Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Amare’ova Obećana Zemlja

Nekadašnji NBA superstar postao je židov i igra u Jeruzalemu — i to dobro

Zadnja izmjena: 9. travnja 2019. Igor Russak

Igrala se šesta minuta dvoboja Tenerife–Hapoel, uzvrata četvrtfinala FIBA Lige prvaka. Španjolci su se upravo zahuktali i priprijetili da se odlijepe na nedostižnu prednost, stoga je gostujući strateg David-Oded Kattache posegnuo za sebi najbližom uzdanicom s klupe.

Krupni crni tip se ustao, zategnuo bujni rep, namjestio zaštitne naočale i strpljivo čekao prvi prekid. Nakon sučeva zvižduka začuo se sramežljivi pljesak španjolske publike za suparničkog igrača — u goste im je ipak došao Amar’e Stoudemire.

Košarkaški svijet već je pomalo zaboravio na šesterostrukog NBA All-Stara. Vremena kada je u ljubičastom dresu Phoenix Sunsa svake noći oduševljavao monstruoznim potezima doimaju se kao antička povijest. Košarkaška igra doživjela je neke korjenite promjene kroz posljednjih 10 godina, a Amar’e je jednostavno prestao biti relevantan nakon što je zbog brojnih ozljeda izgubio velik dio svojih atletskih sposobnosti. Zapravo, čudesno je što s 36 na leđima uopće igra profesionalnu košarku poslije svih kalvarija kroz koje su prošla njegova koljena.

Slabije upućenima sigurno su iskrsla dva pitanja: za početak, kako je Amar’e, zaboga, završio u Jeruzalemu, te drugo i još važnije — kako izgleda na terenu?

Suvlasnik i pčela radilica

Stoudemire je prvi put u Hapoel došao još 2016., a još tri godine ranije ušao je u vlasničku strukturu kluba. Amar’e nije rođeni Židov, ali preko majke vuče židovske korijene. Kada je to 2010. dospjelo u javnost, počeli su pristizati mnogi pozivi iz Izraela da upozna svoju pradomovinu, čak ga je pokojni izraelski predsjednik Shimon Peres nagovarao da se priključi izraelskoj reprezentaciji. To se nije dogodilo, ali je zato odradio sezonu u Hapoelu okončanu naslovom nacionalnog prvaka nakon kojeg je slavodobitnički objavio odlazak u mirovinu. Iduće godine i službeno se preobratio na judaizam te dobio izraelsko državljanstvo, da bi prošlog rujna, nakon što se najave povratka u NBA nisu obistinile, ponovo navukao Hapoelov dres.

E sad — sliči li to na išta na parketu? Dabome!

Svakako, Stoudemire ne leti kao nekad, ali dominira na posve drugi način. Druga vremena, drugi običaji: više kraj sebe nema Stevea Nasha da mu dijeli lopte kao na traci; sada postavlja blokove Jamesu Feldeineu kojeg se sjećamo iz lanjske epizode u Crvenoj zvezdi. Dakle, lopte koje dobije nakon što se odmota neusporedive su i količinom i pravovremenošću.

No, Hapoelovi bekovi dobivaju zaista mnogo prostora za neometane šutove zato što Stoudemire radi vjerojatno najčvršće blokove u Europi. Feldeine je kraj Amar’ea naprosto procvjetao (16,4 poena), a i ostali su to dobro iskoristili te je Hapoel s 87,4 poena u prosjeku uvjerljivo najefikasnija momčad Lige prvaka.

Upravo ovo što čini u Hapoelu krunski je dokaz koliko je Stoudemire velik sportaš. Najviše imponira njegov odnos prema treneru kojeg, zapravo, on isplaćuje

Što se tiče Stoudemireove uloge u napadu, na terenu je uglavnom ispod 20 minuta (17,9 prosječno), ali je često vrlo produktivan (12,1 poen u prosjeku), kao kada je protiv Fuenlabrade stavio 24 poena za 13 minuta. Igra čistu peticu, gotovo uopće ne zakucava, ali iz svakog njegovog poteza jasno je da stvari izvodi drugačije nego što smo navikli gledati na ovoj razini košarke: umjesto školskih pravocrtnih otvaranja prema obruču ili na šut, obrane zbunjuje neuobičajenim promjenama smjerova, pogotovo kada krene odmah u roling pa potom baci dvije-tri finte prije egzekucije. Prilikom izbačaja prstima zarotira loptu toliko savršeno da je centripetalna sila vuče unutar obruča čak i ako se čini da će iscuriti van.

