Po urbanoj legendi koja je dio njemačke pop kulture, grad Bielefeld zapravo ne postoji.
Priča je, kažu krenula s jednog studentskog tuluma kad je izvjesni mladić Achim Held ustanovio da se postojanje Bielefelda može diskreditirati trima jednostavnim pitanjima: znate li ikoga tko je iz Bielefelda, je li itko ikada bio u Bielefeldu i znate li ikoga tko je ikada bio u Bielefeldu? Ako netko i odgovori potvrdno, to samo znači da je dio zavjere kojom se širi propaganda o gradu koji navodno, prema podacima iz 2016., ima čak 341.730 stanovnika. S vremenom je ta teorija postala hit, grad ju je počeo koristiti kao dio svog oglašavanja, a na nju je aluzije u govorima bacala i sama kancelarka Angela Merkel.
I možda zaista niste čuli ništa o Bielefeldu, barem ne izvan nogometnog svijeta — jer lokalna Arminia jedini je trn u oku onima koji tvrde da grad ne postoji.
Da epidemiološka slika omogućuje igranje pred navijačima, današnjom bi utakmicom protiv Darmstadta na vrlo vjerojatno potpuno rasprodanom Bielefelder Almu Arminia proslavila svoj novi povratak u Bundesligu. Ovako će samo navijačke poruke podrške na praznim tribinama ukrasiti proslavu. Uvjerljivom pobjedom od 4:0 nad Dynamom iz Dresdena u prošlom kolu je s dvije utakmice prije kraja potvrdila titulu prvaka Bundeslige 2 ispred tradicionalnih velikana Stuttgarta i HSV-a, što je osmi put u povijesti da je došla do tog podviga te tako podebljala vlastiti, ujedno i njemački rekord.
Klub je doticao dno, s konstantnim smjenama trenera i uprava te omčom bankrota oko vrata, ali tada se najviše dokazala povraćena vjera u Arminiju
Arminiji će iduća sezona biti 17. u prvoligaškom društvu. To se, naravno, ne može usporediti s najvećim bundesligaškim klubovima i njihovim životnim vijekom među elitom, ali je, primjerice, više nego što su u prvoj ligi proveli klubovi poput, očito, Uniona iz Berlina i RB Leipziga, ali i Freiburga, Hoffenheima, Mainza ili Augsburga. Arminijina priča nije ona o preživljavanju, nego o neprestanom dolaženju nadomak punog etabliranja i onda uzmicanju spletom različitih okolnosti.
Još 1912. su Die Blauen, primjerice, osvojili prvenstvo Vestfalije uvjerljivom pobjedom 5:1 protiv BV 04 Dortmunda, nakon što su se ojačali fuziranjem s lokalnim rivalima iz FC Siegfrieda i preselili na vlastiti stadion. No, tada im se na putu ka vrhu ispriječio Prvi svjetski rat, a nakon što su osvojili i tadašnju zapadnonjemačku titulu prvaka 1922. i bili sudionici prve utakmice koja je prenošena uživo na radiju, one protiv SC Preußena iz Münstera u studenom 1925., stigao ih je i Drugi svjetski rat i novi pad.
Dugotrajna stigma
Slična priča se nastavila i kasnije. S vremenom je Arminia tonula i do trećeligaške razine, ali uvijek se nekako nalazilo načina da se konsolidira i krene ispočetka. Tako se klub 1970. prvi put domogao i Bundeslige, u kojoj je u debitantskoj sezoni završio na 14. mjesto. No, naknadno je otkriveno kako je sudjelovao u velikoj namještaljci utakmica — od 10 namještenih susreta Arminia je igrala u njih tri. Kazna je nije odmah stigla u punom obliku, pošto joj je dopušteno da i iduće godine nastupa u Bundesligi, ali na kraju su joj rezultati poništeni i demotiran je u četvrti razred njemačkog nogometa. Osim toga su dvojica igrača, Waldemar Slomiany i Jürgen Neumann, zaradila doživotno izopćenje iz nogometa.
Arminia se oporavila i od tog skandala, ali ne bez žrtava.
