Još i prije nego što palimo diktafon, u jednom otmjenom kafiću u Grahorovoj ulici kod Zapadnog kolodvora Edin Mujčin počinje pričati o čarima amaterizma.
“Gle, kroz cijeli život imaš puno odricanja“, započinje. “I dok si mlađi, ti ne izlaziš kao drugi pa da ostaješ do jutra, već si po karantenama i slično. I onda na kraju, kad sam igrao te niže lige, ništa mi nije bilo draže nego kad poslije utakmice u svlačionicu dođe gajba pive pa si popiješ jednu hladnu”, priča kao da upravo pije tu pivicu. “Pa onda poslije tuširanja opet sjedneš, pa roštilj, pa kartaš belu… I to je to, uživaš u svemu onome u čemu nisi mogao kroz karijeru. Jer gdje god da si onda došao, svi su te znali. Nisi se mogao opustit kak’ treba jer si valjda trebao bit primjer mlađima”, nastavlja dok mu se u glasu osjeća pomalo nespretna i komična mješavina bosanske štokavštine i kajkavskog.
Edo je danas Lokomotivin pomoćni trener, a svojevremeno je igrao u Savskom Marofu, ondje gdje i njegova srodna duša Robert Prosinečki; igrao je još i u Zelini, a seniorski nogomet napustio u 43. godini u Brdovcu, selu kod Zaprešića.
“Mislim da nijedan trening nisam propustio. Što se tiče rada, ja sam to shvać’o profesionalno. Ne želim da dođem na teren s 42, 43 godine i da te ovi s tribina il’ ograde vrijeđaju”, kaže pa kao da mogu čuti one dežurne kronere koji su vam, ako se ne isključite, u stanju ispiti živce. “Ja sam u to vrijeme možda i najviše trčao… A i da nisam bio među tri najbolja, ne bi ni igrao”, otkriva i taj kompetitivni gen.
“Mara je već je bio malo klonuo, u jednom trenutku podiže glavu i kaže: ‘A suci, predsjedniče, a suci?’ A Tuđman kaže da ćemo i suce riješit ako treba”
Razmišljam kako razgovor i nije mogao bolje početi. Doduše, po onome što sam načuo, Edo nikad i nije odavao dojam kao da se radi o kultnoj Dinamovoj ‘desetki’, a ako je i bilo nervoze s nečije strane, ona je nestala u tih svega dvije, tri minute razgovora. Vraćamo se na onaj kolosijek složenih pitanja ili tema koja naznačuju da Mujčin baš i nije imao tipičan razvojni put za jednog prvoklasnog igrača. Prvoligaški nogomet zaigrao je tek s 24 godine, a za vrhunsku ekipu, u kojoj će se afirmirati kao desetka, tadašnju Croatiju, potpisao je u siječnju 1996., tek nekoliko dana prije svog 26. rođendana.
“Možeš mislit, ja sam 1989. bio u vojsci u Divuljama kod Trogira i znao sam bježati na utakmice Hajduka”, opet pomalo ispada iz tračnica. “Bio sam gore na Sjeveru, to je gorilo… Gledao sam Dinamo kad je dobio 3-2, gledao sam Želju… Nisam ni pomislio da bi jednog dana mogao zaigrat na tom stadionu. I što se desi? Poslije imam najviše odigranih derbija u povijesti, a još sam došao relativno star.”
“Jedan mali Mujčin između njih dvojice”
Taj prilično zakašnjeli razvitak vjerojatno se dogodio zbog rata.
Mujčin je u proljeće 1992., kad je rat počeo bjesniti u Bosni i Hercegovini, otišao ujaku na sprovod u Slavonski Brod i više se nije vraćao u svoje rodne Gornje Kolibe, selo s oko 1,500 stanovnika, udaljeno devet kilometara od Bosanskog Broda. U Bosanskom Brodu je s 15, 16 godina zaigrao za Polet te dogurao do trećeg ranga jugoslavenskog nogometa, a po prelasku Save dobio je poziv iz BSK-a, onoga što će ubrzo postati Marsonia, gdje je s bratom blizancem Zemirom, braćom Mašić i Veldinom Karićem činio koloniju iz njegova rodnog, nogometnog sela, kako s pravom kaže.
