Prema riječima među navijačima popularnog Klokana, jednog od prvih vođa Bad Blue Boysa, grupa je nastala tako što su “kao navijači nogometnog kluba Dinamo više puta bili pretučeni u Beogradu, Sarajevu, Osijeku, Rijeci itd.”. Vidljivo je to iz informativnog razgovora koji je s njime obavljen 5. svibnja 1989. u prostorijama zagrebačkog Gradskog sekretarijata unutrašnjih poslova, na Odjelu za suzbijanje općeg kriminaliteta, koji je u to doba zacijelo nešto češće posjećivao. “Iz napred navedenog razloga svi navijači koji su stalno putovali na druge nogometne stadione udružili su se i tada su dali toj njihovoj grupi, koju je tada sačinjavalo oko 100 navijača, ime BBB”, rekao je Klokan još osobi koja je slagala službenu zabilješku tog razgovora, misleći prije svega na tvrdu jezgu grupe.
Bio je to zapravo samo neposredni povod osnivanju grupe koja je kao moderna navijačka skupina već neko vrijeme dobrim dijelom formirana, a slično će reći i Sandro, u to doba još jedan visokorangirani BBB koji je u istim prostorijama boravio 29. svibnja, dodajući da je do formalnog osnivanja grupe došlo “spontano, bez ičije inicijative”.
Bad Blue Boys su, uči nas to povijest, uvijek bili više od puke navijačke skupine, a njihovo djelovanje, pa i društvena uloga često su nadilazili uske navijačke okvire. Jedan je od argumenata u prilog tome taj što, za razliku od većine ostalih ultras grupa, nisu imalo sretno i bezbrižno ‘djetinjstvo’, već su rođeni i stasali su u okviru represivnog sustava koji će ih, prije svega zbog njihova antikomunističkog, a onda i nacionalnog i nacionalističkog predznaka, okarakterizirati kao veliku sigurnosnu prijetnju i neprijatelje poretka.
Drugim riječima, njihovo je djelovanje od samih početaka bilo politički opterećeno i samim time nije se moglo svesti na golu navijačku funkciju.
“Radi se o osobama sklonim agresivnom i primitivnom ponašanju, uživanju alkohola i opojnih droga (marihuana) u cilju dovođenja u stanje opijenosti i izazivanja ekscesa”
Jasno to sugerira i Akcija Stadion, koju je Služba državne sigurnosti SR Hrvatske, svima poznatija kao UDBA, pokrenula u travnju 1989., a u okviru koje će se pratiti sve aktivnosti — ne samo BBB-a, već i Torcide, Armade, a nešto manje i Kohorte. Ili, pazite sad: “U cilju svestranog sagledavanja i ocjene pojava javnog nacionalističkog i kleronacionalističkog istupanja i sukobljavanja pojedinaca i grupa na sportskim manifestacijama koje postaju sve složeniji sigurnosni problem i van ovih manifestacija, kao i radi produbljivanja saznanja odnosno potvrde ili odbacivanja pretpostavke o uzrocima i karakteru navedenih oblika neprijateljskih djelatnosti, predlaže se zavođenje operativnog istraživanja ‘Stadion’.“
Radi se zapravo o hrpi dokumenata, njih oko 1.000, iz arhive SDS-a, a lako je moguće i da neki dijelovi nedostaju, pa i da nisu smjeli ugledati svjetlo dana. Da, dovoljno je mitova ispričano oko 13. svibnja 1990., ali teško je ne zamijetiti da povodom te utakmice u dokumentaciji nastaje svojevrsna ‘crna rupa’ — postoje jako detaljna izvješća oko većine utakmica s visokim rizikom, sve dok ne naiđete na utakmicu Dinama i Crvene zvezde, kad vam srce zatreperi, ali ubrzo shvatite da se radi samo o hrpi dokumenata koji sadrže popise privedenih osoba i ništa više.
Klokan, Hasan, Kalimero, Talijan…
Bilo kako bilo, SDS u suradnji sa Službom unutarnjih poslova u dvogodišnjem razdoblju – čak i nakon smjene vlasti, kad ‘linija’ po kojoj se provodi istraživanje umjesto hrvatskog nacionalizma postaje tzv. unutarnji ekstremizam – prati apsolutno sve aktivnosti navijača; od toga što se pjeva na tribinama, do toga o čemu oni sami međusobno pričaju, pa i postoje li osobe ili grupe koje manipuliraju njihovim ponašanjem.
“Na stadionu vodja obično započne pjesmu ili otpjeva strofu, dok navijači za njim ponavljaju”, ima i ovakvih, pomalo komičnih zapisa koji ukazuju da su neki radnici, zapravo rijetki među njima, poprilično slabo upoznati s navijačkom supkulturom. “Tako pjevaju ‘Bad Blue Boys’, ‘Bog i konjica’, ‘Neka živi Dinamo i majka Hrvatska’, ‘Slobodane, Slobo, majmune sa grane, evo ide Stipe Šuvar, nosi ti banane’, ‘Marjane, Marjane’, sa iskrivljenim sadržajem gdje se ubacuju ime Isusovo i živjela Hrvatska, što obično pjevaju nacionalisti”, samo su neki od provokativnih napjeva koji su izazivali zgražanje republičke vlasti.
