Kad je Damir Burić na poluvremenu gradskog derbija, na današnji datum prije točno godinu dana, rekao Andriji Baliću da ostaje u svlačionici i umjesto njega na travnjak poslao Marka Pejića, nitko nije mogao znati koliko će se dugokosi dugopoljski tinejdžer načekati da sljedeći put dobije loptu u noge na nekoj seniorskoj natjecateljskoj utakmici.
365 dana i 3 milijuna eura kasnije Balić još uvijek čeka debi u seniorskoj momčadi Udinesea. Izgubio je mjesto i u mladim reprezentacijama i u srcima navijača Hajduka, koji su ga brzo zaboravili. Ali najviše od svega, izgubio je godinu dana u svom nogometnom razvoju koju mu nitko neće vratiti.
Kad je prošle zime povučen s priprema u Turskoj kako bi obavio liječnički pregled i potpisao za nogometni inkubator s talijanskog sjeveroistoka, mišljenja su bila podijeljena. S jedne strane odšteta od oko 3 milijuna eura za usluge ni izbliza izbrušenog dijamanta činila se solidnom za vječno Hajdukovo financijsko vatrogastvo. S druge strane gubitak još jednog neprocvjetanog cvijeta podizao je obrve i bacio nove sumnje u dugoročnost Hajdukovih stručnih procesa.
Godina dana nakon onog zadnjeg odigranog poluvremena protiv Splita prohujala je poput vihora, a nitko ne zna kakav je Andrija Balić danas igrač
Kad smo zadnjeg dana veljače, po završetku domaće utakmice protiv Verone, sjedili nadomak Dacia Arene i pričali o budućnosti, činilo se da je samo pitanje trenutka kad će ga trener Stefano Colantuono ponekom minutom prezentirati crno-bijelim navijačima. Najaviti im novu zvijezdu budućnosti čim momčad uplovi u mirnije vode od onih u kojima se nalazila.
No, bitka za opstanak protegnula se kroz čitavo proljeće, pa je Balić je do kraja sezone ostao zalijepljen za klupu. U međuvremenu je Colantuono “odletio”, a klupu Udinesea u novoj sezoni zauzeo iskusni Luigi Delneri. Isti onaj, koincidencije li, koji je vodio Veronu te kišne nedjelje u veljači u kojoj smo na Dacia Areni očekivali Balićev debi.
Lepršavost i čarolija
Andrija Balić je u ovih godinu dana učio brojne razlike između Hajduka i Udinesea, između HNL-a i Serie A, ali od jedne stvari nije uspio pobjeći. Trenerska lutanja kojima je svjedočio u Hajduku dočekala su ga i u Udinama, gdje su se od njegovog dolaska promijenila čak četvorica šefova. Između Colantuona i Delnerija svoju su viziju kratko testirala i dva “vatrogasca”, Luigi De Canio i Giuseppe Iachini, no ni jedan od njih nije imao ni vremena, ni prostora za školovanje 19-godišnjeg Dugopoljca.
Kod Delnerija je ove jeseni skliznuo još dublje, ispao je i s klupe za pričuve iako mu je na početku sezone rečeno da se s njim ozbiljno njega računa i da neće na posudbu. Ove zime, međutim, o posudbi će opet morati jako ozbiljno razgovarati.
Još je prošle jeseni bilo očito da se Balić u Hajduku muči. Teško je funkcionirao pod Burićevim “njemačkim” režimom koji je od svakog igrača tražio obvezu i strogo definirana pravila. U sustavu kojeg je forsirao Burić Balićev je nogomet izgubio i lepršavost i čaroliju. A taj Burićev strukturirani nogomet bio je samo prozorčić u ono što ga je čekalo u Italiji.
“Najveću razliku sam osjetio u taktičkoj obučenosti igrača. Svaki je talijanski igrač savršeno taktički obučen i nema šanse da će se dogoditi nekakvo ispadanje iz sustava ili pogreške zbog toga što netko ne razumije ono što se od njega traži. Mislim da me u tom dijelu čeka najviše posla i napredovanja”, kazao je prošle veljače.
Je li doista u tom smislu napredovao? Njegov status u prvoj momčadi Udinesea sugerira da nije, makar treba ostaviti zrno sumnje zbog tamošnjeg stručnog lutanja i činjenice da se novi treneri teško upuštaju u rizik s mladim igračima.
No, jedna činjenica je neoboriva. Godina dana nakon onog zadnjeg odigranog poluvremena protiv Splita prohujala je poput vihora, a nitko ne zna kakav je Andrija Balić danas igrač.
Transparenti u smeću
Lako je iz današnje perspektive tvrditi kako bi mu bilo bolje da je prošle zime odbio ponudu Udinesea i odlučio ostati na Poljudu. Njegov je status u Hajduku sa svakom novom slabijom partijom bivao više opterećen očevim “letećim mobitelom” s početka prošle sezone i nekom nelogičnom nestrpljivošću koja se oko njega mogla opipati prstima. Kao da mu je 28, a ne 18 godina.
Hajduk baš i nije primjer kluba koji ima uhodan sustav za razvoj i doziranje mladih igrača kroz seniorsku momčad. Uglavnom ih se na glavu baci u žrvanj, pa tko preživi. A prežive rijetki, jer nitko nije sa 17 ili 18 godina ni spreman, ni sposoban, nositi na svojim leđima ambicije kluba kakav je Hajduk.
Andrija Balić danas ima tek 19 godina i daleko je od toga da ga treba prekrižiti. Još uvijek je njegova karijera u njegovoj glavi i njegovim nogama. Malo je 19-godišnjaka standardnih u Seriji A. Ako mu je ova godina pomogla da sazrije i mentalno i tjelesno, ona ne mora biti potpuno izgubljena. Još ima dovoljno vremena da napravi veliku karijeru. Ali treba biti svjestan da za svaku godinu neigranja trebaju barem dvije za povratak.
Tužno je, međutim, saznanje da su navijači koji su jednom 17-godišnjaku skandirali i radili transparente već u njegovoj 18. godini te transparente morali baciti u smeće. Klinac koji je trebao predstavljati viziju novog Hajduka zaboravljen je i prije nego što je postao ozbiljan igrač.
Što god vrijeme pokazalo o njegovim igračkim dometima, odnos Hajduka i Andrije Balića uvijek će ostati nalik ljetnim jadranskim romansama.
Buran, emotivan i kratkotrajan.