“Onaj tko bi upisao dvije pobjede u gostima, taj bi bio jesenski prvak”, prisjeća se kad je s Poletom išao na gostovanja te jednom u Srebrenici popio šaku u glavu. “Tad je bilo normalno uć igraču i morao si valjda ubit čovjeka da dobiš crveni. To je bila jedna dobra vrst odrastanja, tu si se kalio i očeličio”, zaključuje.
Više puta Edo je sam za sebe govorio da je “seljačić”, ponajviše u kontekstu toga da ne smije zaboraviti što je prošao i otkud je došao. Je li takav seljačić osjećao pritisak kad je stigao u Dinamo, pogotovo s obzirom na ulogu koja će mu biti namijenjena?
“Ma nisam osjećao pritisak, nisam… Gle, ja sam znao bit na klupi, a da nisam treb’o. Ali ja sam bio sretan. Pobjegao sam od rata. Iz Marsonije sam došao u Dinamo. Bila mi je uopće čast sjedit na klupi”, kaže bez lažne skromnosti. Drugim riječima, Edo je bio i još je uvijek zahvalan na onome što je stekao i što ima, što je valjda već pomalo zaboravljena vrlina.
“Moj prvi derbi na Maksimiru”, nastavlja sam od sebe, “sjedim na klupi i ovako…“, počinje gestikulirati kako je skrivao onaj nervozni rad nogu. “Baš sam tresao nogama… Kad ono, kaže, ulaziš u igru. I imam tu sliku gdje ulazim u igru, a Marko Mlinarić izlazi, a imam i kad Luka Modrić ulazi umjesto mene”, priča, aludirajući na simboličku predaju uloge desetke. “Jedan mali Mujčin između njih dvojice. To mi je ono… Nemaš riječi na to”, kaže možda i prvi put uz trunku ponosa.
“Dosta sam popušio”
Obično se za generaciju ’82. vežu razne priče, a onda i mitovi, da su zatvarali lokale i slično, ali sve je jači dojam da je generacija potkraj 1990-ih bila jednako nestašna. U čemu se ocrtavala kemija koja se često vezala za ondašnju ekipu?
“Imali smo mi kvalitetu, ali nekad je možda bolje imat slabiju ekipu, a da imaš dobru klapu”, počinje. “Ako smo znali bit lole i barabe vani, ako smo se znali sinoć zajebavat, onda ajmo i na terenu bit pravi”, priča pa mu opet misli brzo bježe. “Mene su treneri znali uzimat za primjer. Kao, ja sam miran i šutljiv, takav sam bio i u svlačionici. Ali kad je trebalo izać van, mi stariji smo govorili mlađima gdje se ide. Jer oni bi otišli u Saloon ili Best, tamo bi ih svi vidli i onda bi od trenera dobili bukvicu… A ja sam znao otić po birtijama, rupama gdje te nitko ne primijeti. Govorim sad poslije poraza… I onda ti dođe trener i kaže ‘šta se ne ugledate na Mujčina’, a cijela svlačionica spušta glavu da ne puknu od smijeha.”
Priča baš onako, za današnje standarde neobično opušteno, pa saznajem da su poslije pobjede nad Grasshopperom završili Kod Mome, onom narodnjačkom klub u Sloboštini, danas posljednjoj postaji za one kojima je, nazovimo to tako, teško ‘stati’. Na tim povijesnim tekmama kratko se zadržavamo; teško je izvući kakvo novo pitanje koje bi polučilo kakav drugačiji odgovor i više nas fascinira tadašnja paklena i strastvena atmosfera na Maksimiru, nešto što se s ovom današnjom teško može mjeriti. Možemo to i pripisati postratnom optimizmu, pa ako hoćete i domoljubnoj, pomalo i nacionalističkoj euforiji za vrijeme režima Franje Tuđmana. Baš se na Franceku zadržavamo i dalje ‘kopamo’, otkrivajući koliko je polagao u Croatiju, taj zapravo državni i propagandni projekt.
“Jednu proslavu naslova prvaka imali smo u Okrugljaku”, priča, misleći na poznati restoran u Mlinovima. “Bilo je već kasno kad smo stigli i bili smo već pripiti, a došao je i predsjednik Tuđman. Mara je sjedio kraj njega i već je bio malo klonuo”, priča i gestikulira kako je Silvio Marić pognuo glavu na ruke o rub stola. “I predsjednik drži govor — da će klub bit nagrađen, da će mu se pomoći, a Mara u jednom trenutku podiže glavu i kaže: ‘A suci, predsjedniče, a suci?’ A predsjednik kaže da ćemo i suce riješit ako treba.”