U obrani je prava pčela radilica: marljivo zatvara skok, na branjenju picka neumorno iskače te se žurno vraća pokriti reket, a prilikom rotacija u kontinuitetu izlazi ometati šutere na perimetru. Kad se sve zbroji i oduzme, Stoudemire ne izgleda niti se ponaša kao neka zvijezda ili, pak, suvlasnik kluba za koji nastupa. Trener ga koristi kao veteransku podršku s klupe i svoje zadatke odrađuje maksimalno fokusirano.

Okršaji s Duncanom

Ipak, mnogima nije jasno što mu to treba u životu. Zašto kompromitirati svoje ionako klimavo nasljeđe igranjem rezervnog centra u Europi, pa makar to radio najbolje u cijeloj ligi?

Jer, sjetimo se, oko njega je uvijek bilo upitnika i dok je bio u naponu snage. Kritičari su mu zamjerali manjak svestranosti i tzv. razumijevanja igre u usporedbi s drugim zvijezdama na njegovoj poziciji (Tim Duncan, Kevin Garnett, Dirk Nowitzki). Nadalje, smatrali ga tek drugom violinom Sunsa i davali Nashu zasluge što su njegove fizikalije mogle doći do punog izražaja. Na koncu svega, za razliku navedenog trojca Stoudemire nije osvojio prsten; čak ni zlato s reprezentacijom SAD-a na Igrama u Ateni.

Na sve to nadovezao se vrlo nagli nestanak sa scene, pa postoji opasnost da ostane zapamćen kao igrač kojeg su obožavali samo djeca i tinejdžeri jer su, između ostalog, mogli s njime zakucati s linije za bacanja na NBA 2K9. Podrazumijeva se da svi oni s navodno boljim ukusom više cijene Duncana, Garnetta i Dirka te da Stoudemire s njima ne može u istu rečenicu.

To me podsjeća na brojne situacije kada bih u razgovoru spomenuo da volim slušati Blink-182: “Je, je, sjajne rifove imaju i sve, ali to je bend koji se sluša u srednjoj školi”, odgovor je koji sam mnogo puta čuo, uz nabrajanje bendova koji su bolji. Sugovornici su redovito sklanjali u stranu činjenice da su Mark Hoppus i društvo svojim inovacijama unijeli život u praktički pokopani žanr i vratili ga u mainstream, opetovano pokorili top ljestvice te, naposljetku, bili vrelo inspiracije za mnoge druge bendove. Bez obzira na njihov jednostavni stil i narativne stihove u kojima uglavnom nema dubokoumnih opservacija, Blink je neosporno zakon sastav koji je ostavio značajni biljeg na glazbenoj sceni. Isto vrijedi za Stoudemirea u NBA ligi.

Istina, on nije kompletni paket kao Duncan niti ima eleganciju kao Dirk; u konačnici nema ni prsten zbog svih tih pogubljenih serija protiv Spursa (a kada su ih 2010. konačno prošli, i to ‘metlom’, potom su se ispriječili Lakersi). No, je li uzrok tih poraza Amar’eov individualni podbačaj protiv Tima ili trijumf košarkaške filozofije Gregga Popovicha nad onom Mikea D’Antonija? Dovoljno je uzeti podatak u obzir podatak da je Stoudemire kroz pet utakmica finala Zapadne konferencije 2005. prosječno ubacivao 37 poena, premda ga je veliku većinu vremena čuvao upravo Duncan, jedan od najboljih obrambenih visokih igrača u povijesti lige (osam puta u najboljoj obrambenoj petorci).

Premda je imao visinski hendikep naspram Tima, uporno se zabijao njemu u tijelo i praktički ga unosio pod obruč, slično kao kada niži boksač ulazi u gard protivniku. Zbog toga je nerijetko znao biti blokiran, ali u većini slučajeva je poput letećeg bizona razgrnuo put do obruča, a često i brutalno zakucao, što je, uz munjeviti prvi korak, postalo njegov zaštitni znak. Kada bi mu se, pak, potpuno zakrčio put u reket, trpao bi šutove s poludistance. Što je najvažnije, Stoudemire se nikada nije štedio niti plašio suparnika – ostavljao je dojam da bi beskompromisno jurišao i na zid od opeka ako nije bilo druge opcije. Brojni prsteni koje je osvojio Duncan dobivaju na dodatnoj težini upravo zato što je do njih morao preći preko tako sjajnog protivnika kao što je Stoudemire.

