Kad je 2008. šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan izbrojio 200 milijuna funti kako bi stekao puno vlasništvo nad Manchester Cityjem od Thaksina Shinawatre — bivšeg tajlandskog premijera osuđenog za korupciju i pranje novca, koji inače ima i crnogorsko državljanstvo — ta je vijest bila objavljena na rubu četvrte stranice sportske rubrike Manchester Evening Newsa. Prve tri stranice bile su posvećene Unitedu i natezanju s Tottenhamom oko transfera Dimitra Berbatova, a veći dio četvrte stranice odnosio se na kriket i natjecanje u biciklizmu koje se tih dana događalo u National Cycling Centreu. City je u medijima bio tek fusnota, sporedni događaj koji nije imao preveliku važnost u svakodnevnom životu; još jedan novi Cityev vlasnik s Istoka nije bio nešto oko čega se javnost pretjerano uzbuđivala.
Šeik je to odlučio promijeniti. Razlog zbog kojeg je uložio u City je isti onaj zbog kojeg je 2005. kupio pet posto Ferrarijevih dionica. Baš kao što mu slast sporadičnog osvajanja trofeja nije značila ama baš ništa, tako mu ni dividenda od tih dionica nije predstavljala nikakvu ulogu u kućnom budžetu. Cilj tog ulaganja je bio dovođenja Formule 1 u Ujedinjene Arapske Emirate i peglanje imidža kroz privlačenje pozornosti cijelog svijeta. Uostalom, kad na računu imate 630 milijardi eura, koliko ima obitelj Al Nahyan, kao i apsolutnu vlast u državi, što vam ostaje nego graditi imidž prema vani?
U suštini, šeik Mansour je znao da novac može kupiti uspjeh. Potrošiš li dovoljno love kako bi doveo najbolje igrače, s vremenom će oni demonstrirati individualnu kvalitetu i sami od sebe će osvojiti poneki naslov. Međutim, šeik nije uložio u nogomet da osjeti sporadičnu slast osvajanja trofeja. Njegova ideja je bila stvoriti statusni simbol, klub koji će biti najjači na svijetu i koji će za sobom ostavljati dojam moći kakvu drugi nemaju. Zbog toga je cijeli klupski projekt od početka bio baziran na stvaranju imidža.
Uspjeh se može kupiti, ali stil i imidž se moraju izgraditi
Šeik je prvo doveo Robinha, onda je ukrao Carlosa Téveza Unitedu, a na kraju je potrošio dovoljno da Roberto Mancini preokretom protiv QPR-a u sudačkoj nadoknadi zadnjeg kola uzme naslov prvaka Premier lige.
Međutim, to i dalje nije bilo to.
Uspjeh privlači pozoznost, rezultat je važan dio priče i bez njega ne ide, ali šeik je trebao nešto više od toga. Trebao je prepoznatljivost i ekskluzivnost, trebao je kulturu o kojoj će se pričati i koja će donijeti imidž ekskluzivnosti kojeg je tražio. Shvatio je da nije dovoljno pobijediti, potrebno je pobjeđivati sa stilom.
Sinergijski efekt
Upravo zato je uzeo arhitekta koji će mu projektirati točno ono što je zamislio kad je uložio u City. Taman nakon osvajanja Premier lige, kad je shvatio da čak ni naslov prvaka nije garancija potpune pozornosti javnosti — jer je percepcija da je naslov kupljen vrećama love — šeik Mansour je u jesen 2012. doveo Txikija Begiristaina, koji je bio Barcelonin tehnički direktor, pruživši mu gotovo sve ovlasti da stvori ekipu koja će pobjeđivati s prepoznatljivim stilom. Da sastavi momčad koja će imati imidž.
Konačni cilj je bio jasan: Pep Guardiola.
Međutim, Txiki je imao ulogu arhitekta, on je prvo morao napisati cijeli projekt, sve predvidjeti i pripremiti prije nego što se dođe do konačnog cilja. Prva stvar je bila kamp — čitavih 16 travnjaka pune veličine uz niz dodatnih poligona i sadržaja bili su osnova za razvoj kulture koja je naginjala održivoj budućnosti. Infrastruktura koja je napravljena i treneri koji su dovedeni iz cijelog svijeta da bi radili po Begiristaina uputama bili su temelj stvaranja kulture.
