Hrvatska je u drugom krugu, Hrvatska je u osmini finala Svjetskog prvenstva. Zaboravite grupnu fazu, ona je gotova bila još nakon Kanade, bila je gotova nakon što je Maroko zabio gol u petoj minuti, nakon što je postalo jasno da je dvoboj s Belgijom utakmica na ispadanje, na sve ili ništa. I pored imena Belgije je ostalo ništa, i pored imena Hrvatske je ništa, nitko nije zabio gol, ali Hrvatskoj nije ni trebao — ovaj put je i nula bila dovoljna za ono što je ustvari pobjeda i plasman u drugi krug.
A ondje je, znamo to iz francuskog i ruskog poučka, sve moguće. Baš sve moguće.
Zlatko Dalić i Roberto Martinez toliko su dugovječni kao izbornici i toliko se dobro poznaju da je samo par sati prije utakmice djelovalo da nikakva velika iznenađenja nisu moguća. Ali opet, nogomet. Španjolac na klupi Crvenih vragova mađijao je do te mjere da je iznenadio i Dalića, ali, ispostavit će se u prvom dijelu, i svoju momčad. Na klupi je ostavio kapetana Edena Hazarda, a traku prebacio na ruku Kevina De Bruynea, što je u neku ruku trebalo biti potvrda da je momčad iznad svega i da priče o međusobnim sukobima neće biti prepreka za Njegovo Veličanstvo Rezultat.
Momčad se zajednički zagrlila pored terena, a onda je Martinez na njega poslao i Driesa Mertensa, Yannicka Carrasca i Leandra Trossarda, pa je na prvu djelovalo da želi prije svega približiti De Bruynea svom zadnjem redu, odnosno lopti, te tako neutralizirati svoj najveći problem na ovom Mundijalu, što je dakako izgradnja napada. No, ne lezi, vraže.
Zadnjih desetak minuta pretvorilo se u nervozno gledanje na sat, vrijeme je curilo presporo, zrno po zrno…
Belgijci su zapravo svojih standardnih 3-4-3 pretvorili u fluidnih 4-2-3-1, što im je donijelo svojevrsni element iznenađenja, ali nikako u smislu da je to Hrvatsku zbunilo. Naprotiv, ono što je Belgija odigrala u prvom poluvremenu više je išlo na ruku Dalićevoj momčadi, jer je većim dijelom izgledalo kao da su uloge zamijenjene i da je Belgija ta koja ima vremena i strpljenja čekati, a zapravo je to bila Hrvatska. Usto, Martinezov je potez u ofenzivnom dijelu izgledao sulud, s obzirom na to da je izgubio svog najboljeg igrača De Bruynea. Njegov se ključni čovjek izgubio na desnoj strani, pa čak ni ispodprosječna noć Borne Sose nije mu predstavljala prednost. Hrvatska je bez problema usmjeravala suparnika prema suprotnoj strani, a De Bruyne je za prvih pola sata loptu dodirnuo 10 puta i imao tek pet točnih dodavanja.
Jasno, sve je moglo biti potpuno drugačije da je Ivan Perišić nakon sedam sekundi iskoristio prvu priliku i stvarno šokirao Belgijce.
Bio bi to najbrži gol svih vremena na Mundijalima, brži i od onog Hakana Şüküra 2002. u Daeguu; Hrvatska je krenula s centra, Luka Modrić pogodio Perišića, a ovaj šutnuo nekoliko centimetara pored gola. Šteta, dakako da je šteta, ali i odličan uvod u ono kako će Hrvati izgledati u prvom poluvremenu. Nije to, naravno, bilo spektakularno izdanje Vatrenih, ali stvar je u tome da ga nisu ni trebali — Hrvatskoj je bio dovoljan i jedan jedini bod.
Nakon pet minuta došla je i vijest da je Milan Borjan poklonio gol Marokancima, da Belgiji igra samo pobjeda, ali ništa se nije promijenilo jer Hrvatska je i dalje imala kontrolu. Belgija je imala svoje prilike iz brze tranzicije, par puta ozbiljno namučila zadnju liniju, ali generalni je dojam bio da je Hrvatska stabilnija, smirenija, bolje organizirana momčad. S druge strane, bio je očit nekakav grč na Belgijcima, koji su i dalje bili nervozni i činilo se da su na rubu s kojeg ih treba gurnuti u provaliju iz koje nema povratka.
