Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Arhitekt modernog Porta

José Maria Pedroto i rađanje giganta

Zadnja izmjena: 12. veljače 2019.

Kad god se sjetim filmskog serijala Rocky, na pamet mi padne lik trenera Mickeyja Goldmilla. S psihologijom stare škole, utemeljene na prenošenju znanja kroz tough love pristup, Goldmill je puno kompleksniji lik od obične spone u formiranju Rockyja kao vrhunskog sportaša; s onom vunenom kapom stari lisac predstavlja ne samo očinsku figuru, već i istančanog psihologa. Oduvijek je bio svjestan da sebe ne želi i neće promijeniti, ali da je upravo takav najpotrebniji Rockyju. Jer da je išta mijenjao u svom pristupu, njegovo znanje na kraju ne bi bilo usvojeno na pravi način.

Porto, slavni portugalski klub koji će večeras protiv Rome tražiti put do četvrtfinala najelitnijeg nogometnog natjecanja, također ima svog ideologa s kapom. Štoviše, o Portu možda i ne bismo pričali kao o ovakvoj sili da taj trener nije vlastitim tough love metodama svojedobno promijenio klub iz temelja.

José Maria Pedroto nosio je drugačije kape od Goldmilla, ali važnije je bilo ono ispod njih.

Pedroto je kao igrač bio član Portove generacije koja je došla do prvih trofeja u klupskoj povijesti, osvojivši 1956. dvostruku krunu. Klub tada staturom nije bio ni približno ono što je danas i trajno ugrožavanje Benfice bilo je teško zamislivo, a Pedroto je kao veznjak u toj generaciji često bio spominjan kao produžena ruka trenera na terenu, dok bi izvan njega samoinicijativno okupljao suigrače kako bi razrađivali dodatne detalje.

U klupskim prostorijama zabranjivao je crvenu boju, onu koju nosi Benfica. Branič Augusto Inácio oštro je kažnjen jer je na trening došao u crvenim hlačama

Možda je upravo to i razlog zašto je već sa 25 godina, unatoč zapaženoj igračkoj karijeri koja ga je odvela i do reprezentacije, odlučio upisati trenersku školu proslavljenog Cândida de Oliveire, po kojem je nazvan i trofej portugalskog kupa. Šest godina kasnije je i okončao svoju igračku karijeru, te se zaputio u Francusku, gdje je nastavio trenersko školovanje i diplomirao na prestižnoj akademiji Francuskog nogometnog saveza. Status talentiranog, naprednog trenera brusio je u manjim portugalskim klubovima dok ga 1966. nije pozvao njegov Porto.

Problematični prvi mandat

Isprva nije djelovalo kao da postoji bilo kakav problem u toj idili: Porto je s njim na klupi igrao atraktivan nogomet s naglaskom na posjed lopte, što je klubu donijelo i prvi trofej, kup, nakon osam godina suše. Međutim, Pedroto se susretao s istim problemom s kojim se u počecima susreću svi progresivni treneri, a to je nepovjerenje. Shvatio je da u njegovu pristupu prenošenju znanja mora naglasiti svoj autoritet, a to je radio gajeći imidž strogog, nerijetko i beskompromisnog vođe. Nije dopuštao niti bilo kakvo petljanje u vlastiti rad, a to je bilo upravo ono što je tadašnji predsjednik Afonso Pinto de Magalhães izrazito volio raditi.

Unatoč osvojenom kupu, Magalhães nije bio presretan time što mu Pedroto krade vrhovni autoritet, pa je iskoristio jednu prigodu da okrene svlačionicu protiv njega. Čarka je navodno stigla kada je Pedroto tražio da se na veliki kup-derbi protiv Benfice 1969. u Lisabon otputuje avionom, što je Magalhães odbio, a Pedroto je to shvatio kao manjak ambicije. Utakmicu je izgubio s uvjerljivih 3:0, a Pedroto je bio toliko bijesan da je naredio igračima boravak u karanteni do iduće ligaške utakmice. Naravno, bilo je nezadovoljnika tom odlukom, a tu je Magalhães vidio svoju prigodu: okupio je kritičnu masu igrača i okrenuo ih protiv trenera kako bi imao izliku da ga otpusti. Štoviše, klub mu je zabranio pristup prostorijama nakon što su se razišli, a Magalhães je čak na svoju stranu navukao i navijače, koje je uvjerio da će ga lako nadomjestiti.

Pedroto nije dugo čekao na novi angažman. Vitória de Setúbal je bila najbrža s ponudom koja mu je bila najbitnija, a to je garancija slobodnog razvoja vlastitih ambicija, bez obzira na činjenicu da se radilo o klubu manjeg profila. Okupio je ekipu kojoj je dao do znanja da će svojim znanjem i autoritetom iz nje izvući maksimum, a igrači su spremno na to pristali i u kratkom je roku Vitória postala značajno ime i izvan granica Portugala. Prve sezone osvojila je treće mjesto u prvenstvu, a u Kupu velesajamskih gradova 1970. senzacionalno izbacila Liverpool, što je bilo nezamislivo za bilo koji portugalski klub izuzev Benfice i Sportinga.

To je postala tradicija, pošto su Pedrotovi momci u europskim natjecanjima tijekom iduće dvije sezone rušili imena poput Fiorentine, Intera i moskovskog Spartaka. Njihova je žrtva u Kupu velesajamskih gradova 1971. bio i Hajduk, koji su izbacili s ukupnih 3:2.

Trijumfalni povratak

Ali nije samo Vitória mijenjala stvari u Portugalu. Društvena je klima tih godina bila izrazito naelektrizirana, a nezadovoljstvo represivnom diktaturom rapidno je raslo i promjene su bile izvjesne. Pedroto je u Setubalu razvio prisan odnos s igračima, uživajući njihovo potpuno povjerenje, a to je ponovno dovelo do razdora s upravom.