Mladi igrači nisu osnova Cityjeve igre. Prvi razlog je očit: užasno je teško razvijati mlade igrače kojima je potreban manevarski prostor za učenje kroz pogreške i pritom zadržati rezultatsku savršenost. Nijedan, ali ama baš nijedan veliki klub s imperativom rezultata planski ne razvija tinejdžere kako bi od njih stvorio ključne igrače prve momčadi. Ponekad se dogodi kakav Kylian Mbappé ili Vinicius Júnior, ali takvi primjeri su iznimka, a ne pravilo sistemskog odgajanja igrača u vrhunskom nogometu i svi, od Liverpoola do Barcelone i PSG-a, troše ogromni novac kako bi zatvorili rupe u kadru. Drugi razlog je u tome da se ulaganje u omladinske pogone u punom obujmu reflektira tek za 12 do 15 godina, kad stasaju oni koji su prošli kroz sustav od najranije dobi.
Pješački most koji simbolički spaja Etihad Stadium i trening kamp s klupskim prostorijama dug je 190 metara, ali za članove akademije će ta udaljenost još neko vrijeme biti neprelazna.
Međutim, Begiristain je znao koliko je Akademija ključna za postavljanje kulture u cijeli klub. Prva momčad ima 30-ak članova, a u klubu je svaki dan na stotine ljude. Da bi postojala kultura, svi moraju raditi jednako, svi moraju razmišljati o nogometu na iznimno sličan način i onda se stvara sinergijski efekt. Svi idu u istom smjeru; postoji struktura, postoji zajednički nazivnik u radu kojim jedni ispravljaju druge i kojim se guraju naprijed jer taj način rada postaje identitet svakog člana momčadi. Kad to postignete, onda možete graditi ono što je šeik Mansour zacrtao — tada se stvara pritisak ne samo da se pobjeđuje, nego da se pobjeđuje sa stilom i to stilom koji određuje način na koji cijeli klub razmišlja.
Uspjeh se može kupiti, ali stil i imidž se moraju izgraditi.
Jedan od najvažnijih ljudi u nogometu
Pep Guardiola je tu došao kao završni detalj Tixijeva plana. On je ćelavi guru s kojim je City u protekle dvije sezone osvojio 198 bodova u Premier ligi potpuno izbrisavši sve granice koje su dotad postojale. Ali ne radi se ovdje samo o rezultatu i činjenici da je osvojio 198 bodova. Puno važnije je ono kako je osvojio te bodove.
Tako svejedno voljeli ga ili mrzili — jer obično je jedna od te dvije opcije, prema Pepu nitko nije ravnodušan — morate priznati da to radi na svoj način i da je u centru pozornosti. Naprosto, nitko ne privlači toliko pogleda kao Pep, nikoga se toliko ne analizira, nikoga se toliko ne hvali i ne kritizira u isto vrijeme. City je zasjeo na prve stranice, privukao je pozornost i postao je puno više od fusnote ili kluba koji je kupio svoj uspjeh.
A to onda znači da je šeik Mansour dobio točno ono što je tražio kad je u jesen 2012. doveo Begiristaina da bude arhitekt momčadi koja će pobjeđivati sa stilom. Dobio je imidž, važnost i ono zbog čega je uopće uložio u City.
Od toga će, na kraju, profitirati i Dinamo — jer ne igra samo protiv osvajača Premier lige i jedne od najskupljih, kao i individualno najjačih momčadi na svijetu u sukobu Davida i Golijata. Igra protiv Manchester Cityja, momčadi koja je izgradila svoj stil i imidž zbog kojeg se njene utakmice gledaju u cijelom svijetu, bez obzira na snagu suparnika.
A to je nešto što nijedan šeik ne može kupiti, makar imao 630 milijardi eura na računu. To je nešto što je Begiristain gradio godinama i zbog čega je taj Cityjev arhitekt iz sjene jedan od najvažnijih ljudi u nogometu.
