Nije samo strast ono što je kultni dvojac — odnosno, trojac, je u njihovu je stožeru još jedan bivši brazilski reprezentativac, Doriva — vinulo u povijesne knjige albanskog nogometa. Kad su na samom početku godine preuzeli nacionalnu selekciju, stvari nisu ni približno odavale dojam povratka na najveću pozornicu nakon senzacionalnog plasmana na Euro 2016. Njihovi prethodnici Edoardo Reja i Christian Panucci nisu mogli baš emulirati posao koji je prije njih odradio Gianni De Biasi; Albanija se nije uspjela kvalificirati ni na Euro 2020., gdje se Island progurao ispred nje u playoff, a onda ni na Svjetsko prvenstvo u Kataru, gdje ju je u kvalifikacijama preskočila upravo Poljska, aktualni suparnik i iz ovog kvalifikacijskog ciklusa.

Međutim, Sylvinho i njegov kadar krenuli su u remont, preselivši se u Tiranu gdje svakog jutra, baš kao što su napravili i nakon ove potvrde plasmana i slavlja, dolaze u ured kako bi analizirali učinjeno. Tu su disciplinu prenijeli i na svojkadar, a ona se manifestirala kroz jasno definiranu kolektivnu igru koja na kraju dana donosi i rezultat.

Cjelokupni fokus razvoja svojih mladih igrača i reprezentativaca praktički je stavljen u drugi plan nauštrb ‘skautinga’ na Kosovu i drugdje po Europi

No, priča o novom albanskom čudu ima mnogo slojeva i sa sobom nosi određeni dio gorčine. Sylvinho jest još razmjerno novo lice u trenerskim vodama; njegov igrački renome donio mu je, doduše, značajne debitantske gaže u Lyonu — gdje ga je na klupu pogurao prijatelj i kolega Juninho Pernambucano — te u Corinthiansu. Na oba je mjesta kratko trajao, baš kao i u ulozi Titeova asistenta na klupi brazilske reprezentacije, ali Albanci su mu odlučili dati priliku baš zbog svojevrsne opsjednutosti glamuroznijim imenima. I Sylvinho to nije jeftino naplatio: prema dostupnim informacijama, njegov ugovor na godinu i pol dana Albanski nogometni savez košta više od 1,1 milijun eura, a nakon plasmana bi još i bonus od milijun eura trebao sjesti njemu i njegovu stožeru.

Nije jeftina bila ni Arena Kombëtare, glamurozni novi nacionalni stadion u srcu Tirane vrijedan 85 milijuna eura koji su sufinancirali nogometni savez i vlada. Kakve standarde taj stadion ispunjava najbolje pokazuje činjenica da se na njemu lani igralo i finale Konferencijske lige u kojem je Roma svladala Feyenoord.

Ispod fasade

U sjeni velikog tornja koji se nadvija nad tribinama nogometa i nema previše.

U trenutku kad je Albanija 1991. prešla na tržišno gospodarstvo, Tirana je imala nešto više od 200.000 stanovnika i 12 nogometnih terena. Sad kad se populacija centralizacijom gotovo upetostručila — u prijestolnici danas živi oko trećine ukupnog stanovništva Albanije — broj terena na kojem bi se lokalni talenti razvijali ne da se nije povećao, već se i smanjio. Štoviše, plasman na Euro 2016. donio je veliku sreću naciji, ali što se tiče nogometa i otvaranja prostora za planski razvoj očiglednog talenta, taj je uspjeh dodatno otežao bilo kakav suvisli proces.

Nije da u Tirani i okolnim gradovima nedostaje ideja; problem je u tome što se kroz euforiju i dodatnu popularizaciju nogometa javio i istančan poduzetnički val otvaranja privatnih akademija, koje su često jedini poligon za probijanje lokalnih talenata u profesionalne vode. Međutim, za mnoge od njih je taj put već u startu ograničen: prosječna cijena mjesečne članarine u takvim akademijama iznosi između 20 i 30 eura, što je za mnoge u državi u kojoj je prosječna plaća i dalje malo iznad 650 eura značajan izdatak. Država pokušava doskočiti problemu tako što je osnovala nacionalnu akademiju nazvanu po kultnom albanskom nogometašu Lori Boriçiju. U suradnji s nevladininim organizacijama nudi se mogućnost nešto šire dostupnog treniranja djeci i mladima.

Ipak, problem praktički ništavne infrastrukture ispod te blještave i skupe fasade nosi svoje posljedice.

Albanska reprezentacija i njeni nositelji svoj talent razvijaju i svoje uspjehe grade gotovo isključivo s inozemnim pečatom. Od početnih 11 igrača koji su počeli utakmicu protiv Češke, samo su Sokol Çikalleshi, poznato lice i s HNL travnjaka, te Elseid Hysaj makar kratko prošli kroz neku od domaćih akademija. Dio njih je po običaju pikiran iz dijaspore, i to dobrim dijelom jer su bili nedovoljno dobri za selekcije zemalja u koje su se njihove obitelji u nekom trenutku doselile u potrazi za boljim životom. Lijevi bek Mario Mitaj rođen je u Ateni. gdje je prošao kroz AEK-ovu akademiju, dok je Sassuolov ofenzivac Nedim Bajrami ponikao u Grasshopperu, gdje mu je gradski rival bio Berat Gjimshiti. Arlind Ajeti je krenuo u njemu rodnom Baselu, dok je Kristjan Asllani svoj put utabao u talijanskom Empoliju.

