Ima nešto posebno monumentalno kod stadiona na kojima se odigravaju Svjetska prvenstva. Naravno, nije tu samo riječ o njihovoj fizičkoj momumentalnosti, o činjenici da su sva ta velika i nova zdanja užurbano pripremana kako bi zaista bila završni dodir kulisi najvećeg svjetskog sportskog događaja. Oni postaju idealne kulise utakmicama koje se čekaju po četiri godine i mjesta na kojima se piše povijest — kako za igrače koji na njima nastupaju, tako i za samu zemljuu-organizatora.
Golemi Estadio Centenario u Montevideu imponirao bi zasigurno svojom veličinom, ali činjenica da je na njemu odigrano prvo Svjetsko prvenstvo u njega unosi gotovo antičku, mitološku dimenziju; on je poput modernog Koloseja. FIFA ga je 1983. prozvala “jedinim povijesnim spomenikom svjetskog nogometa”, što je podosta precizan opis. No, dok je to zbog povijesnog konteksta tako, niz je stadiona koji neformalno trebaju dijeliti sličan status.
To da ga ne posjeduje Estadio Azteca u Mexico Cityju jedna je od većih nepravdi. Također golemo zdanje u predgrađu Santa Úrsula prvi je stadion koji je bio domaćin čak dvaju finala svjetskih prvenstava, 1970. i 1986. Na njemu je Diego Maradona primijenio ‘Božju ruku’ i zabio ‘Gol stoljeća’, a plaketa koja stoji na stadionu jasno kaže kako je taj stadion bio domaćin i ‘Utakmice stoljeća’, one u kojoj je Italija u produžecima polufinala 1970. svladala Zapadnu Njemačku 4:3.
Dok takvih primjera ima još, od brazilske Maracane do Olimpijskog stadiona u Berlinu, postoji razlog zbog čega su stadioni uvršteni kao posebna kategorija u albumima sličica i u bilo kojoj najavi ili pregledu prvenstva. S njima se upoznavao i čitav svijet, pamtio im imena i veličinu.
Ali to je nasljeđe itekako ugroženo svakim novim izdanjem Svjetskog prvenstva, baš kao što su i generalno stadioni otrgnuti iz ruku zajednica koje ih okružuju, postavši kulise za nešto mnogo, mnogo gore.
Autobusno parkiralište na stadionu
U ovo vrijeme prije četiri godine Estádio Nacional Mané Garrincha, kako glasi puno ime stadiona u Brasíliji, otvorio je svoja vrata za sedam utakmica Svjetskog prvenstva u Brazilu, uključujući onu za treće mjesto u kojoj je domaćin zaokružio svoju mizeriju porazom 3:0 od Nizozemaca. To veliko modernističko zdanje, inicijalno izgrađeno 1974., u potpunosti je rekonstruirano 2013., a njegov kapacitet je povećan za gotovo trećinu i s gotovo 73.000 mjesta drugi je najveći stadion u Brazilu.
Euforija oko održavanja Svjetskog prvenstva pritom je uvelike zamaskirala činjenicu da u Brasíliji, iako je u pitanju administrativno središte s više od 2,5 milijuna stanovnika, ne postoji elitna nogometna momčad koja bi mogla i nakon završetka puniti to golemo zdanje. Dapače, Brasiliense i Luziânia, najznačajnije lokalne momčadi, nastupaju u nižim ligama brazilskog sustava, pa je postalo upitno kakvu će financijski korist stadion, koji je sa ukupnim troškovima izgradnje od čak 900 milijuna dolara postao drugi najskuplji stadion na svijetu nakom londonskog Wembleyja, donositi nakon što parada ode iz tog planskog grada. Odgovor je zapravo bio unaprijed jasan — nikakvu.
Niti jedna od stotina kamera na SP-u neće uloviti bližnje onih ljudi koji su doslovce dali živote kako bi izgradili te arene
Stadion koji nosi ime po legendi brazilskog nogometa danas služi kao autobusno parkiralište, a jednom je prigodom tamo organizirano vjenčanje čak stotinu parova koje je prenosila i lokalna TV kuća. Sve to teško da može opravdati toliku cijenu, plaćenu iz džepova građana. Visoki nosivi stupovi tog stadiona danas na simboličkoj razini predstavljaju potporni stup golemoj korupciji koja je obilježila izgradnju stadiona za to Svjetsko prvenstvo 2014., kad se više od tri milijarde dolara javnih sredstava utuklo u preplaćene radove, znajući da za njih nema nikakvog plana kako ta sredstva barem dijelom vratiti nakon što karneval ode iz grada. Na stadionu u Manausu je prosječna gledanost utakmica nakon SP bila 659 ljudi, a čak je i čuvena Maracanã generirala goleme troškove unatoč njenu kultnom statusu; godinu dana nakon SP-a punila je tek polovicu kapaciteta potrebnog za održavanje troškova na nuli, pa je minus stigao na vrtoglavih 20 milijuna dolara.
Niz je vlasnika građevinskih kompanija i političara naknadno pritvoreno zbog financijskih malverzacija koje su uključivale preplaćivanje troškova izgradnje na štetu građana, ali troškovi se nikada nisu namaknuli. A cirkus tek ide dalje i najgore, čini se, tek slijedi.
