“Ljudi ne dobiju što zaslužuju, ljudi dobiju što dobiju”, jedna je od teza doktora Gregoryja Housea, čuvenog mizantropa s TV ekrana. Ovaj neizlječivi cinik ne vjeruje ni u Boga ni u prirodu; naživcira se na spomen bilo kakve vrste karme, a najviše prezire božićno doba godine kada se svi licemjerno trude promijeniti svoje ponašanje u nadi da će u posljednji čas popraviti svoje stanje na vagi zasluga koje će im Bog, karma ili Djed Mraz pedantno izračunati. Izvanredne sreće ili nesreće koje vas zadese ne mogu se uzročno-posljedično objasniti, sve je stvar puke slučajnosti. Tako ti je pao grah!, poručuje nam famozni fiktični liječnik.
Mnogi primjeri iz života pokazuju nam da bi House mogao biti u pravu, a jedan osobito upečatljiv dolazi iz atletskog svijeta. Dugo vremena bilo je poznato da će 2017. biti jako tužna godina za atletiku budući da je Usain Bolt najavio svoj oproštaj. Međutim, nitko nije mogao ni zamisliti da će ovaj sport, osim bez velikana na zalazu, ostati i bez superzvijezde u usponu, i to na nevjerojatni način.
Wayde van Niekerk tada je odradio vrhunsku sezonu, osvojivši u Londonu svoje drugo svjetsko zlato na 400 metara, a usto i srebro na 200 metara, svoju prvu veliku medalju u toj disciplini. Osim toga, u Ostravi je vremenom 30,81 oborio svjetski rekord na 300 metara, preskočivši Michaela Johnsona i Bolta na vječnoj ljestvici. Kao šećer na kraju, u nama susjednoj Sloveniji popravio je osobni rekord na stotci na 9,94, što je bilo vrijeme tek dvije stotinke sporije od onog zlata vrijednog Justina Gatlina iz Londona, gdje Wayde nije nastupio jer se odlučio fokusirati na 400 i 200 metara.
No, u vremenu koje je dolazilo plan je bio ispisati povijest — objediniti titule u sve tri olimpijske sprinterske discipline, što dosad nije uspjelo nikome. Da to nisu bile pretjerano optimistične želje, upozorava činjenica da je Van Niekerk jedini čovjek koji je otrčao 100 metara brže od 10 sekundi, 200 metara ispod 20 sekundi te 400 ispod 44.
Život definitivno nije bio pošten prema Van Niekerku. Mnoge bi to bacilo u očaj, ali on se ne predaje nego uporno radi na novom olimpijskom snu
A onda je naletom sudbine — ili slučaja, ako baš želite — sve palo u vodu.
Krajem listopada 2017. u Cape Townu održana je humanitarna ragbijaška utakmica slavnih na kojoj je Van Niekerk potrgao ligamente koljena. Prognoze su govorile da će oporavak trajati devet mjeseci, što je samo po sebi užasno dugo, ali Južnoafrikanac je propustio čitavu 2018., dok je u tekućoj godini propustio sva relevantna natjecanja poručivši da njegovo tijelo još uvijek ne može izdržati maksimalne napore. U trenutku ozljede bilo mu je 25 godina, sad je već navršio 27. Kada ste u misiji pomicanja granica čovječanstva, svaki mjesec mladosti je dragocjen, a Van Niekerk je propustio dvije pune godine u kojima je trebao biti u naponu snage. I pitanje je koliko još vremena treba proći dok ne postane onaj stari, ako se to uopće ikad i dogodi.
Sve za mamu
Za one koji tvrde da se sve događa s razlogom ovo je uistinu izazovan slučaj za objasniti. Vrhunski su sprinteri podložni raznim ozljedama, ali barem su im koljena relativno sigurna zbog izostanka kontakta sa suparnicima, lateralnih kretnji i skokova. Po čemu je to Van Niekerk zaslužio ovakvu bizarnu i gorku sudbinu? Da se nešto slično dogodilo Gatlinu ili bilo kojem drugom atletičaru okaljanom dopingom, moglo bi se tvrditi da je riječ o karmi. Pa da se dogodilo i samome Boltu, dalo bi se debatirati da je to zaslužio zbog samodopadnog ponašanja i razuzdanog partijanja.
