Uoči utakmice Dinama i Šibenika minulog vikenda Danijel Zagorac dobio je mig koji uvijek rado dočeka. Vratarski mu kolega, Dominik Livaković, još uvijek nije zaliječio ozljedu aduktora zbog koje je preskočio i posljednje reprezentativno okupljanje, a to je značilo — pogotovo zato što je i Arijan Ademi počeo utakmicu na klupi — da će popularni Zagi na utakmici biti ne samo prvi vratar, već i Dinamov kapetan.
Zagorac i Livaković imaju sjajan odnos, iako su načelno rivali za tu osamljeničku vratarsku poziciju. Ali, baš na Zagijevu primjeru čovjek može uvidjeti koliko je potrebno strpljivo čekati na svoj red među vratnicama i koliko čak ni takva prilika ne garantira previše.
A možda bi i trebalo biti drugačije u ovom slučaju, barem što se ovog trenutka tiče.
I ovaj se prijelazni rok primaknuo kraju bez da je Livaković ostvario ono što se očekuje već neko vrijeme, a to je unosni inozemni transfer. Tim više što je Dinamo još početkom godine od Rijeke otkupio talentiranog Ivana Nevistića, koji je zadnjeg dana prijelaznog roka — kada je i u Maksimiru postalo jasno da prvi golmanski izbor ni ovu jesen neće napustiti klub — poslan na novu posudbu, u sigurno Lokomotivino okrilje. Postavlja se, međutim, logično pitanje: što još Livaković radi u Dinamu?
“To što nas trener mijenja može biti dobro. Mi nemamo u utakmici neki veliki fizički napor, ali se psihološki istrošiš strašno”
Sa šest nastupa u aktualnoj ligaškoj sezoni sad je već ušao u svoju devetu (!) prvoligašku sezonu s nepunih 27 godina, što je impozantan uspjeh čak i za talentiranog vratara poput njega. U šest sezona koliko je pritom odigrao kao Dinamova ‘jedinica’, Livaković je osvojio četiri naslova prvaka, dvije titule osvajača Kupa te jedan Superkup, a zasigurno su mu najdraža dostignuća igranje u Ligi prvaka, kao i fenomenalni prolasci do osmine finala i četvrtfinala Europske lige. U potonjem je natjecanju lani Livi uvršten i u idealnu momčad turnira, a njegove obrane — ne samo ona u produžetku protiv Tottenhama — masovno su se distribuirale po internetu.
Dočekao je Livaković i umirovljenje Danijela Subašića i pad forme njegovog tadašnjeg nasljednika Lovre Kalinića, zauzevši sasvim zasluženo i poziciju reprezentativne jedinice, između ostalog i na ovoljetnom Euru. Očekivalo se nekako da s tim nastupom na velikom međunarodnom natjecanju zaokruži priču i dodatno si podigne cijenu za ovaj prijelazni rok, ali realnost je ponovno bila drugačija. Čak je i poslovična medijska strka oko njegova ‘neminovnog’ odlaska iz Dinama bila neobično tiha, kao da ni Dinamo nije zapravo imao nikakvu opipljivu ponudu oko koje će graditi malo PR hype, namijenjen dodatnom podizanju cijene.
Čekanje prilike
Koliko god će se kao zaključak nametati da je sasvim dobro da Dinamo i dalje ima svoju reprezentativnu jedinicu na dispoziciji, toliko se opet da naslutiti potencijalni efekti čitave priče na Livakovića. U porazu protiv Sheriffa u Tiraspolu nije mogao puno bolje reagirati, ali u uzvratu u Zagrebu se vidjelo da mu glava možda i nije baš na mjestu. Igra nogom mu nije najjači adut, ali njegovih više loših dodavanja na toj utakmici bilo je, činilo se, više plod dekoncentracije nego nedorađene tehnike. Isto tako, Dinamov uvodni ligaški poraz od Slaven Belupa bio je pravi horor-šou što se njega tiče, s neobičnim kiksom kod čišćenja lopte koji je Slavenu direktno omogućio prvi pogodak.