Do informacija se dolazilo i preko tzv. suradnika. Konkretno, SDS je imao njih nekoliko u Torcidi, u Armadi su uspjeli ‘zavesti’ jednog maloljetnog pripadnika uže jezgre grupe, dok im to nije uspjelo u slučaju jednog pripadnika Boysa. U slučaju potonjih često se upotrebljava i tzv. mjera TKTR, odnosno tajna kontrola telefonskih razgovora, a zanimljivo je i to da u trenutku pokretanja akcije zagrebački GSUP i SDS, za razliku od kolega u Splitu i Rijeci, prilično slabo barataju informacijama o navijačkoj skupini koju obrađuju, iako ona već ima poveći dosje.
“Činjenica je da se do sada u GSUP-u nitko nije bavio ovom grupacijom maloljetnih osoba ekstremno nastrojenih kroz grupaciju BBB”, stoji u jednom izvještaju koji se početkom travnja šalje u centar SDS-a. Nije se radilo samo o maloljetnicima; šture, pa i krive informacije daju se i o starijima, pa se pretpostavlja da je “idejni kreator ponašanja grupe” izvjesni Renato, liječnik star 28 godina, što nije imalo veze s vezom.
To će se, međutim, vrlo brzo promijeniti, dobrim dijelom i zbog onih informativnih razgovora s početka teksta — njih čak 139 u razdoblju od tri tjedna — pa će SDS saznati da su, osim Klokana, vođe BBB-a ponajprije Hasan, a onda i Kalimero, Talijan i Mac.
“Pored toga ustanovljeno je da se radi o osobama sklonim agresivnom i primitivnom ponašanju, uživanju alkohola i opojnih droga (marihuana) u cilju dovođenja u stanje opijenosti i izazivanja ekscesa”, piše u jednom izvještaju, sada generalno o BBB-ima. “Po dobnoj i socijalnoj strukturi uglavnom se radi o mladim osobama, polaznicima srednjih škola ili nekvalificiranim zaposlenim i nezaposlenim radnicima s nesređenim porodičnim životom”, stoji još.
Tomica iz HDZ-a
“Svoje idole BBB pronašli su u navijačima londonskog tima CHELESKA (točno tako, op.a.), koji su pod svojim političkim opredjeljenjima (neofašisti), a u Velikoj Britaniji ih nazivaju zvijeri”, piše u onom prvom izvještaju, s opaskom da izgredi Boysa imaju jasne političke konotacije.
“Jedno od bitnih obilježja koje BBB izdvaja od ostalih grupacija je u tome što nose narandžaste spitfire jakne, koje imaju dva lica — strane crno-narandžasto, tako da prilikom ulaska na sportske terene imaju na sebi jakne s crnim licem, a prilikom zauzimanja mjesta jakne svlače te ih preokrenu na narandžastu stranu, i zbog tog ih se teško uočava prilikom dolaska. U najboljim su odnosima sa splitskom TORCIDOM, ne podnose navijače beogradskih klubova C. Zvezde i Partizana, a najmanje cijene ARMADU”, stoji još, a u jednom drugom izvještaju pisat će da su “vrlo pogodni za nacionalističko-militantne manipulacije.”
O tome koliko su BBB-i bili izmanipulirani — ponajprije od HDZ-a kojemu su uoči prvih višestranačkih izbora u travnju 1990. otvoreno pružali podršku — dalo bi se raspravljati. Prije svega, treba reći da je u tom povijesnom trenutku HDZ nacionalni pokret koji za velik broj ljudi predstavlja adekvatan odgovor politici Slobodana Miloševića, a prema jednoj anketi tada mu je i više od 60 posto BBB-a pružalo podršku. Suradnja koju, pak, neki spominju vjerojatno se ogledala u tome da su imali nekakvu logističku potporu od HDZ-a — primjerice, za izradu onog transparenta BBB za HDZ — a može se reći i da su bili iskorišteni u predizborne svrhe, ali misliti da je HDZ u nekoj velikoj mjeri usmjeravao ponašanje grupe koja je ionako imala nacionalni i nacionalistički predznak, pa često i sama tražila nerede, pomalo je naivno.
Slobodno to stavite i u kontekst raznih teorija oko 13. svibnja; u dokumentima, pak, postoji jedan fragment koji se tiče dodira BBB-a s HDZ-om, a nastao je kao rezultat prisluškivanja sada nove generacije vođa povodom uzvratne utakmice Dinama i Atalante, u listopadu 1990.
