Nakon četiri kola u Ligi prvaka Ajax ima 12 bodova; zabio je 14, a primio samo dva pogotka i sinoć je osigurali prolaz u osminu finala dvije utakmice prije kraja natjecanja u grupnoj fazi. U Eredivisie je amsterdamska momčad trenutno vodeća, s jednako dobrim omjerom postignutih i primljenih golova kao i drugi, treći i četvrti na ljestvici zajedno. U Amsterdamu su, po tko zna koji put, otkrili recept kako ostati konkurentan, igrati dobro i pobjeđivati.
I nemojmo okolišati oko ovoga posljednjega: Ajax zbilja dobro igra; ne samo ove sezone, već neko vrijeme. U Amsterdamu je Borussiji Dortmund nanio njen najteži poraz u Ligi prvaka, pomevši je 4-0, a onda sinoć potvrdio da nije bila riječ o slučajnosti i pobijedio 3-1 na jednom od najzastrašujućih europskih stadiona. Dortmund je pod Marcom Roseom i dalje u svojevrsnoj tranziciji, ali zabiti takvoj momčadi sedam komada u dvije utakmice je izjava namjere koja se ne može olako ignorirati.
U sinoćnjoj je utakmici Ajax iz igre stvorio dvostruko veći iznos očekivanih golova (xG) od domaćina, ali to i nije najbolji pokazatelj relativnog omjera snaga, budući da je Borussija igrala više od pola utakmice bez isključenog Matsa Hummelsa. Bacimo, stoga, pogled na širu sliku.
Ajax je u utakmicama prije sinoćnje u Ligi prvaka drugi od svih momčadi po broju očekivanih golova; samo je Manchester City bolji. Drugi je i po prosječnom postotaku posjeda lopte u suparničkoj trećini, iza europskog prvaka Chelseaja. Prema dodavanjima po defenzivnoj akciji, prema kojima računamo efikasnost presinga, Ajax je izjednačen Liverpoolom na drugom mjestu, ponovno iza europskog prvaka, ali samo za pola dodavanja. Po količini osvojenih lopti u zoni od 40 metara ispred suparničkog gola, Chelsea i Ajax su izjednačeni kao najbolje momčadi Lige prvaka, a nizozemski prvak je po dodavanjima u suparničkom kaznenom prostoru ispred svih ostalih.
Čak i najuspješnija Ajaxova formula, ona koja mu je kroz godine donijela toliko slave i uspjeha, ne može opstati ako se ne prilagodi vremenu
Ajax je ozbiljno dobar.
Velik dio zasluga ide, naravno, Eriku ten Hagu, koji je na Johan Cruijff Arenu došao prije nešto manje od četiri godine, kao relativno nepoznat i neiskusan trener. U svojoj prvoj pravoj sezoni u Amsterdam je vratio dvostruku krunu i prvi naslov nizozemskog prvaka nakon pet godina. To je ponovio lani, a vrlo vjerojatno bi imao savršen učinak da u Nizozemskoj prvenstvo nije bilo otkazano prvenstvo u prvom valu pandemije.
Možda i najbolji nogomet u Europi
Ten Hag je trenersko ime i posao u Amsterdamu, stekao radom u Münchenu i Utrechtu. U Bavarskoj je upoznao trenera koji dijeli njegov nogometni svjetonazor i koji ga je uvelike formirao u ranoj fazi karijere. Riječ je Pepu Guardioli, tadašnjem treneru prve Bayernove momčadi. Ten Hag je u dvije godine na čelu Bayernovih rezervi uveo momčad u treći rang i, kako sam priznaje, naučio puno od Guardiole i Mathiasa Sammera. Kada je, u kasno proljeće 2015., preuzeo Utrechtovu prvu momčad, bio je spreman.
Ondje je zatekao klub u institucionalnom rasulu i vlastoručno ga modernizirao, preuzevši momčad koja stagnira na sredini tablice i transformiravši je u petu, pa četvrtu ekipu lige i finalista nacionalnog kupa. A u Ajaxu ništa nije morao raditi sam.
