Ako ste imali posla s djecom, pogotovo onom predškolske dobi, sigurno ste naletjeli na fenomen iznimnog poznavanja i nepatvorene strasti klinčadije prema dinosaurima. Tyrannosaurus, triceratops, stegosaurus, apatosaurus, brachiosaurus, velociraptor, diplodocus… Bez pogreške bi nabrajali i čovjeka uvijek iznova začudili. Jer odmah bude jasno da je to posebna stvar između klinaca i dinosaura. U probuđenoj znatiželji, dinosauri su savršeni za dječju ljubav. Nema ih jer su izumrli prije 65 milijuna godina; super izgledaju i pogotovo su cool njihovi skeleti, a najbolja je fora da rade što god poželiš. Samo ga treba uzeti u ruku i nestati u avanturi koja priziva zaostali lovački nagon u mladuncu. Klinačka ljubav prema dinosaurima je vječna, pitajte Stevena Spielberga koji je 1993. snimio Jurrasic Park.

Dvije godine poslije taj trend je iskoristila i NBA liga prilikom širenja u Kanadu.

Dva grada u kojima je David Stern i sve jača NBA liga počela invaziju na susjede bili su Vancouver, gdje su svoj brlog dobili Grizzliesi, te Toronto, gdje su se iz košarkaških jaja izlegli Raptorsi. Naravno, liga nije očekivala da će instantno uspjeti u zemlji koja priznaje samo hokej i sam Stern je rekao da se preko dinosaura pokušalo prići djeci na kojima će se graditi buduća fanovska košarkaška baza, jer su roditelji u Kanadi bili odani gruboj vještini na ledu i generalno nezainteresirani za basket.

I doista, početak za Raptorse i Grizzliese bio je težak, hladan i dug poput kanadske zime. Ni jedna ni druga momčad tih prvih godina nije pronalazila put do navijača, što ne čudi jer su igrale loše i bile bez igrača s kojima bi pobjeđivali, pobudili interes i privukli ljude. Kako među ljudima, tako i među franšizama i ostalim igračima u ligi, niti jedan od kanadskih gradova nije doživljavan kao NBA grad. Nije bilo noćnog života, ali je zato bilo vraški hladno, a utakmice nisu prenošene na nacionalnoj televiziji. Krajem 1990-ih to je naprosto značilo da vas nema.

“It’s over!”, urlao je komentator, a to je i Vince pokazivao prema kameri. Nema dalje

Grizliji u Vancouveru nisu našli sreću i pobjegli u Memphis, dok se u Torontu odvijala drukčija priča koja je počela na draftu 1998. kada su Raptorsi brzim trejdom poslali Antawna Jamisona u Warriorse, zaigravši na kartu koja će se pokazati ne samo ispravnom, nego i spektakularnom.

U Kanadu su doveli Vincea Cartera.

Osmijeh boga basketa

Da stvar bude bolja, Vincea je u Raptorsima čekao njegov rođak Tracy McGrady, mladac koji je ravno iz srednje škole doletio u NBA i pokazivao zvjezdani kapacitet. Bila je to jedna od stvari koje su Carteru defintivno olakšale igranje za franšizu koja je još bila u povojima, u ne-NBA gradu. Debitirao je 1999., u sezoni okljaštrenoj lockoutom i bez All-Star vikenda, osvojio nagradu za Rookieja godine. Što je najvažnije, među košarkaškim pukom počelo se pričati o Raptorsima te o letaču nad obručima čije su atletske i fizičke sposobnosti sulude i koji je postajao redovan u NBA highlightsima.

Gruda se konačno zakotrljala i do All-Star vikenda 2000. u Oaklandu pretvorila u lavinu. Ondje je Carter oživio dio zvjezdanog vikenda koji je zapravo već bio mrtav.

Nezaboravni spektakl koji su 1988. priredili Michael Jordan i Dominique Wilkins na All-Star Slam Dunk Contestu u Chicagu izgledao je kao vrhunac košarkaške atrakcije tog doba. U tom trenutku on je to doista i bio; oni su tih godina bili najbolji zakucavači u ligi i pokazali su to u međusobnom obračunu dostojnom reputacije. A dalje je vodila slijepa ulica, nije bilo smisla da se uvijek isti ljudi godinama bore međusobno. Nakon što je Jordan isplažena jezika poletio s linije za slobodna bacanja, činilo se da je zakucano sve što se zakucati može. Idućih godina interes je polako, ali sigurno opadao jer je izostajao wow efekt, a najbolji igrači su počeli zaobilaziti teritorij koji se činio zauvijek obilježen. Na All Staru 1998. natjecanja u zakucavanju nije ni bilo i malo tko je žalio zbog toga.

