Topnički dnevnici

Agnellijev poraz

On očito ima viziju za Juventus, ali je ne zna pretvoriti u djelo

Kada je Andrea Agnelli 2010. preuzimao upravljanje Juventusom, Jean-Claude Blanc je svog nasljednika na čelu kluba označio kao savršen izbor za novi početak kluba. Blanc i nije imao nekog izbora; Juventus je u vlasništvu obitelji Agnelli i Andrea je bio logični nasljednik trona. U tom trenutku su mu bile 34 godine, bio je mlad, sposoban i ambiciozan, a u pozadini je imao oca Umberta koji je uspješno vodio klub. Možda se Blanc i nije slagao s time da je Andrea savršen izbor za preuzimanje njegove fotelje i sasvim sigurno poziciju nije predao svojevoljno, ali zaista nije bilo logičnijeg izbora za predsjednika.

Da bi shvatili zašto je tako logičan izbor, prvo morate shvatiti koliko je obitelj Agnelli značajna za Torino.

Agnelliji su bogati ljudi. Bili su bogati i prije nego je Giovanni Agnelli 1899. osnovao Fiat. Roditelji su Giovanniju ostavili tolike posjede da je bez problema otvorio tvornicu automobila i strojeva koji su u tom trenutku bili novotarija, a četiri njegova pretka su iza sebe imala političku karijeru koju je nastavio i Giovanni gradonačelničkom pozicijom gradića Villar Perosa. Zapravo, obitelj Agnelli je bila nešto poput knezova Villar Perose, aristokratska obitelj koja je imala toliko posjeda da je upravljala cijelim mjestom.

Giovannijevo ulaganje u Fiat je to bogatstvo podigao do običnom čovjeku neslućenih razmjera. Ubrzo je utjecaj obitelji prešao granice malog mjesta i proširio se na Torino. Za razliku od Villar Perose, u Torinu obitelj Agnelli nije imala formalne političke pozicije, ali moć je već nakon Prvog svjetskog rata bila gotovo jednaka onoj u rodnom selu. Bili su previše bogati da ih se ne bi pitalo oko svega i previše moćni da su mogli preživjeti sve, uključujući i suradnju s fašistima. Ne tako davno, Fiat je proizvodio nešto manje od pet posto talijanskog BDP-a, a to u praksi znači da je od svakih 20 eura pruženih usluga i dobara proizvedenih u cijeloj Italiji, jedan euro dolazio iz grupacije Fiat. Sada pokušajte zamisliti koliki je omjer bio u njihovu matičnom gradu.

Kada se sve zbroji, nakon odluka koje je donio Andrea Agnelli i vizije s kojom vodi klub nije ostalo ništa. To je Agnellijev poraz

Uzmite za primjer Ivicu Todorića ili bilo kojeg od lokalnih moćnika u vašim mjestima koji imaju toliko novca da im se lokalna samouprava prilagođava jer drže većinu radnih mjesta i/ili imaju puno love koju mogu iskoristiti za mito. Svi oni su male bebe za to koliko su Agnelliji bili moćni u Torinu i logično je da su upravljali ama baš svime. A to od 1923., kada je obitelj preuzela klub i na čelo stavila Giovannijeva sina Edoarda, uključuje i Juventus.

Upravo zato je Andrea Agnelli bio logični nasljednik predsjedničke pozicije u Juventusu, jer Agnelliji su nešto najbliže statusu knezova torinskih što može postojati u modernom svijetu. Juventus je vodio Andrein otac, prije njega stric, a prije njih dvojice djed Edoardo. U Torinu je prirodno da Juventusom izravno upravljaju Agnelliji.

Andrea je odradio posao. Doveo je Giuseppea Marottu iz Sampdorije s kojim je stvorio momčad koja je devet puta zaredom osvojila scudetto. Međutim, to je bilo samo to — odrađivanje posla. Sve je štimalo, sve je išlo po planu, ali u svemu tome Andrea nije ostavio neki svoj pečat. To su bili Juventusovi, a ne njegovi naslovi i on je to znao. Da bi bili stvarno njegovi, morao je pokazati viziju, napraviti nešto drugačije čime će pokazati da može stvarati, a ne samo producirati. Uostalom, imao je primjer strica Giannija Agnellija koji je ostao zapamćen godinama nakon što je napustio klub.

Andrea je bio logičan izbor za Juventusova predsjednika i zato jer je jako podsjećao na oca, s kojim je dijelio slične interese, obrazovanje, korporativnu sposobnost i strast prema klubu. Umberto je bio sposoban čovjek i uspješan predsjednik, baš kao što je i Andrea, jer čovjek i dalje ima devet uzastopnih naslova prvaka. Problem je u tome što Andrea ipak nije ni blizu strica Giannija, a to je ono čemu teži.

Kada je Phil Ward u Engleskoj pokrenuo časopis Auto Italia, obitelj Agnelli je ušla u fokus njegova rada. Zapravo, mogao je magazin slobodno nazvati Auto Agnelli s obzirom na to da Fiat posjeduje manje-više većinu talijanskih automobilskih tvornica, od Alfa Romea i Lancije do Ferrarija i Maseratija. Za potrebe jednog od tekstova otputovao je u Torino i Milano kako bi ispitao ljude što misle o Agnellijima. Za sve članove obitelji koje je pitao, ljudima je prva asocijacija bila “bogat” — osim za Giannija, kod kojeg je ta asocijacija dolazila tek na četvrtom mjestu. Prvo što su ljudi isticali bilo je to da je Gianni karizmatičan, onda elegantan, pa autoritet, a tek onda da je bogat.