Onda se to i dogodilo. Ili smo barem mislili da se dogodilo. Modrić je prekid ubacio u kazneni prostor na Dejana Lovrena koji je izgubio duel, ali je Carrasco pametovao i potezom viška umjesto lopte počistio Andreja Kramarića. Penal za Hrvatsku. Luka je uzeo loptu, Belgijci su se raspadali, djelovalo je kao da će popadati po terenu u nevjerici, ali onda je došao spas s neba. Robotizirani spas s neba. Gotovo tri minute se vijećalo, Anthony Taylor je otrčao do ekrana i presudio. Lovren je u zaleđu, penala nema, Belgijci su prodisali.
Najvažnije je, pak, bilo to da ni ovo nije poremetilo Hrvatsku. Belgija joj je od početka igrala na ruku, olakšala kada posao kad je obrana u pitanju, gotovo sama neutralizirala svoje najveće adute, ali Hrvati su bili dovoljno kvalitetni i pametni da to koriste, povremeno pokušavaju iskoristiti rupe u suparničkom sustavu i zaprijete, najčešće klasičnim probijanjem strana i centaršutovima u kazneni prostor, ali i odvedu utakmicu u mirne vode. Ne pretjerano zabavno, za neutralce i dosadno, ali koga briga; Hrvatska je imala rezultat.
No, bilo je jasno i to da će nastavak biti drugačiji.
Romelu Lukaku nije mogao od početka, ali je na poluvremenu ušao i odnos snaga se automatski promijenio. Belgija je dobila opasnost više u kaznenom prostoru, ali i izgubila igrača u defenzivi, što je otvorilo puno više prostora za Hrvatsku. I, naravno, otvorilo utakmicu. Za pet minuta između 50. i 55. je sve moglo biti gotovo, nervoza se mogla pretvoriti u veselje i euforiju, samo da nije bilo Thibauta Courtoisa. Mateo Kovačić je pucao odlično, ovaj je obranio; oprobao je i Marcelo Brozović, opet Courtois; ide i Modrić, opet Tibo. U prvom poluvremenu spasio ih je VAR, u drugom vratar Real Madrida.
Takva je utakmica, naravno, morala otvoriti prilike i na drugoj strani; ova Belgija je, čak i kad Joško Gvardiol igra još jednu utakmicu na nivou jednog od najboljih stopera na svijetu, individualno prejaka da je ostaviš bez udarca u okvir, kao u prvom dijelu. Par minuta mraka na očima, dvije sjajne prilike za Lukakua; u jednoj je pogodio stativu na prazan gol, u drugoj je Dominik Livaković proletio u prazno, ali ovaj je promašio sve. Hrvatska je i dalje, sve do same završnice, bila ako ne bolja, onda momčad koja je imala težu stranu vage; još jednu fantastičnu utakmicu igrao je Gvardiol, pomagali su i Modrić i Brozović. Dalić je izmjenama želio smiriti utakmicu, ali ne nauštrb napadačke potentnosti, dok je Martinez, kako je vrijeme prolazilo, sve svoje karte bacio u napad: zadnjih desetak minuta pretvorilo se u nervozno gledanje na sat, vrijeme je curilo presporo, zrno po zrno…
Onda je u 90. na trenutak i stalo. Ili je barem bio takav osjećaj.
Thorgan Hazard je ubacio, Livaković opet slabo procijenio, promašio ju je i Lovren i valjda tako prevario Lukakua, koji s pola metra samo gura loptu Livakoviću u ruke. Ali nije još gotovo, i dalje je sat kao pokvaren, svaka sekunda traje vječnost, tik, tak, i opet Lukaku, naprosto je nemoguće što je večeras promašio, opet strah, ali opet ne zabija, i to je ono što je najvažnije. I onda je gotovo.
Hrvatska se obranila, Hrvatska je osvojila bod, osvojila drugo mjesto u skupini, Hrvatska je belgijsku zlatnu generaciju poslala u povijest, a za sebe i svoje raspjevane navijače osigurala vikend u Dohi. Nije ovo bilo njeno najbolje izdanje, ali bilo je dovoljno za jedan, ali vrijedan bod. Bod vrijedan osmine finala.
