Danas je impresivno kada klub uspijeva održavati imidž onog oko kojeg se još uvijek okuplja zajednica, pogotovo kad je ta zajednica svojom demografskom i socioekonomskom pozadinom prilično heterogena. Ako je riječ o članu engleske Premier lige, natjecanja u kojoj spone klubova sa zajednicom još od početka 1990-ih slabe usporedo s rastućom komercijalizacijom pod egidom ‘poboljšanja korisničkog doživljaja’, onda je taj podvig još impresivniji.
Preklanjska seoba West Ham Uniteda s legendarnog Boleyn Grounda bila je jedna od medijski najviše praćenih u modernoj povijesti engleskog nogometa. Sedmo mjesto na kraju sezone pod Slavenom Bilićem bio je primjer overachievinga, ali je taj uspjeh došao kao naručen u legitimaciji potrebe za preseljenjem na novi stadion, onaj koji ni približno ne odiše autentičnom nogometnom atmosferom kao dobri stari Boleyn.
Mnogi su, i kudikamo dalje od granica londonskog East Enda, na West Ham gledali s odobravanjem upravo zbog očuvane simbioze sa zajednicom iz koje je potekao. Odvajanje od nje predstavlja traumatičnije iskustvo nego što bi čovjek inicijalno pomislio; mnogo je obrta u okruženju bivšeg stadiona na ovaj ili onaj čin živjelo od nogometne kulture i odlaskom kluba nakon pune 102 godine taj je dio zajednice prepušten samome sebi.
Kontroverzni vlasnici David Gold i imenjak mu Sullivan uspjeli su nakon dvije runde pregovora ishoditi koncesijska prava na sterilni London Stadium i on je postao novi West Hamov dom, što je u startu značilo veliko povećanje matchday prihoda. Pritom je bitno notirati da je trenutni londonski gradonačelnik Sadiq Khan naknadno pokrenuo istragu oko uvjeta tog najma koji je potpisao njegov prethodnik Boris Johnson, a Khan tvrdi da ide na štetu gradskih poreznih obveznika.
Takav skok na novoj fazu u razvoju kluba sa sobom je nosio opasnosti. Usprkos upozorenjima, West Ham i njegovi vlasnici dočekali su ih nespremni.
Mračna strana tradicije
Nešto manje od dvije godine od napuštanja Boleyn Grounda, West Ham tavori na 16. mjestu Premier lige, tek tri boda od predzadnjeg Stokea. U posljednje tri utakmice upisala je tri uvjerljiva poraza od Liverpoola, Swanseaja i Burnleya s ukupnom gol razlikom 2:11. Nakon više od 140 milijuna eura koliko je u protekle dvije sezone potrošio na prinove, West Ham uspijeva tek tonuti sve dublje. Bilića je početkom ove sezone zamijenio David Moyes, ali ta je situacija također krenula negativno.
Jedna iznadprosječna sezona kod navijača je uvjetovala toleranciju spram očigledno loše sportske politike. Očiju većih od želuca, vlasnički dvojac prerano je otkrio karte i ta je partija pokera krenula po zlu za klub. Nezadovoljstvo novim stadionom potencirano je proporcionalno lošim rezultatima. Izgredi nakon poraza od Burnleya prošlog vikenda tek su kulminacija toksične atmosfere, stvorene neispunjenim obećanjima uprave.
Reći da su Gold i Sullivan prostituirali klupsku tradiciju zbog očajno prozirnog poslovnog srljanja bila bi plitka igra riječi, pošto su obojica svoj kapital stekli u pornografskoj industriji. No, nije pogrešno reći da su svojom gramzivošću, koja je uključivala najave o pohodu na Ligu prvaka i stabilizaciji West Hama kao sile na koju se mora računati u engleskom nogometu, a sve uz preplaćivanje limitiranih pojačanja, jebali ljude u mozak.