Ali, prokletstvo, Van Niekerk?
Teško da postoji skromniji veliki šampion, a kad se pogleda pozadina njegova uspjeha lako je razumjeti zašto je ostao prizemljen.
Njegova majka Odessa Swarts bila je vrhunska sprinterica, ali svoje vještine nikad nije uspjela prezentirati svijetu zbog zloglasnog sustava apartheida, koji je u Južnoafričkoj Republici bio na snazi od 1948. do početka 1990-ih. U istoj situaciji bile su i mnoge druge tamnopute sportašice, ali neke su — poput Elane Meyer, srebrne olimpijke na 10.000 metara iz Barcelone — ipak dočekale političke promjene i ostvarile svoje snove.
Odessa nije bila te sreće. U razdoblju prije pada sustava trčala je u izolaciji i ‘osvajala’ državne titule uspoređujući svoja vremena s onima bijelih Južnoafrikanki, koje je redovito gledala na televiziji, ali se s njima nije smjela izravno sučeliti na tartanu. A kada je konačno stekla tu mogućnost, ostala je trudna te rodila Waydea 10 dana prije početka Igara u Barceloni. Atletici se potom nije odlučila vratiti zato što se posvetila podizanju krhkog dječaka, čiji je razvoj bio pod znakom pitanja zbog preuranjenog poroda.
Taj dječačić izrastao je mnogo snažniji i izdržljiviji nego se itko usudio nadati, ali to se nije dogodilo preko noći. Nerijetko se vraćao kući nakon večernjih treninga pretrgan od boli u leđima i tetivama. Sav turoban pojadao bi se majci i razmišljao o prestanku treniranja, ali već sljedećeg dana čula bi ga kako se u cik zore priprema za novu rundu napora. Wayde naprosto nije mogao odustati znajući kroz što je sve prolazila njegova majka, svjestan da mora cijeniti sreću što se rodio u boljim vremenima. Usprkos svim mučnim izazovima koju nose treninzi 400-tke, o čemu sam već pisao, Van Niekerk odolio je svakom iskušenju da posustane; u tišini je grizao i grizao, sve dok nije došao na sam vrh, neprekidno vođen tako bazičnim motivom — da razveseli svoju mamu. I nije učinio ponosnom samo Odessu, već i čitavu zemlju, postavši jedan od simbola nove, nepodijeljene Južne Afrike.
Novi olimpijski san
Van Niekerk je i moja velika inspiracija. Kada sam prvi put istrčao 400 metara ispod minute, što mi je bio osnovni cilj kada sam krenuo na treninge atletike, osjećao sam se kao da sam probio zvučni zid. Sreća, ponos, ali i veliko pražnjenje. A onda sam pomislio na njegovih rekordnih 43.03 iz Rio de Janeira. Da je startao sa mnom, čovjek bi po ulasku u cilj komotno stigao pobrisat znoj, sjest, popit kavu dok ja ne pristignem do cilja… Ne, moram još bolje, još brže, presjekao sam. Barem toliko da moj heroj ne stigne ispiti tu kavu poslije imaginarne utrke koju vodimo u mojoj glavi.
Priča Waydea van Niekerka prije svega je priča o ustrajnosti, prijeko potrebnoj da se ne padne u zamku samozadovoljstva: nakon junački odrađenog treninga, nagradi se još jednim takvim. Nakon vrhunski istrčane utrke, nagradi se opet treningom. Poslije pobjeda nemoj galamiti, neka tvoji rezultati galame za tebe. Ovo su neki od postulata kojih se Van Niekerk drži i koji će ga, vjerujem, na koncu vratiti na mjesto gdje je bio naprasno zaustavljen, samo zato što je odlučio sudjelovati na humanitarnoj reviji.
Život definitivno nije bio pošten prema Van Niekerku — nije dobio što je zaslužio, dobio je što je dobio, pukim nesretnim slučajem. Mnoge bi to bacilo u očaj, ali on se ne predaje nego uporno radi na novom olimpijskom snu kao da već nije postigao i više nego dovoljno.
Stoga mu poželimo da se u 2020. ponovo uspije izboriti za ono što zaslužuje.
