Kod Evertona je puno manje jasno oko čega točno su navijači optimistični.

U tih 91,5 posto ulaze različiti profili navijača. Tu možete naći onih nekoliko luđaka koji su uvjereni da Everton može postati prvak, tu su oni koji se nadaju da će dohvatiti Europu, oni koji očekuju mirnu sezonu u sredini ljestvice i oni kojima je bitno da Everton igra lijep nogomet. Kvragu, među njima se vjerojatno našao neki koji je zaokružio “optimističan sam” samo zato što će se nogomet uopće igrati i zato što ne očekuje novi COVID-19 lockdown koji će prekinuti sezonu.

“Da sam brinuo o fizikalijama, potpisao bih Usaina Bolta, a ne Jamesa”

Everton već dugo pleše u prosjeku. Na igrače se troši sasvim dovoljno da bi momčad bila stabilna i da ispadanje ne predstavlja realnu opasnost, a istovremeno se niti ne glumi nekakva elita ili zanosi nerealnim ambicijama.

U takvu sredinu je došao Carlo Ancelotti, trofejni trener koji je vodio najveće europske klubove i koji je navikao živjeti na visokoj nozi, ostavljajući iza sebe dojam stila na neki nenametljiv način.

Igrač kakvog Everton nije imao

Kad maknete sa strane to da je u karijeri trenirao Juventus, Milan, Chelsea, Paris Saint-Germain, Real Madrid i Bayern i da je u tim klubovima radio na najvišoj mogućoj razini i s najvećim mogućim nogometnim zvijezdama, Ancelottijev način razmišljanja najbolje opisuje činjenica da je napisao autobiografiju koja se zove Preferisco la coppa. S jedne strane, naslov kaže da Ancelotti više voli adrenalin kup natjecanja od konstantnosti prvenstava, ali u pitanju je dvostruko značenje: coppa, naime, označava i suhomesnati proizvod koji u kontekstu onoga što je Ancelotti pisao simbolizira hedonizam i male stvari kojima se treba počastiti kako bi život zbilja imao smisla i kako bi se izbjegao prekomjerni stres.

Za Ancelottija, koji preferira coppu i za sebe bira stvari kako bi uživao u životu na visokoj nozi, Everton je sasvim drugačiji svijet u kojem nema previše pametovanja, u kojem je sve na kraju više-manje OK i čija bi se biografija vjerojatno zvala Preferisco parizer, svejedno mi je.

Ancelotti je odlučio prilagoditi situaciju tako da je Everton prilagodio sebi, stvarajući mali eksperiment u momčadi. Doveo je Jamesa Rodrígueza s kojim je radio u Real Madridu i Bayernu, doveo je Allana s kojim je radio u Napoliju, a momčad dodatno pojačao Abdoulayeom Doucouréom, kojeg je doveo nakon što je Watford ispao u Championship. Zapravo, Ancelotti je s tom trojicom igrača potpuno redizajnirao kadar i stvorio nešto drugačije od onoga što je zatekao kada je preuzeo momčad.

S Jamesom je Ancelotti dobio zvijezdu, igrača kakvog Everton nije imao i s profilom na kakav je navikao radeći u velikim klubovima — tehnički savršenog veznjaka koji na račun svog individualnog talenta može stvarati višak s loptom u nogama. To je James pokazao odmah u prvoj utakmici protiv Tottenhama. Imao je 75 dodira s loptom i u njima je uspio skupiti pet ključnih dodavanja i dva driblinga, a 12 puta je poslao dugu loptu, od čega je čak 11 bilo točno.

Utakmica protiv Spursa je bila i Jamesov odgovor na napise engleskih medija koji su naglašavali kako bi James mogao imati probleme prateći fizički tempo Premier lige, zaboravljajući da je u Ligi prvaka igrao protiv engleskih klubova i da s njima ima jako dobar omjer. Ancelottijev odgovor je bio još i bolji.

“Da sam brinuo o fizikalijama, potpisao bih Usaina Bolta, a ne Jamesa”, izjavio je u svom stilu na konferenciji za medije, svjestan da ima igrača koji mu može bez problema individualnim potezima rješavati situacije koje bi inače zahtijevale sistemska rješenja.

Način da se promijeni kultura kluba

S Allanom je Ancelotti dobio nevjerojatno korisnog igrača u veznoj liniji, odličnog u predaji lopte i sjajnog u obrambenim zadacima; inteligentnog i pouzdanog veznjaka koji se savršeno nadopunjuje s Jamesovom ponekad lijenom genijalnošću i Doucouréovom energijom. Ako je James čarobnjak koji jednim potezom može riješiti utakmicu, onda je Allan vođa koji će držati momčad da se ne raspadne dok čeka taj Jamesov potez. Pokazao je to Allan i protiv Tottenhama — kako konstantnim izvikivanjem naredbi suigračima, tako i vlastitim primjerom, s obzirom na to da je imao tri otklonjene opasnosti, četiri presječene i dvije oduzete lopte uz 46 točnih dodavanja.

S njima dvojicom Ancelotti je dobio produženu ruku na terenu.

U Jamesu ima čovjeka koji mu rješava ono što Ancelotti zapravo nikad u svojoj karijeri nije trebao rješavati s klupe jer su mu to rješavali genijalni igrači koje je imao na raspolaganju, a u Allanu vođu koji će na licu mjesta korigirati suigrače i držati ih budnima. Takvu kombinaciju igrača u veznoj liniji Everton već dugo nije imao; nisu to igrači kakve je Everton tražio niti su se uklapali u svijet koji je klub izgradio oko sebe. Oni su dio Ancelottijeva svijeta, početak eksperimenta kojim je Talijan od Evertona krenuo stvarati ono što je potrebno kako bi mogao uživati u životu.

Još važnije, s njima je Ancelotti dobio osnovu da može raditi onako kako je navikao i u čemu se osjeća ugodno. Sve su Ancelottijeve svlačionice — ili većina njih, jer situacija u Bayernu je eskalirala nakon što Thomas Müller nije bio zadovoljan stanjem u klubu — bile mjesta u kojima su se igrači dobro osjećali, u kojima je moral bio visok i u kojima su igrači bili dobro raspoloženi jer im je trener davao na važnosti. To je ono u čemu je Ancelotti majstor, to je taj njegov duh i način hedonističkog razmišljanja koje on prenosi na igrače, a oni to prenose na travnjak.

Everton je godinama bio drugačija sredina, zakopana u prosjek i bez pravih ambicija, tako da je 90 posto navijača optimistično, a da uopće ne zna oko čega jer klub nema nikakav konkretni cilj. U takvom okruženju je ovo što Ancelotti radi eksperiment, način da se promijeni kultura kluba i da se stvori nešto više kroz taj heonistički duh i težnju prema boljim stvarima u životu.

To je dio Ancelottijeva karaktera i identiteta i možda je upravo takvo nešto bilo potrebno da se Everton trgne iz prosjeka u kojem živi bez ikakve prave ambicije.