Kada je postalo jasno da šok terapija nije urodila plodom, navijači su konačno pukli
Nije također čudno to što je njihovo nerazumijevanje dinamike odnosa tradicije i života West Hama kao kluba razvojem situacije došlo do izražaja. A važnosti tradicije postali su svjesni tek kad su shvatili da njen najgori dio mogu iskoristiti za učvršćivanje svoje poljuljane pozicije.
Zajednica oko West Hama kroz klupsku je povijest bila njegov integralni dio, ali imala je i svoju mračnu stranu. U slučaju Čekićara to se kristaliziralo kroz sredinu 1970-ih, kada je razvojem huliganizma na Otoku klub dobio novu dimenziju kroz koju se, ironično, dodatno popularizirao. Inter City Firm ime je zloglasne grupacije koja je dugo vremena slovila za jednu od najagresivnijih huliganskih frakcija u zemlji, a koja se unatoč golemoj represiji sve do danas barem fragmentalno održala na životu.
Dijelom je to i zbog činjenice da je klub stekao određenu komercijalnu korist zbog njihovog postojanja; mnogo je ljudi pobliže upoznalo kulturu East Enda i samog kluba upravo zbog niza priča i ekranizacija života West Hamovih huligana; od pseudobiografskih romana njihova bivšeg ‘generala’ Cassa Pennanta do globalno poznate franšize Green Street, oni su prešutno donosili popularnost kod novih generacija fanova zaluđenih romantiziranjem nogometnog huliganizma.
Umjesto sna – noćna mora
Kada je postalo jasno da ni šok terapija s instaliranjem Moyesa na mjesto menadžera nije urodila plodom, navijači su konačno pukli. Oformljena je demokratska inicijativa West Ham United Independent Supporters’ Association, priznata i kod Football Supporters’ Federation (FSF), nadležnog predstavničkog tijela navijača u Velikoj Britaniji, koja je istaknula namjeru kroz prosvjedni marš artikulirati sve zamjerke kod rada aktualnog vodstva kluba. On je trebao biti održan uoči utakmice protiv Burnleya proteklog vikenda, ali je naprasno otkazan nakon što su organizatori osjetili da ne mogu kontrolirati drugu, zlokobnu stranu koja se pojavila otprilike u isto vrijeme kad i njihova inicijativa.
Njeno je, pak, ime Real West Ham Fans, odnosno Real WHF. Iza nje otvoreno stoje ljudi koji su među osnivačima zloglasnog Inter City Firma, predvođeni Andrewom Swallowom i Mickyjem Morganom, integralnim članovima u osnovi još uvijek aktivne skupine. Iako su i oni inicijalno imali svoje probleme koje su željeli adresirati zajedničkim prosvjedom, stvari su se razmjerno brzo promijenile. U posljednjem, ključnom nizu pregovora navijača s upravom kluba, koju je predstavljala njena potpredsjednica Karren Brady, inicijativa WHUISA naprasno je isključena iz samih pregovora, a zaključci s tog posljednjeg sastanka održanog samo s jednom od dviju dominantnih frakcija odjednom su zadovoljili predstavnike grupacije Real WHF. Koja je, naravno, bila prisutna.
Štoviše, nekadašnji huliganski vođe očito su toliko razdragani još uvijek tajnim stavom uprave kluba da su pohitali javno diskreditirati vođe rivalske skupine. Sve je uobličeno prijetnjama na osobnoj razini koje su očigledno za cilj imale sprječavanje bilo kakvog prosvjednog marša uoči utakmice protiv Burnleya, koji su i dalje htjeli organizirati članovi WHUISA.
Brojnija populacija kritički nastrojenih navijača se u nedostatku poligona za artikulirane prosvjede okrenula radikalnijim metodama. Prekid utakmice s Burnleyem i nemile scene na tribinama ružna su nuspojava očito dramatičnog razvoja situacije. Jedan je transparent savršeno dočarao trenutnu situaciju: „Sold a dream, given a nightmare“.
I dok je još ne tako davno obećavajuća situacija u West Hamu rezultira time da su navijači ‘popušili’ san o veličini koji im je uprava pokušala prodati, sad vide da su umjesto sna dobili noćnu moru.