Glavna zvijezda amsterdamskog kluba oduvijek je bio sustav; sistem kolektivnog djelovanja koji nadilazi pojedinca — bilo da je riječ o igračkoj superzvijezdi ili brilijantom treneru. Uostalom, u današnjem nogometu, svijetu u kojem dominiraju superklubovi iz najbogatijih europskih liga, Ajax ne može biti tržišna sila koja će dugo zadržati svoje ljudske resurse. Vjera u sustav, u holističku cjelinu koja funkcionira neovisno o individualnim hirovima, u ovom je slučaju u jednakoj mjeri racionalni odgovor na realni problem koliko i romantičarski ideal prema slavnim vremenima Johana Cruijffa i Rinusa Michelsa. Totaalvoetbal kao reakcija na financijsku i tržišnu hegemoniju Premier lige.
Uostalom, momčad koja trenutno igra možda i najbolji nogomet u Europi drugi je ozbiljan projekt u Ten Hagenove četiri godine za kormilom. Frenkie de Jong, Matthijs de Ligt, Hakim Ziyech i Donny van de Beek samo su neki od nositelja igre Ajaxa koji je 2019. bio tek nekoliko sekundi udaljen od finala Lige prvaka, a koji su Amsterdam zamijenili nekom od drugih europskih nogometnih metropola. Ali zato su tu sada Ryan Gravenberch, Jurrien Timber i Devyne Rensch iz čuvene klupske akademije De Toekomst, jedne od najproduktivnijih na svijetu.
Međutim, proces nije statičan, a čak i najuspješnija Ajaxova formula, ona koja mu je kroz godine donijela toliko slave i uspjeha, ne može opstati ako se ne prilagodi vremenu. Drugim riječima, ona je dijalektična: kao što su shvatili Marc Overmars i Edwin van der Sar, bivši igrači koji sada služe kao najviši klupski dužnosnici, Ajax ne može održati korak za elitom oslanjavši se isključivo na autohtonu produkciju talenata iz akademije. Uostalom, proces kultiviranja i realiziranja mladih nadarenih igrača kompliciran je i često nesiguran. Mlade nade stagniraju, ovise o ozljedama i taktičkim sustavima, njihov razvoj prepun je nepoznatih varijabli, što nije najsigurniji temelj na kojem ćete osnivati sportsku politiku.
Kao zmija koja guta vlastiti rep
Zato su lideri ovog Ajaxa ne samo Daley Blind i Dušan Tadić, već i Sebastien Haller. Iskusni, provjereni igrači koji su se u klub ili vratili ili došli iz okolina koje su podcjenjivale njihov talent.
Tadić je sinoć zabio svoj šesti gol u 16 nastupa za Ajax u svim natjecanjima ove sezone; usto je podijelio 11 asistencija. U posljednjih godinu dana, srpski reprezentativac postiže 0,46 asistencija iz 0,46 xG po utakmici, po čemu se nalazi unutar jedan posto najboljih napadača/ofenzivnih veznih u ligama Petice. Štoviše, Tadić je zabio 82 pogotka i podijelio 81 asistenciju u 165 nastupa otkako je iz Southamptona došao u Amsterdam. To je tek nešto manje od gola ili asistencije po utakmici. Ajaxovi klinci koji stasaju u muškarce čine okosnicu Ten Hagova drugog projekta u Amsterdamu, ali Tadić je spona koja je preživjela tranziciju.
Svoj udio u stvaranju uvjeta u kojima Ajax može drugi put u tri godine stvoriti momčad koja je, ako ništa drugo, konkurentna na europskoj razini napravila je i pandemija, koja je omogućila nizozemskom klubu da nešto dulje zadrži igrače koje bi u normalnim uvjetima možda ranije prodao. Nakon onog tragičnog polufinala Lige prvaka protiv Tottenhama 2019., Ajax je prodao igrače u vrijednosti od 361 milijuna eura, a kupio u vrijednosti od 141 milijun. Spursi? Oni su potrošili 325 milijuna, a zaradili 110. Pogledajte samo gdje se trenutno nalaze te dvije momčadi.
Ali nemojmo se zavaravati; što bolje Ajax igra, pogotovo na europskoj pozornici, to su manje šanse da njegova momčad ostane na okupu. Poput zmije koja guta vlastiti rep, Ten Hag je bez sumnje svjestan da je Ajax, možda više od bilo kojeg drugog visokoprofilnog europskog kluba, žrtva vlastitog uspjeha.
