti pojmiti jedino dječjim očima, onima koje nam se nakratko otvore samo u takvim prilikama. Zahvalan sam nogometu zbog tog vječnog djetinjstva.
Kako biste odraslom čovjeku opisali sreću? Nikako, pokazali biste mu scenu u kojoj Liverpool zagrljen pred Kopom pjeva You’ll Never Walk Alone. Ako bih trebao jednu stvar staviti u vremensku kapsulu koja sadrži ono što nam od sporta najviše nedostaje u ovom ledenom dobu, onda bi to bila ta scena i taj osjećaj.