Samo koju godinu kasnije Dinamo je presušio, potonuo u dugove i prijetio mu je bankrot, što se onda kamufliralo onim osnivanjem udruge građana, zapravo novim klubom koji je trebao započeti u niželigaškom blatu.
“Već je tad počelo pucati”, počinje pričati zašto je 2001. otišao na godinu i pol u Japan, gdje bi ostao da nije otišao trener koji ga je i doveo. “Nisu se poštivali ugovori, a nisu pristajali ni na to da dijelimo odštetu od transfera, pa sam im rekao da me samo puste. Mogu reć da sam tu dosta popušio”, priča Edo već puno puta ispričanu priču, onu o upravama iz Maksimirske 128 koje su sramotno tretirale klupske legende. “Ali ja sam takav”, nastavlja pa opet počinje neočekivano. “Volim bit sa strane i nikad se nisam htio gurat. Nikad nisam imao ni tu žicu da pričam pred puno ljudi. Da moram biti medijski eksponiran”, ističe, a primjećujem da mu je čak i pred diktafonom malo nelagodno, iako su mu javni nastupi na televiziji posebno tjeskobni. “Stoput sam izbjegao televiziju, pa i novine. Ali eto, nekad i moraš popričat jer ipak imaš nešto iza sebe.”
“Željo je moj klub”
A Mujčin iza sebe ima i 23 nastupa za reprezentaciju BiH.
Izlizana je priča da su onomad imali dobru momčad, koja je onom pobjedom nad Danskom od 3-0 dijelom pomogla i Hrvatskoj u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998.; često se o reprezentaciji BiH priča kao o nediscipliniranoj bandi.
“Ma nije tu bilo nediscipline. Mislim, to su sve bili pravi dečki, ali ono, možda smo trebali dat malo više nego što smo dali u tom trenutku. Ajmo reć da grizemo…”, traži se pa pronalazi ono što želi reći. “Mislim, grizli smo mi. Možda nam je falilo malo više domoljublja, kao što ga ima u hrvatskoj reprezentaciji”, kaže, dijelom valjda misleći i na kult reprezentacije.
Polako prelazimo sat vremena razgovora kad Edi počinjem pričati i laskati koliko je zapravo atipičan igrač. Sve ono što je Mujčin imao bio je čisti dar prirode — onaj nevjerojatni osjećaj za loptu, odnosno tehniku, nije trebalo previše brusiti; pregled igre, takozvani periferni vid, mogućnost da krajičkom oka vidite nevidljivo te donosite neočekivane odluke, također nije trebalo brusiti, a ona ljevica, estetski uvijek privlačnija, bila je samo šlag na tortu.
Međutim, Mujčin je imao i, što se u onom ponekad seljačkom nogometnom žargonu kaže, čuku. Jest, doimao se krhkim, katkad i sporim, pa s onim iksericama i pomalo smiješnim, ali mogao je prilično puno trčati, a nije baš uobičajeno od broja 10 vidjeti da je borben i požrtvovan. Usto je rijetko bio ozlijeđen i valjda je baš zato sakupio, kako sam veli, više od 300 nastupa.
“Dan-danas na veteranima znam previše prigovarat i laprdat pa si znam reć jes’ ti normalan”, priča kako grize i za veterane Sigeta. “Ako daješ sve od sebe u nižim ligama, gdje nećeš u jednom Dinamu. Pa onda kad ti zbog tog cijeli stadion počne skandirati ‘Deda, deda’…”, priča sad već drugi put s trunkom ponosa. Da, Mujčin je uvijek bio pošten; pošten prema suigračima, treneru, klubu i navijačima, a onda i prema sebi.
Takav je bio i kad je u 37. godini odbio ponudu iz Željezničara, zapravo svojeg kluba za koji nikad nije zaigrao.
“Kad su me zvali pod stare dane, nisam htio da mi kažu ‘vidi ga, ne može ništa’. A Željo je moj klub. Oni su tada htjeli jako ime, ali ja nisam više bio za taj nivo, nisam mogao odlučivat utakmice”, kaže. “Htio sam da me upamte po dobrom…”
