Sjećam se trenutka kad su se u rodnom mjestu mog djeda oglasile sirene, taj put u znak slavlja jer je rat konačnio bio gotov. Sjećam se gdje sam gledao svaku utakmicu Svjetskog prvenstva 1998. i čitavog scenarija dramatičnog finala Wimbledona 2001. Sjećam se i kad sam na putu za školsko igralište ispred uličnog marketa načuo društvo kako komentira scenu koja je zvučala nalik onima iz akcijskih filmova; ispalo je da su komentirali napad na Blizance onog 11. rujna 2001. koji se tad bio dogodio.
Među stvarima koje nisu možda mijenjali tijek povijesti, ali su bile predmetom mog zanimanja jasno se sjećam i kasnog popodneva 13. svibnja 2012.
Sentimentalnih veza s inozemnim klubovima mimo nekih posrednih i blagih simpatija nemam, stoga me uz TV ekran mog zagrebačkog stana tog popodneva držala prikovana jedino neizvjesnost raspleta dramatične utrke za prvaka u engleskoj Premier ligi. Sjećam se možda blagog osjećaja zadovoljstva kada sam zbilja pomislio da je tijek povijesti ispisan i da će Sir Alex Ferguson podignuti trofej prvaka umjesto Roberta Mancinija, kao što se sjećam i nevjerice spram scenarija u kojem Manchester City nije uspio u tako jednostavnom zadatku, jer sve što je trebalo bilo je kod kuće svladati davljenike iz Queens Park Rangersa kako bi osigurao svoju prvu titulu prvaka nakon 44 godine.
A onda je Sergio Kun Agüero zabio onaj dramatični pobjednički gol.
Agüero je shvatio svoju poziciju i prilagodio se njoj, a Pep je to znao vrednovati
Za mnoge, pogotovo za nas koji nemamo nikakve obiteljske ili ine veze s tim gradom i klubom, povijest Manchester Cityja zapravo počinje ulaskom ogromnog arapskog kapitala čije je lice šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan. Taj su gol vlasnici čekali otkako su 2008. ušli u klub, a igrom sudbine on se odvio na za njih idealan način — tako da ga svi zapamte. Dobili su tako ključni trenutak u kojem je ‘staru’ Cityjevu povijest zamijenila nova, ona pod njihovom egidom.
A Agüero, koji se Manchester Cityju pridružio na početku te iste sezone, tog je trenutka već u klubu imao nasljeđe za sva vremena.
Nadahnut Diegom
U Cityju su tražili upravo takvog čovjeka koji će biti spreman graditi novi identitet kluba kroz ono što ljudi u globalu najviše traže: golove i asistencije. Pokušavali su s Robinhom, Emmanuelom Adebayorom, a najbliže su došli skupo plaćenim angažmanom Carlosa Téveza, bivšeg igrača rivala iz Uniteda koji se u srpnju 2009. svečano predstavio za godišnju plaću od 10 milijuna funti. Svaki od njih je, međutim, imao neku svoju manu zbog koje je pitanje izgradnje nasljeđa bilo urušeno u startu. Iako se Tévez zadržao pune četiri godine i sa Cityjem osvojio i tu titulu prvaka, njegov težak karakter podvukao je crtu njegove ostavštine koja će podjednako biti upamćena po golovima kao i po lošim stvarima.
Njegova prava zamjena je na kraju ispao momak donekle sličnih igračkih karakteristika, onih koje je čuveni urugvajsko-argentinski novinar Ricardo Lorenzo Rodríguez, poznatiji kao Borocotó, ovjekovječio u liku pibea, nestašnog dječaka koji je simbolizirao argentinski nogomet. Agüero i njegov život do tog su trenutka bili uspoređivani s onima najpoznatijeg pibea, Diega Maradone; upravo je njegov rekord Agüero skinuo kada je 2003. debitirao za u Independienteovu prvu momčad sa samo 15 godina i mjesec dana, a kasnije će oženiti Maradoninu najmlađu kćer Gianninu.
