Kada je Ante Vukušić zabio i kada se Drago Ćosić u prijenosu proderao onu kultnu “Vukušiću Ante, sinjski dijamante”, vrijeme se zamrznulo. Ako ne vjerujete da je takvo što moguće u poljudskom deliriju, pogled vam je trebao samo otići prema velikom Špaci Poklepoviću, koji je tada uslijed kaosa samo sjeo na klupu, kao da je tek svjedočio kakvoj solidnoj akciji na trening-utakmici.

Kasnije će Špaco, onako u svom kulerskom stilu, reći kako je sjeo zato što ga je još davnih dana, kada je i on bio tinejdžer kao tada Vukušić, Luka Kaliterna opomenuo da ne upada u delirije čak ni nakon takvih prijelomnih golova u zadnjim sekundama. “Mrš, mulac, to je normalno”, rekao mu je tada barba Luka, a veliki Špaco je pokazao da tu lekciju drži u sebi i desetljećima kasnije.

Možda nije tim važnim golom vrijeme stalo kao onomad protiv Anderlechta, ali za njega je tako bolje

Ali evo, punih 3.221 dana kasnije vrijeme i dalje stoji. I za Hajduk, kojem će to i dalje ostati jedina pobjeda u jedinom sudjelovanju u grupnoj fazi nekog europskog natjecanja za posljednjih gotovo četvrt stoljeća, ali i za Vukušića. On kao da je na kraju te 11. sekunde slomio vremenski kontinuum i otvorio nekakvu crvotočinu baš tamo negdje ispod istočne tribine kamo je slavljenički protrčao te večeri, a koja ga je usisala i ispljunula u neku mračnu paralelnu dimenziju u kojoj je sve obrnuto, nenormalno.

Toliko nenormalno možda da bi se čak i barba Luka zamislio.

Preko puta Splita

“Sjećam se, naravno”, kaže Vukušić na pitanje o tom golu i tom trenutku nekoliko godina poslije. “Imam na laptopu dosta snimki, često pogledam, uglavnom kad sam loše raspoložen. Odmah mi se vrati snaga…”

Pričao je o tom golu sa sjetom koja s pridodanim kontekstom zapeče, baš kao što to obično i bude kada nogometaši čija se karijera ne odvije po planu pričaju svoju priču. Ona sadrži onaj tužni, nostalgični ton, kao priča čovjeka koji se za šankom zapriča kako je jednom imao i mogao sve, ali je eto, završio tu. Zabio je Ante pregršt golova, statistika kaže 42 u 99 nastupa za Hajduk; među njima i onaj u finalu osvojenog Kupa protiv Šibenika 2010. kao i Interu u Milanu, u onoj velikoj ali Sizifovoj pobjedi, kakvu Hajdukovi navijači bez obzira na konačni ishod tih dviju utakmice i dalje sanjaju. Taj mu je gol, uostalom, donio pozornost tadašnjeg talijanskog prvoligaša Pescare i Zdeněka Zemana, koji ga je angažirao i onda otišao onamo gdje se Čeh redovito vraćao, u Rim.

Crvotočina ga je tu negdje i ispljunula, igrom slučaja na suprotnu obalu Jadrana, baš preko puta Splita, u bratski grad u kojem je zapravo sve ispalo naopako. Bilo je oko tog prelaska i puno kontroverzi — prema jednoj strani priče, Hajduk je bio taj koji je Vukušića ‘natjerao’ na transfer vrijedan 3,7 milijuna eura, od čega je klubu pripalo tada spasonosnih 2,5 milijuna. Po onoj drugoj strani, Vukušić je bio taj koji je potegnuo čak i pitanje arbitraže na štetu kluba zbog dugovanja koje Hajduk nije sanirao. To je u svom obraćanju javnosti detaljno prezentirao Hajdukov predsjednik Marin Brbić, tada u svom prvom poljudskom mandatu, tvrdeći kako je klub posudio novac kako bi Vukušiću isplatio zaostale plaće i osigurao da tada jedan od najvećih talenata klub ne napusti kao slobodan igrač.

Istina je, realno, vjerojatno negdje između — Vukušić je želio ići, ali se priča u Italiji ipak nije odvila onako kako je očekivao i onda u nju uđe ono preispitivanje što je moglo ili trebalo biti, a tu onda kreće i gorčina i razočaranje koje diktira priču. Vukušić je trebao biti Zemanova osica na vrhu oštrog, često i suicidalnog presinga na suparničku zadnju liniju skupa s Lorenzom Insigneom i Cirom Immobileom. No, na kraju nije više bilo ni Zemana, ni Insignea, ni Immobilea, a ni Marca Verrattija, koji se također pokupio tog ljeta 2012. Pescara je preko noći postala ono što bi vjerojatno ionako bila — momčad koja se grčevito bori za opstanak u Serie A — ali lišena stila i atraktivnosti kojom bi krenula u taj boj. Česte smjene trenera odrazile su se i na Vukušića, koji je tonuo u prosječnost i apatiju iz kojih se nije izvlačio.