No pasaran!

I sada, nakon svih tih epskih dvoboja, odakle mu motivacija da se troši u Izraelu i riskira novu ozljedu? Je li nekakva fejk Liga prvaka vrijedna toga?

Upravo ovo što čini u Hapoelu krunski je dokaz koliko je Stoudemire velik sportaš. Nije došao napucavanjem liječiti neke frustracije zbog ozljedama skraćene NBA karijere, a isto tako ovaj angažman nije shvatio kao vrstu rekreacije gdje će birati utakmice te ih igrati s desetak kila viška i poslije s društvom otići na falafel i pivo.

Već na prvi pogled jasno je da je Amar’e fizički vrhunski pripremljen; nakon svih rehabilitacija koje je prošao dobro zna da u suprotnom naprosto ne može igrati profesionalnu košarku u svojim kasnim tridesetima. Najviše imponira njegov odnos prema treneru kojeg, zapravo, on isplaćuje. Kad je Kattache pozvao minutu odmora pri zaostatku -15 nekoliko minuta prije kraja ogleda na Kanarima, Stoudemire nije poveo glavnu riječ ili, pak, glumio LeBrona i rezignirano gledao u stranu misleći kome ovaj soli pamet… Ne, Amar’e je, zbog velike buke u dvorani, sasvim primaknuo glavu treneru i upijao svaku riječ, bez da je zucnuo.

Stoudemire izrazito poštuje trenera, suigrače, suparnike i svako od natjecanja koja je zaigrao (Izraelska liga, kup, Eurokup, Liga prvaka). Dobro, jedini s kojima nije nimalo kliknuo su suci, ponekad uistinu drugorazredni; naprosto mu se teško naviknuti da se ritam sjecka suđenjem svakakvih sitnica. Tako je jednom prilikom nakon niza spornih odluka ponudio izraelskom sucu svoje naočale.

No, stavimo li to na stranu, Amar’e je pokazao da istinski cijeni košarkašku kulturu u koju je došao. Uoči finala izraelskog kupa protiv Maccabija prije dvije godine bio je vrlo uzbuđen pred novinarima: “Ne spavam dobro posljednjih dana, mislim o utakmici, sanjam o utakmici. Borimo se za trofej! Osjećam se kao da je sedma utakmica NBA finala, jedva čekam sutra!”

Ovom je izjavom Stoudemire opisao kakav bi trebao biti stav svakog sportaša uoči ulaska u bilo koju utakmicu, kamoli onu u kojoj se bori za pehar. Uspoređivanje NBA prstena s izraelskim kupom može se činiti groteskno, ali zapravo je poslao poruku da svaki trofej nosi svoju težinu. Jer pobijediti Maccabi Tel Aviv u okviru izraelskih natjecanja može biti zahtjevniji pothvat nego proći Spurse u konferencijskom finalu, u što se Stoudemire sutradan uvjerio.

Međutim, nešto kasnije to je nadoknadio osvajanjem izraelskog prvenstva poslije kojeg se veselio kao malo dijete, a ove godine je konačno dohvatio i kup. Final Four Lige prvaka ipak neće igrati jer su se Tenerife ipak pokazale kao prejak suparnik, nanijevši Hapoelu prvi poraz nakon devet uzastopnih pobjeda. Europska bajka za Amar’eja je završila nakon što je petim prekršajem zaustavio Sebastiana Saiza koji mu je, upravo u njegovu stilu, pokušao brutalno zakucati u lice. No pasaran!

Priča o Amar’eu Stoudemireu u Hapoelu jedna je od najljepših iz svijeta sporta, priča u kojoj se isprepleće veličina s poniznošću, priča koja nadahnjuje i predstavlja putokaz za one kojima teške životne okolnosti nešto uskrate. Stoudemireu su ozljede srezale NBA karijeru, ali sreću je našao u Obećanoj Zemlji — pogledajte samo jednu njegovu utakmicu i bit će vam jasno da ovaj čovjek košarku živi i u košarci uživa.

Ne propusti top članke