Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ante Rebić: Prosjaci i Vatreni

Je li silno talentirani Bad Boy ohladio glavu?

Zadnja izmjena: 20. svibnja 2018. Goran Stanzl/PIXSELL

Ante Rebić bio je igrač odluke za Niku Kovača, koji se osvajanjem kupa protiv svog budućeg kluba oprostio od Eintrachta. Čestitke obojici, uz podsjećanje na priču koju smo objavili u ožujku…

U kultnoj TV-seriji Prosjaci i sinovi, koja prikazuje snalaženje kroz život galantara Imotske krajine, istaknuta je jedna misao čuvenog lika, dida Kikaša. Kao pravi starješina, Kikaš je inzistirao na strogom redu i zakonu kuće, s definiranim sankcijama za neposlušne. Kada u nevolje zbog svoje nestašne naravi upadne omiljena unuka Vrtirepka, Kikaš naglasi iduće:

“Zakon kaže…”, prijekornim glasom započinje did, “svaka se uspaljenica mora u bunaru oladit’! Ako neće, onda je ja na to moram nat’rati, jerbo ja sam glava – a u glavi srcu mista nije!”

Te čvrste riječi i termin ‘uspaljenica’, koji je u sirovoj maniri potegnuo zbog njene sklonosti flertanju, zapravo se odnose na svu neposlušnu mlađariju koja se ne drži reda i zakona. Tu mudrost dida Kikaša vjerojatno vrlo dobro zna i reprezentativac Ante Rebić, inače i sam iz kraja Kikaša, Matana, Vrtirepke i ostalih junaka ekranizacije romana Ivana Raosa.

Antina je priča zapravo utjelovljena kroz istu tu mudrost, još otkako je u dresu NK Vinjana prvi put zaigrao na lokalnom igralištu Dovica. Postoji i priča prema kojoj je na jednom turniru klinaca NK Imotski tražio pravo da za njih nastupi i Ante, tada još uvijek službeno igrač Vinjana. Kada je ovaj sam riješio iduće dvije utakmice, navodno je instruktor Nogometnog saveza Splitsko-dalmatinske županije Zdravko Marić morao zamoliti tajnika Imotskog Matu Lešinu da Ante odsjedi iduće utakmice, pošto su se zbog njegovog ‘vanzemaljskog’ talenta ostale ekipe žalile.

Taj zaigrani izvanzemaljac naknadno je preko NK Imotskog, baš kao i protagonisti Prosjaka i sinova, svoj zanat odlučio dalje brusiti u velikom gradu. Iako je Ante u nekoliko navrata na inozemnim turnirima oblačio i dres Hajdukovih mladih selekcija, njegov su potpis na kraju ulovila braća Žužul, na čelu danas posrnulog RNK Splita. Sigurno tu nije odmogla i činjenica da su oni sami također iz Grubina pokraj Imotskog, baš kao što je i Ante Erceg, još jedan talent izvorno iz Parka mladeži, podrijetlom iz obližnjeg Druma.

Zov Firence

Nogometno ‘uspaljen’ poput Kikaševe Vrtirepke i već tada sjajnih fizičkih predispozicija, Rebić se vrlo brzo nametnuo tadašnjem treneru Ivanu Kataliniću. Kada je u svom debiju u zadnjem kolu uspio i zabiti za konačnih 1:1 protiv Dinama u Zagrebu, priča je krenula.

Česte su i tada bile trenerske smjene u redovima Crvenih, iako se u tom periodu još ni približno nije nazirala kriza koja je na kraju vratila projekt braće Žužul praktički na dno nogometne piramide. Koliko god je Anti zapravo odgovaralo okruženje u kojem je gotovo isključivo na račun talenta mogao bildati svoje napadačke brojke, pomalo i začuđuje da se među plejadom iskusnih trenera koji su tada prodefilirali Parkom mladeži (među kojima su osim Katalinića bili i Stanko Mršić te Zoran Vulić) nije našao niti jedan ‘kikaševski’ savjet za nadarenog mladića, koji bi ga usredotočio na nadolazeće zahtjeve principa rada u inozemstvu.