Stadion vrijedan tri milijarde dolara
Video Vladimira Putina i njegova posjeta golemom gradilištu u Sočiju, gradu u kojem su se održale Zimske olimpijske igre iste godine kad i SP u Brazilu, naglo je postao viralan. U njemu ruski poglavar mrko preispituje izvođača radova zbog čega oni kasne čak dvije godine, dok se ovaj preznojava i izmotava. Bio je to gotovo pa propagandni video, jedan od mnogih koji portretira kako se Putin navodno vješto obračunava s korupcijom, pogotovo dok ona prodire u nešto što je njegovoj Ruskoj Federaciji toliko bitno poput organizacije najvećih sportskih događaja na svijetu.
No, realnost je bila nešto drugačija. Procjenjuje se da su troškovi izgradnje infrastrukture za ZOI premašili 51 milijardu dolara, a mnogi pripadnici opozicije i nezavisni analitičari nazvali su taj projekt “monstruoznom prevarom”, tvrdeći da je čak polovica tog golemog budžeta završila u džepovima Putinovih bliskih suradnika. Osim toga, Human Rights Watch je upozoravao na konstantna kršenja prava radnika, koji su često bez plaće radili i više od 12 sati dnevno, dok ih je više od 70 izgubilo živote pri izgradnji.
Upravo će u Sočiju, na Olimpijskom stadionu Fišt koji je koštao vrtoglavih 779 milijuna dolara, biti odigrano šest utakmica predstojećeg Svjetskog prvenstva. Kontroverze koje su pratile organizaciju ZOI samo su se prebacile na onu za SP, s preplaćenim stadionima i, još gore, očajnim uvjetima radnika koji su gradili ta zdanja. Uoči početka turnira Human Rights Watch je objavio kako je “barem 17 radnika”, od čega je dobar dio onih koji su ‘uvezeni’ iz Sjeverne Koreje i bivših sovjetskih republika, poginulo pri izgradnji tih stadiona. Osam od njih je živote izgubilo na izgradnji stadiona u Sankt-Peterburgu, navodno vrijednom čak tri milijarde dolara, a četiri na onom u Nižnjem Novogrodu, gdje će Hrvatska igrati protiv Argentine. Projektni menadžer Zenit Arene je izjavio kako je “u građevinskom biznisu više od 20 godina”, ali da “nikada nije vidio kaotičnije gradilište”. Dobar dio tih migrantskih radnika tvrdi da ih poslodavci drže u šaci tako što im prijete otkazom bez isplate plaća, pa čak i deportacijama.
Vlasti, kao i FIFA, izbjegavaju podrobnije komentirati smrti i iskorištavanje radnika, ograđujući se kako se broj migrantskih radnika smanjuje i kako se “situacija motri”. Sudeći po situaciji na terenu, žmirenje je blaga riječ za ono što dotični rade po tom pitanju. Jane Buchanan, koja se bavi problematikom kršenja ljudskih prava na gradilištima za SP u Rusiji tvrdi kako FIFA tek “pere ruke” dok tvrdi da se trudi da takvih slučajeva ne bude.
Suvremeno ropstvo
Za najkontroverznije SP, ono koje će se 2022. igrati u Kataru, predviđa se porast uvezenih radnika — kojima pak na tamošnjim gradilištima oduzimaju putovnice i drže ih u nehumanim uvjetima — sa 12.000 na čak 36.000. Otkako su počeli radovi na infrastrukturi za to SP, procjenjuje se kako je više od 1.200 radnika izgubilo živote radeći u nehumanim uvjetima, makar je u tu brojku po svemu sudeći uključena i ona populacija koja radi na projektima koji nisu striktno vezani uz sam sportski segment. The Guardian je svojedobno procijenio da bi do početka prvenstva čak 4.000 ljudi moglo izgubiti živote, dok udruženja za zaštitu ljudskih prava poput Amnesty Internationala tvrde kako su uvjeti tamo “zapanjujući” — dakako, u negativnom smislu. Osim smrtnih slučajeva koji nikada nisu razjašnjeni, bilježe mnogo onih koji spadaju pod punopravnu definiciju suvremenog ropstva, gdje se radnike bez plaće prisiljava da i dalje rade na izgradnji stadiona, spriječeni čak da napuste zemlju i odu kući.
A sve se to događa u okolini luksuznih resorta kao što je Aspire Zone, u kojem su na pripremama boravili Paris Saint-Germain, Bayern München, Everton i drugi.
Na stadionima u Brasíliji, Sankt-Peterburgu ili Dohi neće biti plaketa po uzoru na one u Mexico Cityju, ali na kojima bi stajalo nešto poput “Pljačka stoljeća”, “Arena smrti” ili “Izgrađeno kroz moderno ropstvo”. Niti jedna od stotina kamera koje danas pokrivaju prijenose najgledanijeg sportskog natjecanja na svijetu neće uloviti bližnje onih ljudi koji su doslovce dali živote kako bi izgradili te arene, na kojima su politikanti i njihove kolege iz FIFA-e digli ogroman novac— a koji će, budite sigurni u to, biti u fokusu kamera.
Svjetska prvenstva i stadioni na kojima se odigravaju su od nogometnih arena i pozornica za najsjajnije trenutke sporta postali poligoni za pranje javnog novca i sustavno kršenje ljudskih prava, sve u svrhu profita koji vodi nogomet i društvo oko njega. Pitanje je samo koliko su toga svjesni oni koji će puniti te arene smrti već za tjedan dana u Rusiji.
