Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čarobnjak Teo

Miloš Teodosić se vratio u Europu. Ima li još magije u njegovim rukama?

Zadnja izmjena: 20. srpnja 2019. Photo Pascal Le Segretain/Getty Images

Prošle su dvije godine bez njegove čarolije u Europi. Podsjeća me to na dječačko doba kad sam jednako dugo iščekivao da izađe posljednja knjiga o Harryju Potteru. A najveća razlika između njega i Miloša Teodosića je što potonjem ne treba štapić da bi izvodio čudesa. Harry ni u posljednjem dijelu svoje opsežne priče nije razočarao, dapače, ostao je na istoj razini. Možemo li isto očekivati od Tea?

Možemo se nadati, ali ima nekih upitnika koji su se dobrano umnožili nakon iznenađujućeg izbora povratničke destinacije.

Kada su ga Los Angeles Clippersi otpustili početkom veljače, svi su mislili da će do kraja mjeseca Teodosić pojačati redove nekog od euroligaških velikana. Međutim, vrlo brzo izašao je u javnost s neobičnim priopćenjem: “Prvi sam put dobio otkaz u nekoj ekipi i to nije lako, ali je nešto što sam priželjkivao”, i potom razočarao sve zainteresirane klubove odlukom da će do kraja sezone — odmarati.

Teodosić nikada nije bio na glasu kao fanatični radnik, oduvijek se mnogo oslanjao na čisti talent kojeg ima na bacanje

S jedne strane razumljiv čin čovjeka koji je u žrvnju profesionalne košarke gotovo 15 godina i koji je pretrpio neke nezgodne ozljede, ali s druge strane mnogo govori o njegovoj motivaciji, odnosno njenom gašenju. S obzirom na to da se kroz sezonu i pol u Clippersima nije baš naigrao niti borio za trofeje, čovjek bi očekivao da će jedva dočekati potući se u Europi, na svom teritoriju, za još poneku ‘kantu’. Ali dobro, odlučio je Miloš pustiti mozak i tijelo na pašu, malo uživati u životu.

Problem je ono što se dogodilo poslije tog odmora. Bila su tri glavna kandidata za njegov povratak i svaki je bio otprilike jednako smislen ili, ako vam je draže, romantičan. U prvom redu tu je bio CSKA, aktualni europski prvak i klub u kojem se najduže zadržao te igrao najbolju i najljepšu košarku u karijeri. Zatim je tu bio Olympiacos, u kojem je proveo četiri sušne sezone i otišao taman kada su crveno-bijeli krenuli harati Euroligom; dakle, ostao je osjećaj nedovršenog posla. I na kraju, tu je bila Crvena zvezda, klub koji odmalena simpatizira, ali u kojem nikada nije igrao.

Sve su to bile dobre euroligaške opcije, a on ih je sve sklonio u stranu i potpisao za Virtus Bolognu, sudionika Eurokupa. Zašto, malo je kome potpuno jasno.

Narasle ambicije

Dakako, jedan od razloga je što će biti među najizdašnije plaćenim košarkašima u Europi (“malo više od pet milijuna eura za tri sezone”, izjavio je Luca Baraldi, Virtusov direktor), ali otprilike sličan iznos nudio je i Olympiacos, a o CSKA-u da ne pričamo.

Moguće je da je bitnu ulogu igrala dužina ugovora (Oly mu je nudio dvogodišnji, a CSKA je po tom pitanju s veteranima još oprezniji), ali dojam je da je Teo išao linijom manjeg otpora. Upravo to što Virtus ne igra Euroligu predstavljalo je prednost u pregovorima.

Naime, Teodosić je već osvojio Euroligu (2016.) i bio MVP natjecanja (2010.) te očigledno više nema dovoljno jakih motiva da se upusti u nikad zahtjevnije napore koje ona iziskuje. Euroliga je već prije tri sezone postala izuzetno naporna za igrati, a sada će sve biti još ekstremnije kao posljedica povećanja broja sudionika sa 16 na 18. I dalje će se igrati svatko sa svakim dvokružno, što znači da igrače čeka još više paklenih tjedana u kojima, kad se pribroje utakmice nacionalnog prvenstva, igraju svaki drugi dan, a u međuvremenu prelijeću tisuće kilometara.

Teo je sav taj žrvanj već prošao u NBA ligi i jednostavno mu se više ne da živjeti svakodnevicu na relaciji dvorana-aerodrom. Eurokup je sasvim druga priča: manje zahtjevni suparnici, ritam od dvije utakmice tjedno, a ne treba zaboraviti ni da se u Italiji pretežno njeguje brzi, napadački stil igre, što znači da su obrane nešto labavije nego u Grčkoj, Rusiji i ABA ligi. Naravno, presudna je bila spoznaja da će mu se u Bologni izlaziti u susret kad bude potrebno, jamac za to je njegov stari znanac, trener Saša Đorđević.