Možda je tim trenerskim starješinama već bilo riskantno uplitati se u psihološki razvoj neobuzdanog talenta koji je istovremeno donosio rezultat, pošto je i njima bilo jasno da im je Splitova klupa, tada s europskim ambicijama, poprilično unosna gaža u smiraju karijera. Riskirati da stvari krenu nizbrdo s projektom kluba bilo je praktički neprihvatljivo čak i za tako iskusna imena, a kamoli da bi to očekivali od novajlija poput Tonćija Bašića i Ivana Matića, pod kojima je Ante također igrao u Splitovu dresu.

Sada se više ne nalazi u reprezentativnom kadru kao puka popuna, već kao moguća budućnost reprezentacije u nadolazećoj smjeni generacija

Nakon 16 golova u 57 nastupa stigla je konačno i Fiorentina, koja je za njega na stol istresla nikad službeno potvrđenu sumu od 4,5 milijuna eura. Dvojbe nije bilo; to je i opravdano bio najveći transfer u povijesti kluba s Parka mladeži, koji će naknadno – navodno – nadmašiti tek onaj transfer Marka Roga u Dinamo.

Problematično je pustiti pomalo i prkosnog mladića da se uljulja u svom položaju. Savjeti nisu ono što mlada osoba često želi čuti, pogotovo ako podrazumijevaju da su u pitanju nedostaci na kojima se treba poraditi. Ako svog Kikaša ne nađete kod kuće, i to kada ste u ulozi obiteljskog miljenika, onda je u bijelom svijetu sigurno manje za očekivati da netko ima vremena za gubljenje na tetošenje i beskonačno uvjeravanje.

Fiorentina je kupila talent, ali kada je vidjela da je u paketu stigao i taj pomalo ‘galantarski’ duh, strpljenja nije bilo napretek. Okruženje talijanskog nogometa općenito nije blagonaklono spram mladih igrača, a kada je na sve to stigla i ona nezgodna ozljeda mišića zbog koje je propustio čitavo proljeće, postalo je jasno da se neće predugo zadržati u Firenci. Posudba u RB Leipzig bila je prinudno rješenje, ali se ni ondje nije uklopio uslijed imperativa plasmana u Bundesligu, dok je drugi pokušaj u Veroni bio još manje jasan od ideje pokušaja proboja u Firenci.

Kovačevo povjerenje

Unatoč nejasnoj budućnosti, Rebić je svejedno bio član prvo mlade, a onda i reprezentativne A selekcije. U ovu potonju je gotovo sigurno upao samo na temelju onoga što je trebao postati, a ne zbog svojih tadašnjih klupskih igara.

Nisam čuo da je ikada spomenuo, ali i Niko Kovač bi lako mogao biti fan Prosjaka i sinova. Ne nužno iz razloga što serija portretira i život tradicionalnih težaka u tuđini, s čime se on i njegov brat Robert mogu poistovjetiti, već više što je i kod njih često naglasak stavljen na stezi i poštivanju pravila. U Nikinu je slučaju to često prikazivano kroz preuzimanje tzv. ‘germanskog’ sustava vrijednosti, kada je nekada i usiljeno isti pretvarao u gotovo autošovinistički stav, indirektno sugerirajući da se tobože lijeni Hrvati trebaju ugledati na njemačku efikasnost kako bi došli do toliko željenog prosperiteta.

Prema nekim indicijama, takav ga je stav koštao odnosa s reprezentativcima u seniorskom sastavu; a koliko god takvi detalji bili iz vanjske perspektive teško dokazivi, jasno je da mu je takav rigidni pristup u reprezentativnim okolnostima uvelike otežao posao.

Ne bih otišao toliko daleko i rekao da je Ante Rebić jedini relikt njegove izborničke funkcije, ali činjenica je da je – ovako retrospektivno – taj njihov odnos možebitno ostala jedna od bitnijih stavki te epizode. Kovač, koji je Rebića poznavao još iz mlade reprezentacije, dao je otvoreno do znanja da u njemu vidi više od onoga zbog čega je Ante inicijalno pozivan, usprkos manjku klupske minutaže.