Klupski predsjednik Antonio Xavier de Lima gajio je čvrste veze s režimom na račun kojeg je uživao i značajne poslovne uspjehe. Međutim, nije samo to bila njegova poveznica s režimom — u jednom je trenutku uslijed općih tenzija zabranio javne istupe igračima ukoliko im ih on ne odobri, strahujući od njihova svrstavanja uz kritičare režima. Pedroto je stao u obranu igrača, a kada je to izazvalo osobni sukob između njega i Lime, pokupio je kofere i napustio klub koji se u tom trenutku mimo svih očekivanja borio za naslov prvaka. Njegovu principijelnost mu nisu zamjerili unatoč sasvim bizarnom tajmingu, već su i igrači i navijači ostali vječno zahvalni. Jedan od njih bio je i lokalni dječarac čiji je otac i sam igrao za Vitóriju, iako je klub napustio neposredno prije Pedrotova dolaska. Taj dječak zvao se José Mourinho.

Pedrotovu nogometnu revoluciju pratila je i ona društvena, koja je stigla 1974. On ju je dočekao trenirajući paralelno Boavistu i portugalsku reprezentaciju. Njegove ideje mijenjale su se i unaprjeđivale, davajući ploda gdje god je bio na čelu struke. Ali taj Porto mu je uvijek ostao mrlja; principi su mu i tada, kao i uvijek, bili iznad svega, a Pedroto je iz ljudske perspektive uvijek razmišljao što je moglo biti da su se stvari odvile drugačije. Odgovor je dobio vrlo brzo.

Jorge Nuno Pinto da Costa, njegov veliki prijatelj iz mladosti, postao je Portov sportski direktor i prvi potez koji je napravio bio je angažman Pedrota, koji je odmah po novom preuzimanju opet osvojio kup — prvi Portov trofej nakon onoga koji je uzeo također s njim 10 godina ranije. Sezonu kasnije je osvojio naslov prvaka nakon dugih 19 godina čekanja. Nju je iduće sezone odmah dopratila i druga.

Tajna njegovog uspjeha nije ležala samo u metodama i principima igre koje klubovi nisu mogli prokljuviti zbog konstantne fluidnosti i prilagodbe filozofije kadru. Pedroto je znao da je težak i beskompromisan kada su u pitanju njegove ideje, ali to je ono što ga je izdvajalo, pogotovo u potrebi da privoli igrače na svoju stranu. Primjerice, kada se vratio u Porto znao je da mu za dodatni iskorak treba nešto više, neki dodatni impuls. Odlučio je da će to postići tako da izazove revolt u svlačionici, pa je prebacio težište na taj osjećaj marginaliziranosti i razvoj opsadnog mentaliteta. Toliko je daleko išao u tome da je u klupskim prostorijama zabranjivao crvenu boju — onu koju nosi Benfica — i sankcionirao igrače koji to nisu poštivali. Branič Augusto Inácio tako je oštro kažnjen jer je na jedan trening došao u crvenim hlačama…

Temelji slave

Nakon još jednog kratkog jednogodišnjeg izbivanja poslije izgubljenog finala kupa protiv Benfice 1980., Pedroto i Costa — koji će postati najdugovječniji predsjednik s 37 neprekinutih godina na čelu kluba — vratili su se još jednom. Ovog puta je Pedroto u klub doveo i studenta Joséa Neta, koji ga je očarao inteligentnom raspravom na jednom predavanju koje je održao na fakultetu u Guimarãesu. Iskoristio je njegovo analitičko znanje i Neto je postao jedan od prvih analitičara u portugalskom nogometu. Trojac je modernizirao klub na svim razinama — od psihološkog pristupa do taktičke i analitičke metodologije.

“Gledanjem utakmice mogu kazati kako suparnik trenira; gledanjem treninga mogu odmah reći kako će igrati”, glasila je najpoznatija Pedrotova mantra, uz misao da “onaj koji kontrolira loptu, kontrolira i utakmicu”.

Revolucija koju su proveli u Portu trebala je Pedrota prometnuti u europski priznatog trenera, ali je ovog puta zapreka bila drugačije i puno tragičnije prirode. Te 1984. je Porto osvojio još jedan kup i vodio mrtvu trku s Benficom za naslov prvaka, a došao je i dugo očekivani iskorak u Europi. U svibnju te godine igrao je i finale Kupa pobjednika Kupova protiv Juventusa, prvo europsko finale u klupskoj povijesti.

Pedrota, međutim, nije bilo na klupi; njega je bolest već bila shrvala toliko da se nije mogao ustati iz bolničke postelje. Pola godine kasnije, u siječnju 1985., sa samo  56 godina preminuo je od posljedica karcinoma. Iako je njegov put prerano prekinut, Pedroto je svejedno ušao u povijest kao trener s rekordnim brojem pobjeda u elitnoj diviziji portugalskog nogometa. Porto je to finale  izgubio 2:1, ali igrači su bili uvjereni da bi ishod otišao u njihovu korist da je njihov vječno čangrizavi trener bio na klupi.

Ipak, na drugo nisu dugo trebali čekati; na temeljima koje je postavio Pedroto Porto je 1987. stigao do osvajanja Kupa prvaka. Ti su temelji poslužili i kao nadahnuće jednom drugom vizionaru, onom klincu s tribina u Setúbalu koji će — doduše, s nešto drugačijim shvaćanjem igre, ali vrlo sličnim karakterom i naglaskom na psihološki aspekt — također povesti Porto do slave. Po Pedrotovim je nacrtima izgrađen i moderni Porto kakav danas poznajemo.

Ne propusti top članke