Vrlo brzo je preselio u Europu, nakon svega 54 utakmice za Independiente tijekom kojih je zabio 23 gola. U Atlético Madridu se prilagođavao potrebama momčadi, isprativši mentora Fernanda Torresa; osvajanjem Europske Lige 2010. i uparivanjem s Diegom Forlánom Agüero je dobio sve predispozicije da svoj status legende izgradi u Madridu. Ali ostao je na 175 nastupa i 75 golova, a čini se da kod Cityjeve ponude nije samo novac igrao ulogu. Zapravo, iz njegovih riječi dalo bi se zaključiti da ga je na takav potez nadahnuo Maradona i da je želio i sam biti ključni kotačić u usponu kluba koji je predugo bio u sjeni drugih.
“Nadam se da ću pomoći Cityju ostvariti velike stvari”, rekao je na predstavljanju. “baš kao što je Diego napravio s Napolijem.”
Autentična legenda
Definitivno najveći iskorak u modernoj Cityjevoj povijesti pod šeikom Mansourom je dovođenje Pepa Guardiole 2016. Praktično je čitav ‘projekt’ bio podređen tomu, odnosno njemu; još puno ranije, samo mjesec dana nakon što je Kun golom QPR-u donio povijesnu titulu, klub je potvrdio angažman Txikija Begiristaina, jednog od Guardiolinih najbližih suradnika iz vremena u Barceloni, kao direktora za sportsku politiku. Uz ranije dovođenje Ferrana Soriana, još jednog Guardiolina čovjeka, City je dugo stvarao preduvjete za dolazak čovjeka kojemu je bio spreman u ruke dati budućnost kluba.
Iako je Agüero iz sezone u sezonu obarao klupske golgeterske rekorde i imao najbolji omjer realizacije po minutaži, Pep nije za to previše mario. On je, baš kao i kod prominentnih golgetera koji su prošli kroz Barcelonu gledao kontekst bitan za egzekuciju mehanizama njegova stila igre, a tu je Agüero imao problema. Angažman mladog Brazilca Gabriela Jesusa dao je očite naznake gdje vidi deficite Agüerove igre, želeći od svog naijusturenijeg čovjeka da po gubitku lopte bude prva linija obrane.
Jesusovih 11 i pol kilometara koliko je u prosjeku na utakmici trčao po dolasku u City uvelike su nadmašivali Kunov učinak, a usto je imao i 14 sprintova po utakmici više od njega. Agüero je spao na klupu i činilo se da će postati još jedna od nužnih kolateralnih žrtvi Guardiolina sustava. Ponude iz Real Madrida spominjale su se svako malo, kao i priče o novom skupocjenom napadačkom pojačanju nakon Jesusove ozljede.
No, pojačanje je došlo iz unutrašnjih rezervi. Agüero je shvatio svoju poziciju i prilagodio se njoj, a Pep je to znao vrednovati.
“On je autentična legenda”, rekao je Guardiola početkom ove sezone povodom Agüerova 300. službenog nastupa za klub i potpisa novog ugovora koji bi ga trebao zadržati na Etihadu do 2021. “Važno je što je sve napravio za ovaj klub i nadam se da ćemo ga imati što duže u ovoj dobroj poziciji”.
A ta dobra pozicija traje itekako dugo. Agüero je pod Pepom postao najbolji klupski strijelac u svim natjecanjima; trenutačno je na 213 golova. Da ga ozljede nisu usporavale, vjerojatno bi ih zabio i još više, ali njegove su brojke svejedno nevjerojatne, pogotovo kada uzmemo u obzir koliko mu malo prostora i vremena treba za zabiti. Osim toga, othrvati se prijekom sudu Pepa Guardiole za napadača je posebno postignuće; dokazao je time da je kao igrač još inteligentniji nego što ljudi obično misle, kao i to da ni Pep nije onoliko dogmatičan koliko mu znaju zamjerati. Ove sezone na kontu ima već 10 golova i pet asistencija, a statistika pokazuje da zabija svakih 126 minuta, po čemu je od njega u ligi bolji jedino Arsenalov Pierre-Emerick Aubameyang.
Tijekom godina Kun je postao Cityjeva konstanta, svojevrsni klupski kroničar koji odličnim igrama i odlučujućim golovima ispisuje stranice povijesti i stvara nove trenutke za pamćenje.