Možda je to i do kapetanskog instinkta, ali premda Kovač nije bio taj pod kojim je Rebić debitirao ni u mladoj, kao ni u seniorskoj selekciji, on se potrudio da mu ukaže povjerenje čak i kada je malo tko imao dojam da ga zaista i zaslužuje. Štoviše, pomalo je i apsurdno da je gotovo polovica dosadašnjih službenih Rebićevih minuta u reprezentativnom dresu stigla kada je pod Kovačem igrao u sve tri utakmice na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

“Nas dvojica se poznajemo još iz vremena dok nas je vodio u mladoj reprezentaciji”, priča Rebić o odnosu sa Kovačem u intervjuu za Sportske novosti. “Nekad me je kritizirao, možda više nego druge, a nekad opet hvalio… sve po zaslugama. Da budem iskren, nije mi zbog toga u početku bio simpatičan, ali danas skroz drugačije razmišljam i gledam na sve te odnose”.

Kikaš u tuđini

Možda je Rebić onako kurtoazno pokušao svesti to na puku profesionalnu razinu odnosa, ali zapravo je otkrio ono što se općenito dalo pretpostaviti: Kovač je bio taj koji je u toj nametnutoj stezi prepoznao Rebićevu potrebu i prihvatio biti njegov starješina.

Kovačeva avantura na klupi hrvatske reprezentacije neslavno je završila, ali princip rada pokazao se kudikamo uspješnijim na klupskoj razini, nakon što je preuzeo Eintracht i dobio slobodnije ruke raditi u za njega i njegove metode prihvatljivijoj okolini. Opet, možda je to neka ostavština kapetanske intuicije, ali čim je shvatio da mu je jedini posao s tom momčadi ostati ‘iznad površine’, shvatio je da svoj posao može unaprijediti s Rebićem.

U ove je dvije sezone Niko očigledno radio na tome da Rebiću prvo ponudi bunar u kojem se može ohladiti, da bi ga onda i naučio na koji način svoj talent može uklopiti unutar jasnog sustava. Uostalom, red i zakon su i generalno najprovjereniji temelj dok na hrpi imate skupinu zanimljivih, ali nedorečenih igrača. Za njih, kao i za samog Rebića, trebalo je tek pričekati da se stekne preduvjet u kojem će se razvijati bez velikog pritiska, kada se igračima lakše može dopustiti da testiraju granice svojih dometa.

Iako nesumnjivo treba komplimentirati bivšem izborniku na poslu u Eintrachtu, za ovu je priču izrazito važno naglasiti kako je Kovač i na primjeru odnosa s Rebićem pokazao kako je sposoban ne samo sprovesti sistemske zamisli, već da je razvio i sposobnost pojedinačnog rada s dotad problematičnim igračem, što je izrazito vrijedna trenerska karakteristika.

Sam je Rebić u trenutno četvrtoplasiranoj momčadi Bundeslige praktički prvi put od odlaska iz Parka mladeži povezao dvije sezone igračkog kontinuiteta. Sada se više ne nalazi u reprezentativnom kadru kao puka popuna, već kao moguća budućnost reprezentacije u nadolazećoj smjeni generacija; onoj koja će neminovno uslijediti već nakon turnira u Rusiji. Unatoč učinku od ukupno sedam golova u 25 ovosezonskih nastupa, pred njim je još uvijek dosta dokazivanja, a na reprezentativnom nivou i nastavka života u sjeni ponajviše Ivana Perišića, iako Rebić zbog svoje kombinacije fizikalija i tehnike, s afinitetima invertiranog krilnog napadača na lijevog strani već i sad može poslužiti kao jako dobra rotacijska opcija.

U neočekivanom scenariju je Rebić kao i Vrtirepka pronašao svog Kikaša – doduše, u tuđini – koji ga je strogim te pomalo i rudimentarnim psihološkim pristupom na kraju uspio izvesti na pravi put.

Ne propusti top članke