Od Serie A do poljske treće lige

Priču ogorčenog i razočaranog čovjeka nikad nije lako slušati, kao u onoj pjesmi Hladnog piva u kojem se svi nadaju da će im kad-tad “skinuti ruku s ramena” i olakšati ih tuđe muke. Tu možete tolerirati i prebacivanje krivnje na druge — od trenera do agenata i funkcionera koji su svakako Vukušiću odmogli u tim teškim trenucima — ali odgovornost same osobe možete prepoznati kada u nju gotovo ciklički upadaju opravdanja. Prvo jedno, škrto, pa onda sve češće dok u svakoj točki priče ne bude po jedno opravdanje ispisano uglavnom na tuđi račun.

U Pescari su tako bili problem treneri kao i u Švicarskoj, u Lausannei, gdje su ga poslali na posudbu i gdje je u 13 utakmica zabio četiri gola. Ništa nije bilo bolje ni u Waasland-Beverenu, na novoj posudbi gdje je u 16 nastupa zabio triput, a ondje je prema njegovom svjedočanstvu problem pak bio upravo taj što je bio posuđen igrač.

Kada se konačno othrvao raljama ugovora s Pescarom, prešao je u 2. Bundesligu, u Greuther Fürth, te ondje u 22 pojavljivanja na terenu zabio samo dvaput. Bila je tu i ozljeda koja ga je omela po prelasku, ali i tu je u jednom intervjuu kazao kako “nije oduševljen” i kako mu je tu teško zbog drugačijeg stila od onog koji on preferira. U klubu su, pak, naglašavali kako je bilo očito da Ante glavom “nije unutra” i kako ne daje maksimum na treninzima, zbog čega je i ispao iz konkurencije.

A onda, kad je i ta priča neslavno završila i kada je na ljeto 2017. završio u Tosnom, novopečenom ruskom prvoligašu koji sad više ne postoji, nesreća je došla u paru.

Malaksalost koju je osjećao na pripremama u Moskvi pokazala se puno opasnijom od puke boli u leđima, kako mu je glasila inicijalna dijagnoza. Anti je u nekom duelu stradalo plućno krilo, koje se oštetilo i primalo samo polovicu zračnog kapaciteta unatoč činjenici da je radilo punom snagom. U međuvremenu je klub propao, a Ante je završio na igračkom dnu.

Olimpia Grudziądz je poljski trećeligaš u koji je Vukušić stigao graditi formu i pokušati uopće provjeriti kakvi su mu kapaciteti nakon te operacije, ali je i ondje sve stalo u samo devet utakmica i mizernih 500-njak minuta nogometa tijekom kojih više nije ni zabio. Nije tu više ni moglo biti nekih opravdanja: nesreća ga je spopala dovoljno da ga se samo netko tu i tamo sjeti i sa žaljenjem prisjeti što je moglo biti da je vrijeme zaista moglo stati te rujanske večeri 2010.

Život u prošlosti i ljepša budućnost

Problem je u tome što u takvim prijelomnim trenucima život može otići dovoljno u krivom smjeru da te priče i sentimentalna prisjećanja uglavnom prožmu čovjeka toliko da i on nekako krene živjeti u prošlosti.

Vukušić je prije te nesretne operacije, nakon tri podosta neuspjele epizode, poželio doći natrag kući u Hajduk, naglašavajući kako bi bio spreman igrati i za “dječački ugovor”. Bilo je navijača koji su ushićeno prihvaćali tu ideju, ali ponajviše jer i sami žive u toj nekoj romantičnoj ideji gdje je on simbol djeteta onog Hajduka koji ruši Anderlecht i milanski Inter, a ne priče koja je otišla ozbiljno u krivom smjeru.

Izreka kaže kako dijeljenje lijepe prošlosti s nekim ne znači kako s tom osobom treba postojati i budućnost, a to se može primjeniti i na priču o Vukušiću. Njegov razumljiv pokušaj povratka staroj ljubavi, kao i navijačko romantiziranje njegova lika koji odavno nije isti nije ništa više do život u prošlosti. A život u prošlosti je odlika ljudi koji ne vide ništa dobro u svojoj budućnosti, ako je uopće i vide. To je, uostalom, nešto što i Ante Vukušić te Hajdukovi navijači — ali i sam Hajduk, kako neki recentni događaji sugeriraju — obavezno moraju naučiti.

Doduše, Ante je to izgleda počeo učiti, za razliku od njegovih starih ljubavi. Otišao je sramežljivo u Krško, tada slovenskog prvoligaša a sada drugoligaša, da bi nakon ispadanja kao slobodan igrač dobio šansu u ljubljanskoj Olimpiji. Sinoć je u kvalifikacijskoj utakmici Europske lige u gostima kod turskog Yeni Malatyaspora zabio svoj drugi pogodak u pet utakmica za bivšeg slovenskog prvaka. Možda nije tim važnim golom vrijeme stalo kao onomad protiv Anderlechta, ali za njega je tako bolje, jer znači da može napokon prestati brojati onih 11 sekundi i okrenuti se nekoj, nadajmo se, ljepšoj budućnosti.