Gianni Agnelli je takav lik da je mogao biti lice Juventusa. Čovjek nije bio svetac niti je ikad bio čovjek iz naroda, ali čak i u trenucima kada nije bio na čelu kluba i kada više nije imao formalnu funkciju u Juventusu, sama činjenica da se pojavljivao na utakmicama u javnosti je ostavljala dojam potpune kontrole i vizije koju će birokrati kakve je postavio na formalne funkcije već nekako ispuniti.

Andrea Agnelli nema taj aspekt ličnosti, on iza sebe nema nikakav autoritet osim obiteljskog prezimena i moći koja dolazi s njim. On će odraditi posao, kao što su ga radili birokrati koje je postavljao Gianni, ali itekako ima probleme kada treba pokazati viziju.

Projekt Superlige je tu indikativan, ali u suštini sporedan faktor.

Zapravo, to insistiranje na Superligi je jedino logično, ako stvari gledate iz njegove perspektive. Andrea Agnelli je odrastao u drugačijim okvirima od onih koje mi poznajemo; ima drugačija iskustva i drugačiji set vrijednosti. Njegov otac je bio bogat, njegov djed je bio bogat i njegov pradjed je bio bogat. Njegova majka je grofica iz Napulja, a njezini preci su bili savjetnici papama i Napoleonovi vojskovođe. Andrea nije išao u javnu školu niti se kretao izvan svog elitističkog društvenog kruga. Kada imate to na umu lako je razumjeti da bi svaka perspektiva drugačija od tvrdog bogati-pripadaju-uz-bogate stava — što je u samoj suštini ideje o Superligi — zapravo bila čudna.

Kvragu, kada odrasteš u takvom okruženju čudno je da postaneš Gianni i netko kome obični ljudi još uvijek vjeruju, a ne Andrea, tako da je Superliga u cijeloj priči nešto zapravo nebitno jer je u njegovu svijetu to sasvim prirodan slijed događaja, iako je ona ovih dana u apsolutnom centru pozornosti.

Ono što je bitno najbolje je opisala utakmica protiv Atalante prošle nedjelje. Atalanta je pobijedila 1:0 golom u 87. minuti, ali to nije bilo slučajno. Cijelu utakmicu je bila bolji suparnik, imala je više udaraca na gol i cijelo vrijeme je odavala dojam momčadi koja igra napadački nogomet i točno zna što raditi na terenu u svakom trenutku utakmice. Juventus to nije znao.

To je Agnellijev poraz, u tome se manifestiraju sve njegove odluke u zadnjih nekoliko godina. Prvo je otjerao Massimiliana Allegrija jer je igrao neatraktivan nogomet koji se nije uklapao u Agnellijev rebranding Juventusa. Doveo je Maurizija Sarrija, a nije mu dao ni dovoljno vremena, ni dovoljno igračkih profila da implementira svoj stil igre. Potjerao ga je nakon što je osvojio naslov i doveo je Andreu Pirla kao novo lice kluba. Cijelo vrijeme je tražio rezultatski uspjeh, ali i elegantni stil nogometa koji će ići uz novi imidž kluba.

Kada se sve zbroji, nakon odluka koje je donio Andrea Agnelli i vizije s kojom vodi klub, nije ostalo ništa — Juventus niti igra neki dojmljiv nogomet niti će nešto osvojiti.

S druge strane je Atalanta koja ima 11. budžet Serie A i koja sve svoje igrače plaća otprilike onoliko koliko Juventus plaća samo Cristiana Ronalda. Ta Atalanta igra dobar nogomet, užitak ju je gledati i već treću sezonu zaredom zabija najviše golova u Serie A. Možda neće osvojiti ništa, ali Atalanta se već treću sezonu zaredom nalazi među najbolja četiri u Serie A i igra Ligu prvaka, a to je veliki rezultatski uspjeh za nekoga tko u svako prvenstvo kreće s 11. startne pozicije.

Stvar je u tome što Atalanta zna što radi. Zna što radi kada planira sezonu, zna što radi kada određuje ciljeve, zna što radi kada dovodi novog igrača i zna što radi kada tjera Alejandra Papua Gómeza, jer time omogućava Gian Pieru Gasperiniju da bude šef. Sve se odvija u sklopu vizije kakvu Juventus nema. Odnosno, vizije koju Andrea Agnelli ne zna pretvoriti u djelo.

Doduše, Juventus ima dovoljno novca da to ne bi predstavljalo dugoročni problem.

Agnelliji sutra umjesto Pirla mogu dovesti praktički bilo kojeg trenera na svijetu. Mogu napuniti urede najbriljantnijim nogometnim umovima i vrlo brzo će se stvari srediti. Juventus je institucija svjetskog nogometa u punom smislu te riječi, a takve klubove do potpunog uspjeha dijeli samo jedan mali korak.

Ono što bi mogao biti problem jest uvjeriti Andreu Agnellija da nije on taj koji će tu viziju postavljati i koji će je izravno provoditi. Otkako je potjerao Marottu, percipiranog kao glavnog arhitekta ovih devet uzastopnih naslova i otkako je pokušao uvesti Juventus u novu fazu nogometa, Andrea Agnelli je doveo Juventus — kao najmoćniji talijanski klub s najvećim budžetom — na trenutno četvrto mjesto u Serie A, taman iza Atalante i daleko iza Marotte koji vodi Inter prema naslovu prvaka.

A to je poraz koji će morati opravdati ondje gdje je to u Italiji najteže: na obiteljskom vijeću Agnellijevih, gdje je Juventus važan dio obiteljske tradicije.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.