Pratio je sve to, jasno, dobri duh Dinamove svlačionice koji najbolje zna sve boljke vratarskog života. Zagorac je u Dinamu sada već dugih pet godina, otkako je sa RNK Splitom prošao put od četvrte lige i rada u skladištu do prvoligaških, pa i europskih utakmica. Trebao je tada prijeći nekakvih 300-njak metara niz ulicu, na Poljud, ali kako Lovre Kalinić tog ljeta 2016. — baš kao ni Livaković sada — nije ostvario očekivani inozemni transfer, rado je prihvatio Dinamovu ponudu. Odradio je putem i obligatornu posudbu u Lokomotivi, nakon čega je ‘nadživio’ i svu silu pretendenata na modru jedinicu, od Eduarda i Antonija Ježine, pa do mladih snaga, poput Adriana Šempera ili Dinka Horkaša. I evo, još je tu, čeka svoj red, ponovno startajući i u ovoljetnim utakmicama protiv islandskog Valura.
Uslijed svog tog čekanja na povremene prilike i staža koji ga je učinio jednim od zamjenskih kapetana, iskusni Zagi je ostao prvenstveno pouzdan i vrlo dobar vratar.
Potvrdio je to više puta, stekavši status ‘europskog’ golmana kada je Livaković dobio produljeni odmor nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji. Zagorac je tada oduševljavao u playoffu Lige prvaka protiv Young Boysa i činilo se da je Nenad Bjelica bio skloniji zadržati Zagorca kao svoj prvi izbor. No, Livakoviću sigurno, osim radne etike, nije odmoglo ni to što je u suštini klupski projekt, onaj predodređen za unosni transfer, zbog čega Zagi ipak nije imao šanse. Odnosno, ostao je samo na sporadičnim prigodama, čak i u lanjskom finalu Kupa, ali kada tog ljeta 2018. nije završio kao prvi Dinamov vratar, znao je da mu je jedina šansa ta da se Livaković proda.
U četvrtak ipak Livi?
Pričao je krajem prošle sezone Zagi, u svom stilu, kako “ne možeš biti golman ako nemaš dozu ludosti”, što u nekom ovakvom kontekstu definitivno stoji. Ali je isto tako tog ljeta kada je briljirao u kvalifikacijama za Ligu prvaka dao ozbiljan i zanimljiv komentar na pitanje o rotiranju njega i Livakovića.
“To što nas trener mijenja može biti dobro”, započeo je i pomalo diplomatski. “Mi nemamo u utakmici neki veliki fizički napor, ali se psihološki istrošiš strašno. I sad kad se trošiš svaka tri-četiri dana, dođe ti trenutak kad ne možeš više biti koncentriran. Zato je nekad dobro da se vratari odmore i rotiraju”.
Možda baš zato ne bi bilo loše da Zagorac dobije svoj veliki trenutak na otvaranju Europa lige protiv West Hama ovog četvrtka. Ne samo zato što je Livakovićev zdravstveni bilten tek pospješen nakon ozljede aduktora, već i zbog održavanja njegova fokusa, baš kao što će mu nedvojbeno u reprezentativnom kontekstu motivaciju dati i sjajne partije Ivice Ivušića protiv Slovačke i Slovenije. Livaković će u Dinamu definitivno ostati projekt predodređen za transfer koji će kad-tad neminovno doći, ali kada već nije stigao sada — a do zime i novog prijelaznog roka ima još dosta vremena — onda bi i za njega i za Dinamo bilo dobro da se to iskoristi za vraćanje fokusa, makar i privremenim rotacijama.
Zagi i Livi su, kao u onoj pjesmi Zabranjenog pušenja o Pišonji i Žugi, “dva vjerna druga”, koji se prate i bodre savjetima i porukama podrške. Ujedno su dio i Dinamove vratarske balade, koja se opet pusti onda kada je čovjek najmanje očekuje, što uopće nije loša stvar.
