Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Rakitić je opet govorio o statusu u Barçi. Jasno je, malo ga smeta što ne zna kakva mu je budućnost

Želio bi ostati u klubu, ali ponudi li mu se novi izazov...

“Situacija je ista već dvije ili tri godine”, priznat će Ivan Rakitić u razgovoru za Cadena COPE na upit o budućnosti u Barceloni.

Ne tako davno hrvatski veznjak bio je nezamjenjiv dio Barcelonine udarne postave, danas je igrač koji ne zna hoće li sljedeću utakmicu odigrati u punoj minutaži ili je odgledati s klupe za pričuvne igrače. Njegov odlazak spominje se često, svakako prečesto za njegov ukus, a svoju sutrašnjicu volio bi riješiti što je prije moguće.

Ipak, iz kluba ga po tom pitanju nitko ne zove. Ugovorno vezan i za sljedeću sezonu, Rakitić čeka. Klupski predsjednik Josep Maria Bartomeu, veli, nije ga kontaktirao.

“Možda sluša ovaj razgovor pa će to sutra napraviti”, nada se Rakitić koji bi volio uživati u kakvoj-takvoj sigurnosti duljeg ugovora.

Bio bi mirniji, premda tvrdi da je miran. Ovako, putem medija, izjavljuje ljubav Barceloni, ali ne zatvara vrata novim izazovima.

Sevilla, čiji je bio kapetan i gdje je rado viđen, svakako je opcija. Ondje Rakitić vidi svoju budućnost, a preseljenjem bi sigurno usrećio i svoju suprugu Raquel koja bi se vratila u rodni grad.

U međuvremenu, Rakitić ostaje u Barceloni gdje se vratio treninzima u krugu suigrača. Po desetorica u grupi smiju zajedno biti na terenu i održavati vježbe. Sretni su zbog toga vjerojatno svi, Rakitić svakako.

Priznaje da je uživao na prvom zajedničkom treningu i da je bilo divno primiti loptu od suigrača umjesto da mu se ona vraća nakon što se odbije od zida u koji ju je nabio. Trava pod kopačkama, adrenalin… Ponovno se, kaže, osjećao kao igrač.

Koji, doduše, ne zna što mu budućnost nosi, no nekako sumnjamo da je na to mislio kad se dodavao sa suigračima. Tada je opet bio nogometaš i opet sretan.