I kada se 1981. mlada momčad vratila u Bundesligu s čak 30 pobjeda i nevjerojatnih 120 postignutih golova u 38 utakmica, bio je to klub trajno oštećenog imidža. Gledanost nije rasla do očekivanih razmjera jer su se ljudi dobrim dijelom bili razočarali u klub, kao i priklonili nekom od lokalnih rivala, budući da je šira regija načičkana ‘nogometnim’ gradovima i njihovim uspješnim klubovima: dovoljno je spomenuti samo da u pokrajinu Sjeverna Rajna-Vestfalija spadaju Dortmund, Gelsenkirchen, Mönchengladbach, Köln, Leverkusen, Düsseldorf… U Bundesligi je Arminia u tom navratu ostala pet godina, ali nije uspjela na širem planu vratiti povjerenje navijača i usto je zapala u financijske poteškoće, a sve to potrajalo je u nekoj mjeri i kroz generacije koje su uslijedile.
Naprosto se trebala smijeniti praktički čitava jedna generacija navijača da bi se zaboravio gorak okus i stigma prevarantske ekipe, a sjećanje je bilo još teže zatomiti kad nije bilo trajnijeg uspjeha.
Ipak, u novom mileniju su stvari ipak krenule malo nabolje.
Arminijina navijačka baza je još od osnutka bila ograničena na uski prsten oko samog grada, ali to barem znači da je relativno kompaktna. Nikad ovo nije bio naširoko popularni, ali ni kultni ili hipsterski klub; naprosto je riječ o momčadi koja je oko svog lokalnog i regionalnog identiteta okupila najvjernije pristaše i članove. S vremenom je negativni imidž kopnio, a navijači se zagrijali i dali u akciju.
Sanacija i uzlet
Nakon što su 2005. oko klupskog 100. rođendana organizirali inicijativu Aktion 5000+, uključujući sve veći broj navijača i oformljujući nove udruge te time direktno pomažući klub koji je i dalje bio financijski nestabilan. A kada se našao na prag ispadanja u četvrti rang, navijači su paradoksalno rušili rekorde gledanosti. Tako je 2015. Arminiju u trećoj ligi pratilo gotovo 15.000 gledatelja u prosjeku, a njen čudesni niz iste godine u kupu — kada je kao trećeligaš redom izbacila Herthu, Werder Bremen i Borussiju Mönchengladbach i ispala tek od Wolfsburga u polufinalu — u prosjeku je privlačio 22.000 na stadion koji prima 27.000 ljudi.
Klub je doticao dno, s konstantnim smjenama trenera i uprava te omčom bankrota oko vrata, ali tada se najviše dokazala povraćena vjera u Arminiju. A kada vjera postoji, kao i posvećeni rad na tome da se klub vrati među elitu, onda nije čudo kad dođe i rezultat.
Paralelno s jačanjem navijačke potpore rastao je i interes spozora, a klub je 2018. prezentirao sanacijski plan koji je uključio osnivanje sponzorskog konzorcija koji će očistiti Arminiju od dugova. Za to su bile potrebne i značajne nove žrtve — poput prodaje stadiona i zemljišta lokalnoj tvrtki koja se bavi nekretninama, a koja je onda klubu dala koncesiju na korištenje — ali nakon dugo vremena je postignuta stabilnost dostatna za građenje suvislog kostura momčadi koja je naciljala povratak u vrh.
Predvođena iskusnim Fabianom Klosom, koji se još 2011. pridružio Arminiji i u devet godina u klubu zabilježio 324 nastupa i 150 golova, zadržala je vodstvo na ljestvici koje drži od prijelaza godine. Isusni napadački duo Klos (32 godine) i Andreas Voglsammer (28) ove sezone zajedno bilježi 30 prvenstvenih golova, a momčad iskusnog trenera Uwea Neuhausa (prethodno proveo sedam godina s Unionom i tri s Dresdenom) je i ekipa s najboljom obranom lige — dosad je u 31 utakmici primila 27 golova.
Ako možda i stvarno ne postoji sam grad Bielefeld, Arminia definitivno postoji. Vratila se iz mraka i o njoj ćemo iduće sezone slušati puno više nego dosad.