Ipak, liga je nakon lockouta osjećala da fanovima mora ponuditi nešto više i iskupiti se, pa je na sljedeći All-Star — dakle, onaj 2000. — vraćeno natjecanje u zakucavanju. Iz Toronta su pristigli rođaci Carter i McGrady, iz Houstona Steve Francis, iz Detroita Jerry Stackhouse, a bili su tu i Larry Hughes iz 76ersa i Ricky Davis iz Charlottea, koji je zamijenio ozlijeđenog Jamisona.

Carter će poslije priznati kako je na samom terenu odlučio da će planirano drugo zakucavanje izvesti kao prvo. Rizik je bio veliki. Na treninzima natjecanja uglavnom ga nije uspijevao izvesti. Ali eto, ponekad, samo ponekad, neki bog na nekom nebu se nasmiješi, pa iz zajebancije ili dosade odluči uslišiti molitve nekome dovoljno vjernom i hrabrom. Te večeri se bog basketa nasmiješio Vinceu.

Let’s go home! Let’s go home!

‘Očistio’ je kompletnu polovicu terena, razmaknuo ostale igrače i osoblje i kružio po terenu mrtav-ozbiljan kao u nekom transu, poput gladnog tigra u kavezu. Za njega je ovo bio podij o kojemu je sanjao. Kao klinac je gledao sve te velemajstore i sanjao da jednoga dana on bude na njihovu mjestu.

Sve oči, sve kamere u rukama gledatelja, ali i kolega igrača, bile su uprte u njega. Blicevi su bili spremni, guzice su bile na rubu sjedala.

To je to.

Uhvatio je zalet i skočio.

Uslijedio okret u punih 360 stupnjeva, a potom je u najvišoj točki izveo elegantni windmill i zakucao loptu savršeno, ostavljajući dojam da na trenutak lebdi u zraku.

Eksplozija koja je u dvorani uslijedila bila je čista i jasna kao i onaj njegov urlik neposredno poslije uspješnog pokušaja. Komentator je urlao “Let’s go home! Let’s go home!”, a reakcija igrača u prvom redu bila je možda najbolja ilustracija svega. Shaq je stajao s camcorderom razjapljenih usta, Kevin Garnett je u nevjerici gledao jumbotron, a neki su jednostavno legli na parket. Uglavnom, nitko više nije sjedio. U skladu sa svime bili su i bodovi sudaca. Pet sudaca, pet desetki.

I ništa od toga ne govori dovoljno koliko je bezumno teško bilo to prvo zakucavanje. Naime, Carter kao dešnjak ulazi u piruetu okrećući se u kontra, sebi neprirodnu stranu. Time je gotovo eliminirao efekt najvažnijih mišića u skoku, a to su oni trbušni. Nakon teške piruete, slijedio je windmill u kojem nije mogao koristiti pomoć rotacije u pravu stranu. Faktor tajminga u kojemu počinje puni krug rukom s loptom koju će zavariti u koš je ključan, a u ovom slučaju bio je to samo tren, djelić sekunde koji je morao pogoditi. Da je to napravio tren prije ili kasnije, sve bi propalo. Ali nije.

Drugo zakucavanje je naizgled manje atraktivno od prvog i jasnije je zašto je bilo zamišljeno kao početno. Kao da u trenu izvođenja zaboravimo da je napravio samo dva koraka prije nego što se vinuo glavom do obruča i uz okret tijelom savršeno izveo još jedan windmill, uz vještinu koja zaslužuje samo najviše estetske epitete i uz odraz koji je bio nestvaran. Prvotnom dojmu podlegao je i Kenny Smith, koji je jedini u žiriju drugo zakucavanje ocijeniti devetkom. Nasmijani Vince je govorom tijela pokazao da je izazvan ‘nepravdom’ i cijelu stvar dodatno zakuhao podižući ljestvicu napetosti, jer tome i služe drugi činovi u najboljim operama.