I da, to je ona stara i poznata priča o albanskoj dijaspori, ali ono što još više razotkriva manjak lokalno razvijanog talenta je i broj ‘naturaliziranih’ Albanaca iz okolnih zemalja koje pritom ni same nemaju nekakvu naprednu infrastrukturu. Daljnja četvorica prvotimaca — Jasir Asani, Ylber Ramadani, Etrit Berisha i Seferi (odnosno, Taulant Sulejmanov, kako mu prezime glasi u rodnom makedonskom Kumanovu) — dolaze iz Sjeverne Makedonije i Kosova.. Ako ćemo njima pridodati i Arbnora Muju te još jedno poznato lice iz HNL-a, bivšeg Osječanina Mirlinda Dakua, a koji su ušli s klupe kao dva također kosovarska ‘diplomca’, ta je brojka još i veća.

Veliki brat

Jasno da je odnos Albanije i Kosova prisan po tom nacionalnom ključu, ali ‘grabljenje’ talenata s namjerom barem popunjavanja širine albanskoj reprezentaciji sve više frustrira Kosovare.

Baš je Daku, sada član ruskog Rubina, zadnji primjer takvog ‘transfera’. On je prošao sve mlade selekcije kosovske reprezentacije dok se iz matične KF Hajvalije i onda LLapija selio u NK Osijek; skupio je i pet nastupa za seniorsku ekipu, ali sve u prijateljskim utakmicama, da bi onda odlučio da će ipak igrati za ‘sestrinsku’ Albaniju. Već u svom drugom nastupu, sredinom rujna u velikoj pobjedi nad Poljskom, Daku je na noge podignuo Arenu Kombëtare golom za 2:0 nakon što je ušao s klupe.

Muji, djetetu KF Trepçe, Kosovari su još i više zamjerili ‘transfer’, iako je do uvrštenja Kosova u međunarodne nogometne organizacije nastupao za mlade albanske selekcije. On je bio predmet mnogih polemika; prvo je, priznanjem Kosova, igrao za njegovu mladu reprezentaciju, ali kada je došlo vrijeme za seniorski poziv, Muja se ponašao kao da sjeda za stol sa zainteresiranim novim poslodavcem, a ne s članovima stožera reprezentacije matične mu zemlje. Izbornici Kosova, aktualni Primož Gliha i njegov prethodnik Alain Giresse, u više su mu navrata slali pozive, samo da bi ovaj tražio garancije da će startati u prvoj ekipi. “Rekao sam mu — ako je to tvoj uvjet, onda je bolje da ni ne dolaziš”, objasnio je situaciju Giresse.

Idući u nizu tih ‘vrbovanih’ trebao je biti, prema izvještajima s Kosova, i bivši Hajdukov igrač Lumbardh Dellova, sada član Dinamovog ‘krvnika’ FC Ballkanija. On je prošao sve kosovske omladinske selekcije i, kad se ustalio u ekipi prvog kosovskog kluba u skupinama europskih natjecanja, Albanija je odmah bacila oko na njega kao zanimljivu popunu. Kosovari su onda brzo reagirali i dali mu službeni debi, u kvalifikacijskoj utakmici protiv Andore prošlog mjeseca.

Takvo panično selektiranje frustrira izbornika Glihu, koji je javno prozvao ‘maticu’ zbog njega, tvrdeći da su na Kosovu “imali razumijevanja” dok je Albanija privlačila Kosovare bez nastupa za seniorsku momčad, ali da je “prešla granicu suradnje dvaju saveza” onda kad je počela vrbovati i igrače koji imaju seniorske nastupe za Kosovo i koje se polako uvodilo u prvu momčad. S njim se slaže i Altin Zeqiri, inače rođeni Finac koji se opredijelio za Kosovo čim je dobio Glihin poziv. “Veliki brat bi ipak trebao imati malo više poštovanja za mlađeg”, slikovito je izrazio svoj stav. “Trebamo više međusobnog uvažavanja kako bismo pomogli jedni drugima u napretku, a ne da nas ograničavaju”.

Uspjesi na preskok

Iako će predsjednik Kosovskog nogometnog saveza Armando Duka po službenoj dužnosti ipak malo smirivati tenzije, činjenica je da frustracija postoji. Osobito otkako je Kosovo na klupskom planu, razvojnom i rezultatskom, brzo dostiglo uspjehe starije sestre, iako međunarodno priznati savez postoji tek sedam godina. Albanija je svoj uspjeh izgradila na velikoj i privrženoj dijaspori o kojoj priča i Sylvinho i to često ima i svoje nacionalističke nuspojave; posljednja u nizu bila je majica koju je Ramadani — inače rođen u Njemačkoj, ali nogometno odgojen na Kosovu — navukao na sebe tijekom albanskog prekjučerašnjeg slavlja. Na njoj je lik Adema Jasharija, osnivača i zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova, što je podignulo ionako visoke tenzije između Kosova i Srbije.

Albaniju, s druge strane, često frustrira to što najbolje igrače iz dijaspore ipak ne uspijeva privući na svoju stranu. U nekim općim mjerilima problematično je to što je uopće cjelokupni fokus razvoja svojih mladih igrača i reprezentativaca praktički stavljen u drugi plan nauštrb ‘skautinga’ na Kosovu i drugdje po Europi. Albanci će opet kazati kako i to ima smisla sve dok slave ovakve uspjehe, makar na preskok.

No, u sjeni onog nebodera Arene Kombëtare čekaju stotine, pa i tisuće klinaca koji bi rado jednog dana iz susjedstva kročili na taj travnjak i ispisali neke nove stranice nogometne povijesti.