Novinari su obično u potrazi za pričama, ali ponekad priče nađu njih. To se prošlog tjedna dogodilo i meni, mada bih bio sretniji da me ova priča zaobišla. Naime, u svega par dana iz prve ruke kroz niz nevjerojatnih događaja svjedočio sam ponižavajućem statusu koji atletika ima u Dalmaciji, odnosno u njenim najvećim gradovima Splitu i Zadru.
Vrlo brzo nakon što je omogućen trening svim sportašima, domaća atletika žurno se počela vraćati u normalu kroz organizaciju natjecanja. Među njima se našao i ASK-ov 7. međunarodni miting koji je trebao biti održan u Splitu 25. srpnja. Međutim, svega četiri dana uoči natjecanja iz kluba su stigle u najblažu ruku čudne vijesti o otkazivanju mitinga.
Razlog? Velika međunarodna izložba pasa.
Nije mi bilo jasno kako je moguće da se dva različita veća događaja planiraju u isto vrijeme na istom mjestu, a da to bude obznanjeno u posljednji trenutak. Posrijedi je bio težak zastoj u komunikaciji između ASK-a (kao i RNK Splita), Grada Splita i Javne ustanove Športski objekti koja upravlja stadionom Park mladeži. Još u lipnju Ustanova je poslala upit ASK-u i Splitu za mišljenje oko organizacije izložbe na koji su i atletičari i nogometaši odgovorili izričito negativno — i zbog preklapanja s planiranim mitingom, ali i zbog iskustava iz prošle godine kada je nakon izložbe i Ultre staza 20-ak danabila neupotrebljiva. Na tome je ostalo preko mjesec i pol dana, očito su ASK-ovci stekli dojam da njihovo mišljenje zaista ima težinu. A onda im je naposljetku stigla obavijest da će se izložba održati složili se oni s time ili ne te da se pripreme za privremenu deložaciju.
Sport je sekundaran, a kada dođe na red, jasno je da nisu svi sportovi ravnopravni — normalno je da će nogomet imati prioritet nad (polu)amaterskom atletikom
“Suludo je da se izložba pasa održava na atletskom stadionu usred ljeta kada je atletika na vrhuncu. Apsurdan je taj odnos Grada Splita prema atletici”, poručio je ASK-ov trener Jure Božinović.
Činilo se da je sve propalo, ali onda je uslijedio novi obrat i to praktički iza krajnjeg roka za prijave: bacački dio ostaje prema rasporedu u subotu, ali na ASK-ovu poligonu za bacanje pokraj stadiona, dok su trkačke i tehničke discipline prebačene u Zadar dan kasnije. Što je, tu je — ja sam se prilagodio i potegnuo 150 km, odradio trku te ostao ugodno iznenađen kvalitetom atletskog kompleksa na Višnjiku. A onda je sutradan uslijedio novi šok.
Rad s mladima
U taj atletski mali raj, koji je Hrvatski atletski savez proglasio Centrom za pripreme hrvatskih atletičara, ušli su bageri i devastirali središnji dio terena kako bi se postavila umjetna trava za trening nogometaša. To znači da su zadarski bacači trajno deložirani, a nadležni su im kao zamjensku lokaciju ponudili dislocirani nogometni teren na kojem nema nikakve atletske infrastrukture.
U svega par dana dogodio se razarajući Blitzkrieg gradskih vlasti prema splitskoj i zadarskoj atletici, a on je zapravo je nastavak dugogodišnje opće nebrige.
Kako je ona utjecala na stanje splitske i zadarske atletike? Podsjetimo, na Poljudu je prije samo 10 godina održan spektakularni IAAF-ov Kontinentalni kup, da bi u svega par godina, ponajviše zbog festivala Ultra Europe, tartan-staza bila potpuno uništena, što je onemogućilo normalan rad AK Hajduk. O obnovi se, očito, ni ne razmišlja, stoga je alarmantna činjenica da se Ultra prebacila na Park mladeži, što bi u bliskoj budućnosti moglo zadati kobne udarce i drugom splitskom klubu.