A treći je novom mileniju dao njegov košarkaški vizualni znamen.

Bomba u pravom trenutku

“Stani dolje ispod kruga, baci je nek odskoči i bježi”, šapnuo je Vince McGradyju. “Što ćeš napraviti?”, upitao je rođak. “Samo neka odskoči otprilike do tu i makni se”, odgovorio je Vince i odmjerio rukom željenu visinu.

Carter nije imao plan za to treće zakucavanje, a onda mu je na um pala slika iz starog košarkaškog magazina na kojoj je tip upravo bio zakoračio nogom u odraz i pritom držao loptu s obje ruke ispod nje. Mučilo ga je hoće li uspjeti u naumu. Problem je bio u ozlijeđenom prstu srednjaku na kojem su još bili šavovi od ozljede koju je zaradio ranije te sezone. Neće Carter biti prvi koji će provući loptu ispod noge i zakucati, ali želio je to napraviti na način koji će ostati zauvijek nedohvatljiv.

Kad je McGrady zauzeo svoje mjesto i dok se Carter pripremao za trk, igrači iz prvih redova shvatili su što želi napraviti. Nekoliko sekundi bilo je dovoljno da njihovo režanje postane sve glasnije kako je hvatao zalet. Tracy je lijepo i nepretenciozno napravio traženo i maknuo se po dogovoru, a na loptu u odskoku naletio je Vince; odrazio se s obje noge, uhvatio loptu nježno i džentlmenski lijevom rukom, potom je prebacio u desnu provukavši je kroz raširene noge, leteći zrakom u savršenoj pozi i gledajući s požudom obruč kojemu će smislom ispuniti postojanje kada kroz njega zakuca loptu. Uslijedila je erupcija oduševljenja svih prisutnih, slavili su s rukama podignutima u zrak.

“It’s over!”, urlao je komentator, a to je i Vince pokazivao prema kameri. Nema dalje.

To je zakucavanje imalo sve — i dužno poštovanje prema prethodnicima, i pogled u svijetlu budućnost, i fizikalije van pameti, i eleganciju umjetnika. Carter se vidljivo umoran strovalio na stolicu. Natjecanje je bilo gotovo, jasno je bilo svima, ali bio je obećao četiri dotad neviđena dunka. I onda je morao kompletirati svoj poker. Napravio je to nečim začudnim, suludim, nečime što je na trenutak zbunilo sve koji su gledali i stvorilo tajac u dvorani. Izgledalo je to kao obično zakucavanje — čovjek se zaletio, skočio, zakucao loptu u obruč i ostao visjeti na košu…

Samo što mu je ruka do lakta bila u obruču.

Naknadno je jasno da je baš to, četvrto, bilo ponajviše ‘umjetničko’, nešto što si mogu dopustiti samo najveći; jer ako je prethodnima oduševio i zadivio sve koji su gledali, ovime ih je šokirao — a to može samo dobra umjetnost.

Izveo je još jedno, rutinsko za pobjedu, odrazivši se iza linije slobodnjaka i zakucavši s obje ruke. Bila je to potvrda pobjede u finalu protiv Francisa i McGradyja koji su izveli također nekoliko spektakularnih zakucavanja, ali prema kojima je ova priča ipak namjerno nepoštena. Jer to je bila Vinceova priča, bomba u pravom trenutku, i za franšizu i za cijelu ligu. Kao da je time cijeli grad košarkaški legaliziran i postao punopravi dio NBA svijeta, i ne samo u njega. Čak i reperska scena u Torontu na čelu s neizbježnim Drakeom ističe da su ponude za angažmane i koncerte preko granice krenule nakon Vinceovih zakucavanja.

Danas su Raptorsi aktualni prvaci, a Air Canada je prošli tjedan objavio povlačenje nakon 22-godišnje karijere. Imao je u njoj velikih trenutaka, sjajnih pobjeda i pamtljivih partija na parketu, ali onaj ljubičasti dres i prizor kako u zraku provlači loptu kroz noge vrebajući koš ušao je u ikonografiju čitave pop kulture. One čarobne noći u Oaklandu Carter nas je natjerao da košarku ponovo pogledamo dječjim očima.