Između svih igračkih podviga i osvojenih trofeja — a bilo ih je mnogo u njegovoj karijeri — Frank de Boer je uvijek, kao pravi učenik najvećih učitelja, razmišljao o prelasku u trenersku ulogu. Kada je 2006. objesio kopačke o klin nakon završne igračke epizode u Kataru, De Boer je pohitao kod Johana Cruijffa na seriju obligatornih instrukcija o putu koji je samom sebi unaprijed bio zacrtao: da će, baš kao i Cruijff, jednog dana i kao trener voditi Ajax i Barcelonu do uspjeha.
“Uvijek sam se pokušavao staviti u cipele trenera s kojima sam radio”, izjavio je De Boer u jednom davnom intervjuu. “Uvijek bih se pitao bih li donio istu odluku kao i oni, ali sam također i upijao svačije metode”. A upijao je zaista od niza trenerskih velikana — imena su to koja sežu od onih Fatiha Terima, Radomira Antića i Lea Beenhakkera pa do Guusa Hiddinka i Berta van Marwijka. No, najveći i najvažniji uzori će mu, naravno, biti Cruijff te Louis van Gaal, čovjek pod kojim je u Ajaxu osvojio praktički sve što se moglo osvojiti.
Trud da njihove ideološke odrednice uklopi u svoju trenersku ličnost De Boeru se pretvorio u teret pod čijom težinom se muči.
José Mourinho ga je prije par godina, u svom stilu, prozvao “najgorim menadžerom u povijesti Premier lige”, nakon što mu je De Boer s pozicije komentatora na Sky Sportsu poslao kritiku oko tretmana Marcusa Rashforda u Manchester Unitedu. Bio je to zaista komentar u Mouovu stilu, ali je u svojoj esenciji bio na mjestu: De Boer je ‘izgorio’ kao menadžer Crystal Palacea i to nakon tek 70 dana na toj poziciji. U 450 minuta s njim na klupi Palaceovi igrači nisu zabili niti jedan pogodak, a s četiri poraza u prva četiri susreta zapečatili su neslavni rekord engleskog prvoligaškog nogometa. Prije toga je u Interu iz Milana izdržao tek 15 dana više, da bi nakon 85 dana i ondje izgorio, ostavivši klub na katastrofalnom 12. mjestu Serie A. Mou, dakle, i nije baš pretjerivao.
Čovjek koji nakon četiri utakmice na nizozemskoj klupi još uvijek ne zna za pobjedu je šampion pretvoren u gubitnika
Međutim, stvar i nije toliko banalna. De Boer je te 2006. znao da ga veliki igrački pedigre u takvoj nogometnoj kulturi kao što je nizozemska automatski stavlja pod povećalo u kontekstu tranzicije u trenerske vode, ali nikada se nije želio dovesti u situaciju da se na račun toga probija. Razgovori koje je vodio s Cruijffom i Van Gaalom bili su razgovori između učenika i učitelja, ali se s njima istovremeno i kupuje naklonost, ulaznica za velike stvari. De Boer jest strpljivo krenuo kao trener Ajaxovih dječaka i paralelno kao dio Van Marwijkova stožera u nizozemskoj reprezentaciji. No, Cruijff je bio taj koji je De Boera pikirao za svoj posljednji veliki plan u svom životu: vraćanje Ajaxa svojim korijenima. Odnosno, njegovim.
“Ovo više nije Ajax”, zapisao je na početku svoje redovite kolumne u De Telegraafu u rujnu 2010., jutro nakon što je Ajax na beskrvno pao u gostima kod Real Madrida. Iako je naizgled to bio samo komentar u tradicionalno čangrizavom Cruijffovu stilu, vrijeme je pokazalo da se zapravo radilo o početku njegovog manifesta, poziva na puč.
Baršunasta revolucija
Okupio je svoje đake poput Marca van Bastena, Wima Jonka i Dennisa Bergampa te iz svog doma u Barceloni organizirao preuzimanje kluba nad kojim njegov duh ionako nikada nije prestao lebdjeti. Cilj je bio, pričao je, vraćanje Ajaxa postulatima pod kojim je klub i postao sila. De Toekomst, klupski trening kamp i akademija, bio je temelj koji je klub zapustio i kojem se treba vratiti. Stari je djelovao pomalo i populistički, s pričama o “Ajaxovoj djeci” koju treba gurati prije skupih, a neefikasnih došljaka, ali plan je krenuo u provedbu.
Nepuna tri mjeseca nakon tog njegovog manifesta, u prosincu 2010., Martin Jol je napustio Ajaxovu klupu, u trenutku kada su Twente i PSV podosta bili odmaknuli na vrhu prvenstvene ljestvice. De Boer se nije gurao, ali činjenica da se Cruijffu obratio za savjete nakon završetka igračke karijere pomogla mu je da ga ovaj uzme pod svoje i iskoristi u tom svom procesu, koji su u Amsterdamu nazvali “Baršunastom revolucijom”. To mu je zasigurno i omogućilo da uskoči na upražnjeno mjesto Ajaxova trenera, pola godine prije nego što će navršiti 41 godinu života.
Istini za volju, De Boer je ideološki bio Van Gaalovo dijete, odgojen zajedno s bratom Ronaldom u onoj nezaboravnoj Ajaxovoj generaciji iz 1990-ih, a LVG ih je povukao za sobom i u Barcelonu, s kojom su 1999. osvojili španjolski naslov. Nije slučajno ni to da je Frankov igrački pad započeo kada se na kraju te sezone odvojio od Van Gaala; godinu dana poslije je završio u središtu skandala s navodnim korištenjem zabranjene supstance, zbog čega je inicijalno bio i suspendiran. Žalba mu je prošla, ali tada je počelo i potucanje po Europi — od Turske i Škotske pa sve do Katara u kojem je zajedno s bratom i završio svoju igračku karijeru.