Zadrani su, pak, sve donedavno bili bez dobrih uvjeta: impresivni kompleks na Višnjiku izgrađen je prije samo tri godine i tek je počeo davati ploda — na kadetskom i pretkadetskom Prvenstvu Hrvatske u Varaždinu je zadarski AŠK po osvojenim medaljama dohvatio sjajno četvrto mjesto. ASK, je pak, bio trećeplasiran, ali je, za razliku od Zadrana, pri samom vrhu bio i na juniorskom i mlađejuniorskom prvenstvu.
Ti rezultati pokazuju da se dobro radi s mladima, ali što to vrijedi ako se velika većina njih ne uspije zadržati u atletici do seniorskog uzrasta? Istina, ASK se ima čime pohvaliti: Blanka Vlašić i Filip Mihaljević bili su predstavnici splitske atletike na Igrama u Riju, dok je od Zadrana tu bio Stipe Žunić, mada je on u tom trenu i on bio ASK-ov član. Dakle, troje od ukupno 11 hrvatskih predstavnika. To je zaista sjajna reklama za klub, ali seniori nisu samo šačica vrhunskih olimpijaca. Kao pravi zalog za optimizam potrebna je širina, a tu već stvari ne izgledaju ružičasto: na nedavni seniorski Kup Hrvatske ASK je poslao samo sedam predstavnika (koji su mu donijeli 11. mjesto), a AŠK nijednog.
Lajanje na mjesec
Logično bi bilo da prema Splitu i Zadru gravitiraju svi veći talenti iz dalmatinske regije, ali da to nije slučaj vidi se na primjerima Marka Čeke i Klare Andrijašević; 20-godišnji skakač u dalj i sprinter član je AK Sveti Ante Knin, dok godinu mlađa srednjoprugašica nastupa za AK Sveti Marko Makarska. Riječ je o možda i najtalentiranijim mladim hrvatskim atletičarima: Čeko je na Kupu postao četvrti Hrvat koji je probio granicu od 21 sekunde (20.98) na 200 metara, dok je Klara svojedobno bila najmlađa atletičarka ikada koja je osvojila državni seniorski naslov na 1.500 metara te ima deseti hrvatski rezultat svih vremena na 3.000. Oboje ni ne pomišljaju na selidbu jer su vrlo zadovoljni uvjetima koje imaju u Kninu i Makarskoj — s razlogom, budući da su posljednjih godinana pravljene značajne investicije u infrastrukturu.
Realno, Split i Zadar im, kao ni drugima, ne mogu ponuditi bolje uvjete i sigurnost, zbog čega teško da će u bliskoj budućnosti postati dalmatinske atletske meke; dapače, prijeti im još veće srozavanje ako se nastavi maćehinski odnos lokalnih vlasti, a ionako rijetki fenomeni poput Blanke i Žunića možda će posve nestati ili će sreću potražiti drugdje.
Što se tu uopće može poduzeti? Iako na prvu zvuči apsurdno da su psi protjerali sportaše sa sportskog objekta, zapravo je to vrlo logično u državi koja je upravo oformila Ministarstvo turizma i sporta, u kojem će, nemojmo se lagati, sport biti u službi turizma. Ako je takva državna politika, što onda očekivati od vodstava gradova koji praktički žive od turizma? Sport je sekundaran, a kada dođe na red, jasno je da nisu svi sportovi ravnopravni — normalno je da će nogomet, u kojem svoj interes i prostor za zaradu vide mnogi, imati prioritet nad (polu)amaterskom atletikom, bez obzira na olimpijski prestiž.
Zato ove vijesti, na prvu šokantne, zapravo i nisu čudne. I vjerojatno će se, usprkos podignutoj buci, i dalje ciklično ponavljati u sličnim oblicima. Atletičarima ostaje samo da podviju rep ili laju na mjesec.