Naravno, nije Virtus neki klub bez tradicije u koji se najednom ulupala hrpa para.

Riječ je o dvostrukom europskom prvaku koji je prije 15-ak godina zbog financijskog kolapsa nestao s glavne košarkaške karte. Nakon povratka u najviši razred talijanskog prvenstva stvari i dalje nisu išle glatko, ali se klub mic po mic konsolidirao, a ujedno su rasli i rezultati. Vrhunac je dosegnut osvajanjem FIBA-ine Lige prvaka prije par mjeseci, nakon kojeg su Upravi dodatno porasle ambicije. Započeto je slaganje momčadi koja se kroz Eurokup treba domoći Eurolige (oba finalista osiguravaju promociju), a Teodosić je određen za ključnog čovjeka na toj izazovnoj misiji. Dakle, tip koji baš i nema volje igrati Euroligu zadužen je da povede svoju momčad natrag u nju. Malo nezgodno, eh?

Naletio na zid

Hajde, vjerojatno će mu motivacija uvelike porasti kada se udomaći u Bologni i saživi s klubom. Pri tome će sigurno pomoći strastveni navijači koji su zakrčili gradski aerodrom kada je Teo došao na predstavljanje. Virtusovi navijači pravi su košarkaški sladokusci, ipak su tamo trag ostavili Krešo Ćosić i Manu Ginobili, stoga se podrazumijeva da znaju cijeniti pojedince koji se igraju košarke.

A gdje je u svemu tome reprezentacija?

Ne brinite, Srbija se ne uklapa u priču s padom motivacije, što jasno pokazuje Teodosićevo sudjelovanje u posljednjem kvalifikacijskom prozoru za Svjetsko prvenstvo, kad je momčad uhvatila zadnji vlak za Kinu. Nema sumnje da je Teo još uvijek 100 posto nabrijan kada su reprezentativni izazovi u pitanju — iako je pokupio medalje sa svih velikih natjecanja (srebra na EP 2009., SP 2014., OI 2016.), i dalje mu je ultimativni cilj osvojiti zlato.

Problem je u tome što se igrač ne može štedjeti većinu sezone pa onda tek tako reći “E sad ću malo zaozbiljno!”, pogotovo ne u veteranskim godinama. Teodosić nikada nije bio na glasu kao fanatični radnik, oduvijek se mnogo oslanjao na čisti talent kojeg ima na bacanje. No, u ovoj fazi karijere trebat će raditi na svom tijelu više nego ikad ako ne želi vrlo brzo postati tek sjena onog što je bio.

Kada je otišao u NBA, mnogi su očekivali da će ondje nastaviti svoju rapsodiju, da će svaka treća akcija biti alley-oop dodavanje. Nije išlo. Premda je u prvoj sezoni bio starter i igrao 25 minuta u prosjeku, gotovo isto koliko je imao u CSKA-u, brojke su mu znatno opale (9,5 poena i 4,6 asistencija). Ni vizionarski pregled igre nije mu pomogao da i dalje dijeli asistencije kao na traci, prvenstveno jer  je fizički podbacio u odnosu na konkurenciju. Naprosto, naletio je na zid.

Kada se vratio u reprezentaciju, sve se činilo kao nekad — podijelio je 19 asistencija u dva susreta, ali na Mundobasketu će naletjeti na čvršće selekcije od Estonije i Izraela. Iako već zabrinjavajuće dugo nije igrao ozbiljnu košarku, Đorđević ima bezgranično povjerenje u Teodosića, toliko da je s popisa za pripreme izostavio Nemanju Nedovića, eksplozivnog combo-beka kojeg Milano masno plaća, ne bez razloga. To je izazvalo burne reakcije u srpskoj javnosti; dio navijača zamjera izborniku što ima svoje miljenike (Teodosić, Miroslav Raduljica, Marko Simonović), koji imaju prednost nad konkurentima na račun stare slave.

Naravno da nitko ne smatra da je prošlo Teovo vrijeme; on ima mitsko mjesto u očima navijača, ali s pravom postoje bojazni o trenutnoj spremi 32-godišnjaka. Na Teodosiću je da pokaže da nema razloga za brigu, te da će i u Kini frcati iskre iz ruku čarobnjaka iz Valjeva.

Ne propusti top članke