O Van Gaalu je De Boer često pričao, i vidjelo se da pri svakom istupu da je Van Gaal taj koji je na njega najviše utjecao. Vidjelo se to i u njegovu Ajaxu, koji je strpljivo gušio suparnike posjedom, ali koji bi vrlo često u sebi imao i dozu onog vangaalovskog pragmatizma, očitovanog i kroz niz iscijeđenih prvenstvenih pobjeda, onih s konačnim rezultatom 1:0. Bio je to Ajax koji je bjesomučno kružio oko suparničkog šesnaesterca s loptom u nogama, sve dok Christan Eriksen ili Siem de Jong ne bi pronašli prostor za ubojiti pas. No, princip je palio i De Boer je na svoj 41. rođendan u posljednjem kolu porazio Twente te postao tek treći čovjek, nakon Rinusa Michelsa i Ronalda Koemana, koji je s Ajaxom osvojio naslov prvaka i kao trener i kao igrač.
U međuvremenu je Cruijff nevoljko pristao otkriti karte i preuzeti izravnu odgovornost za svoje procese u klubu tako što je doletio iz Barcelone i postao član klupske uprave. Unatoč činjenici da je taj ‘revolucionarni’ Ajax pod De Boerom osvojio svoj prvi naslov nakon predugih sedam godina čekanja, u klubu je i dalje postojala druga struja kojoj se taj njegov puč nije svidio. Ona se očajnički željeli riješiti Cruijffova opsesivnog uplitanja u klub i kao kartu iz rukava je izvukla baš Van Gaala, kojeg će u studenom 2011. postaviti bez Cruijffova znanja na poziciju generalnog direktora.
Glavom o zid
Na papiru je nekom izvana potez djelovao kao idealni posljednji angažman u velikoj slagalici, ali na kraju je to bio put u katastrofu. Sukob se u Ajaxu rasplamsao do te mjere da je gutao sve pred sobom. Stvar je došla i do suda, koji je u veljači 2012. presudio da je Van Gaalov angažman bio nelegitiman i da ga treba ukloniti s pozicije generalnog direktora.
De Boer se tu doslovno našao između dvije vatre; Cruijff ga je uzeo pod svoje i pogurao kao dio svoje priče na mjesto koje je uvijek želio, i to mu je ovaj vraćao tako što je na svako pitanje o svojoj poziciji unutar tog sukoba uvijek ipak stajao na njegovu stranu. Međutim, nikada mu nije palo na pamet odreći se Van Gaala; u duši, nogama i glavi je on uvijek ostao njegov učenik i sljedbenik.
Cruijffova revolucija nije u potpunosti uspjela, ali De Boer je svejedno prosperirao.
Na prvi naslov prvaka dodao je još tri u nizu, čime je postao prvi trener u povijesti nizozemskog klupskog nogometa s takvim podvigom. Na kraju je izgubio dva naslova prije nego što je napustiti klupu poslije šest dugih godina, ali njegova ostavština bila je zapečaćena, a cilj i dalje jasan. Želio je ići stopama svog istinskog mentora, kojemu se mogao slobodno u potpunosti ‘vratiti’ kada je izašao iz tog pomalo i hermetičnog Ajaxova stiska.
To je ujedno, izgleda, bio i problem. De Boer je zapravo toliko želio emulirati Van Gaalov kult ličnosti da nije vodio računa kako toliko dogmatičan pristup ne može funkcionirati izvan Amsterdama.
Van Gaala je pitao za savjet kada je preuzimao Crystal Palace, dajući intervjue u kojima bi više pričao o LVG-u i problemima s kojima se on susretao u svojoj trenerskoj karijeri nego o vlastitom aktualnom poslu. Kao dokaz svoje fleksibilnosti De Boer je nudio činjenicu da je napustio sustav 4-3-3, favoriziran u Ajaxu, kako bi se okrenuo varijanti s trojicom u posljednjoj liniji. Onoj koju je Van Gaal naknadno gurao i do samog kraja svoje trenerske karijere. Pogubio se u vlastitom trenerskom odgoju kroz rigidna insistiranja na uniformiranim stilovima i formacijama, na fiks-idejama koje su mu nametali kao dio kulture.
Zbog toga je De Boer iz posla u posao, od Italije do SAD-a, uporno udarao glavom o zid i priča je od spektakularne došla do potpune katastrofe.
Pretvorio se u ono što nikako nije htio biti, u čovjeka koji će i dalje dobiti velike gaže na temelju imena, a ne kvalitete rada. S jedne strane to dokazuje i svu silu problema koje si je nizozemska nogometna kultura nametnula na vlastita leđa; taj tradicijski element koji nikako da nastavi evoluirati, već je ostao ukopan u mjestu, i dalje patološki ovisan o istim tim postulatima koje su razvili i utaborili veliki ideolozi. Taj je teret, uostalom, značajno utjecao i na razvoj De Boerova prethodnika na reprezentativnoj klupi, Ronalda Koemana, koji se — ogrezao u opsesivnom mikromenadžeriranju i dogmatičnosti — također strašno gubio čim bi izašao iz zagrljaja nizozemskog nogometa.
De Boer je korak dalje u tom negativnom procesu. Čovjek koji nakon četiri utakmice na nizozemskoj klupi još uvijek ne zna za pobjedu je šampion pretvoren u gubitnika koji je, više od svih poraza i negativnih rekorda koji ga prate, putem izgubio i samog sebe.