BBB-i su tada u lošim odnosima s upravom, kaos koji su napravili u Bergamu jednim je dijelom uvjetovan time što je klub nešto ranije nenadano prodao prostorije fan-kluba, a iz razgovora se može saznati da u uzvratu planiraju prekid u slučaju nepovoljnog rezultata, što se na kraju neće ostvariti. Također: “Bruno je Kovača upoznao da je razgovarao s neidentificiranim Tomicom iz HDZ-a koji ih je pokušao umiriti i pridobiti te obećao prostorije BBB. Bruno je navodno odbio ovu ponudu, navodeći da BBB ne žele biti podružnica HDZ-a jer nisu svi u HDZ-u. Na kraju razgovora složili su se da BBB ne trebaju pristupiti nikome pa ni novoosnovanom Sokolu jer žele isključivo biti navijači Dinama”, piše, pa saznajemo da su se složili makar otići na sastanak u Gundulićevoj 23, ali i ništa više od toga.
Topovsko meso
“Prema raspoloživim saznanjima Službe, navedene pojave sa sličnim, pa i identičnim karakteristikama, prisutne su na celom području zemlje, gde klupska pripadnost dobija sve više isključivo nacionalna opredeljenja simpatizera, što kroz nacionalistička istupanja navijača i ekscesno ponašanje na stadionima, sasvim izvesno, preti da preraste u međunacionalnu sukobljenost s mogućim težim bezbednosnim i političkim posledicama”, piše sada u jednom ranijem izvještaju koji je složio savezni SDS, a na temelju saznanja SDS-a SR Hrvatske.
Navijačko nasilje koje je zahvatilo Jugoslaviju bilo je samo preslika nesređenih odnosa u federaciji, odnosa u pozadini kojih je zapravo tinjalo nesređeno nacionalno pitanje, jedan od suštinskih problema i Prve i Druge Jugoslavije. Činjenica da su navijačke skupine uopće postojale i smjele postojati govori o svojevrsnom valu liberalizacije koji je zahvatio zemlju nakon smrti Josipa Broza Tita, ali stari partizanski kadar na vlasti u Hrvatskoj, još od kraha Hrvatskog proljeća, tu je liberalizaciju gušio.
Svejedno, BBB-i, kao i druge hrvatske navijačke skupine, glasno su, na svoj sirovi način, stavljali spomenuto pitanje na dnevni red, pa možemo govoriti i o tome da su donosili dašak pluralizma; stadioni u Hrvatskoj postali su poligoni za ispoljavanje političkih stavova, a kako u svojoj knjizi Sport i nasilje danas u nas piše splitski sociolog Srđan Vrcan, navijači su u neku ruku bili i “avangarda društvenih promjena”. Zapravo, u tom besmislu i besperspektivnosti koji su ih snašli, svoj su smisao pronašli upravo u navijačkoj supkulturi, pa zadali su si i “generacijsku misiju u promjeni političkog kursa”, kako piše Vrcan.
Nažalost, velik dio njih završit će upravo na ratištu, kao topovsko meso, a BBB-e će snaći i onaj pomalo groteskni splet okolnosti u kojem će zbog protivljenja promjeni imena kluba od huligana s nacionalističkom etiketom preko noći postati huliganima u koje su se infiltrirali komunistički provokatori. Razdoblje je to kad Boysi očito ostaju sigurnosni problem, ali i kad, unatoč tome što izmjenjuju pisma s predsjednikom države, zapravo postaju apolitični, barem u onom smislu da se ne žele povezivati s nijednom političkom strankom, a kamoli im nositi političke poene.
Borba nije ni blizu kraja
Ta je apolitičnost zadržana i do danas — neka tako i ostane — ali kako je rasla društvena svijest prosječnog navijača, tako se mijenjala i obrazovna struktura grupe. A kad su raščišćeni odnosi i izgrađeni jasni stavovi spram vodstva kluba krajem 2000-ih, Boysi se okreću društvenoj akciji. Uzimaju stvar u svoje ruke, pokušavaju se institucionalno boriti, pa na neki način postaju i politički aktivisti, a onda i akteri civilnog društva — što kroz vlastito djelovanje, što kroz pokretanje građanskih inicijativa, a onda i okupljanje svih dinamovaca koji vjeruju da klub može djelovati tranasparentno i po zakonu.
To je nešto što se danas, kad pola javnosti demonizira čovjeka protiv kojeg oni rogobore već dugi niz godina, ne bi smjelo zaboraviti. Drugim riječima, može vam se i povraćati od toga da vam moralne prodike daje jedna obična navijačka skupina, ali nepobitna je — pa, ako hoćete, i pomalo paradoksalna — činjenica da su BBB-i ponovno odigrali društvenu ulogu koja nadilazi okvire jedne obične navijačke skupine, pa i da su se ponovno našli na pravoj strani povijesti. Naravno, treba imati na umu da ta njihova borba, i borba inih dinamovaca, nije ni blizu kraja, bez obzira na euforiju koja nadire.
S druge strane, s obzirom na prkos i bunt koji manje-više obilježavaju grupni identitet od samog njena nastanka, upitno je mogu li BBB-i ikad više biti samo navijači. Nasljeđe je to o kojem će voditi računa i buduće generacije BBB-a, ili bi barem trebale; generacije koje će, po svoj prilici, u očima mnogih i dalje jednog dana biti heroji i humanitarci, a drugog obični huligani i infantilni ultradesničari.
