Cesc Fàbregas igrao je ključnu ulogu u jednoj od najboljih reprezentativnih momčadi svih vremena, možda i najboljoj; osvojio je dva Eura, Svjetsko prvenstvo, Premier ligu i La Ligu, igrao za Pepa Guardiolu, kao 21-godišnjak bio je Arsenalov kapetan i najbolji igrač. Pa ipak, teško je oteti se dojmu da je svoj vrhunac doživio prerano i da nikad nije postao sve što je mogao postati.
Djelomično je to zbog gotovo beskrajnog potencijala koji je pokazao kao klinac, a djelomično zbog tihog, samozatajnog načina na koji je završio karijeru — kraj igračkog vijeka objavio je s 36 godina, nakon sezone u Serie B s Comom. U praksi, prestao je biti faktor u elitnom europskom nogometu još od 2019., kada je kao 32-godišnjak napustio Chelsea. Lionel Messi, njegov vršnjak s kojim je pohađao znamenitu Barceloninu La Masiju, prošlo je sezone osvojio Svjetsko prvenstvo kao najbolji igrač turnira i u Ligue 1 zabio 16 golova i podijelio 16 asistencija. Luka Modrić, koji je stariji od njega godinu i pol dana, s Hrvatskom je igrao finale Lige nacija i s Real Madridom polufinale Lige prvaka.
Usporedbe s najboljim igračem svih vremena i jednim od najboljih veznjaka u posljednjih 20 godina doimaju se nepravednima, ali Fàbregas je na početku svoje karijere bio toliko dobar da se one tada nisu izgledale nimalo pretjerano. Arsène Wenger već ga je kao tinejdžera pretvorio je u igrača svjetske klase; sa 16 je, mjesec dana nakon dolaska u London, postao najmlađi debitant u Arsenalovoj povijesti, sa 17 je već zaigrao u Premier ligi i postao najmlađi Arsenalov strijelac u jednoj ligaškoj utakmici te pogodio Alexa Fergusona komadom pizze, s 18 je od prve minute započeo finale FA Cupa (i osvojio svoj prvi seniorski trofej), a s 19 dominirao protiv bivšeg mentora Patricka Vieire i od prve minute igrao u finalu Lige prvaka protiv Barcelone.
Dvije godine kasnije postao je europski prvak sa Španjolskom i etablirao se kao jedan od najboljih igrača Premier lige. Tih je godina bio predvodnik jedne od Arsenalovih lažnih nada, ali je, za razliku od momčadi koja ga je okruživala, već tada bio kompletan igrač. U La Masiji je započeo kao zadnji vezni s njuhom za gol, u Arsenalu neko vrijeme bio nasljednik Vieirine uloge i pozicije, ali se uskoro transformirao u gotovo pa perfektnu desetku — s tehnikom i rasponom dodavanja iz La Masije, nepresušnom energijom i nezanemarivom produkcijom ispred gola.
Rano je sazrio, ali je rano, čini se, dosegao i svoj plafon. Nikad neću zaboraviti dane kad je hodao uz divove kojima je i pripadao
A kad se, neminovno, vratio u Barcelonu 2011., godinu dana nakon što su mu budući suigrači obukli crveno-plavi dres tijekom proslave osvajanja titule svjetskih prvaka u Južnoj Africi, uklopio se u Pepovu Barcelonu kao da nikad nije niti otišao.
Igrao je gotovo sve – lažnu devetku, osmicu, krilnog plejmejkera, zabijao i asistirao. Bile su mu tek 24 i bio jedan od najboljih igrača na svijetu. Međutim, Pep je Barcelonu napustio na ljeto 2012., nešto prije nego što je i Španjolska doživjela svoj zenit osvajanjem trećeg uzastopnog reprezentativnog trofeja. Cesc je tada bio na vrhu svijeta: polivalentni veznjak na vrhuncu moći, bitan član jedne od najboljih klupskih i reprezentativnih momčadi svih vremena.
Dvojna ostavština
No, Barcelona je nakon Guardiolina odlaska ušla u svoju kaotičnu fazu, a Cesc u svom dječačkom klubu ostao još samo dvije sezone. Brojke su i dalje bile impresivne — 14 golova i 13 asistencija u sezoni 2012./13., 13 golova i 17 asistencija u 2013./14. — ali nešto se promijenilo.
Umjesto da Barceloni ubrizga dozu okomitosti i konkretnosti naučene u Premier ligi, činilo se da je odvodi u neravnotežu. Umjesto budućeg nasljednika Xavija Hernandeza, odavao je dojam autsajdera, stilski i taktički.
Klub je prošao kroz traumu tragičnog gubitka Guardiolina nasljednika Tita Vilanove, a Fàbregas je, nakon što je od svoje 16. godine sazrijevao pod očinskom Wengerovom rukom, u tri sezone promijenio četvoricu trenera. Barcelona je trebala predstaviti vrhunac njegove karijere; povratak u klub u čijoj je akademiji napravio prve korake, klub koji je napustio kao samo jedan u nizu klinaca koji se nije uspio izboriti do prve momčadi, a u koji se vratio kao europski i svjetski prvak, superzvijezda Premier lige. Njegova se spona s Barcelonom činila toliko jakom da je transfer u Kataloniju bio doživljavan kao neminovnost, ispunjenje sudbine i pitanje vremena, a ne mogućnosti. Bila je to jedna od velikih neispričanih priča suvremenog nogometa.
U London se vratio nakon tri godine, ali tada su na Emiratesu bili Mesut Özil i Santi Cazorla, dok ga je širokih ruku dočekao Chelsea. Pod José Mourinhom igrao je u najkonzervativnijoj i najpragmatičnijoj momčadi svoje karijere i, iz devetog pokušaja, osvojio Premier ligu.
Ali nešto je nedostajalo.
Da, podijelio je 25 asistencija u 47 nastupa, ali izgubio je auru nepobjedivosti. Njegov dugi vrhunac — od stasanja u Arsenalu do posljednje sezone u Barceloni, između 2007. i 2014., kad se činilo da bi mogao obilježiti epohu na način na koji su to na kraju napravili Xavi i Andres Iniesta — bio je gotov. Nakon što je proveo gotovo pa cijelo desetljeće igrajući na gotovo svakom dijelu terena iznad obrane, u Chelseaju se pretvorio u više-manje konvencionalnog, duboko pozicioniranog playmakera. I tada je bio vrhunski igrač, ali više dio satnog mehanizma nego sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar. Nestali su golovi, nestala je njegova toliko ubojita, interpretacija uloge lažne devetke. Nestali su bljeskovi brzine i galopiranja s centra loptom prikovanom uz kopačke, dok suparnički igrači padaju poput čunjeva.
Rano je sazrio, ali je rano, čini se, dosegao i svoj plafon. Paradoksalno, s obzirom na činjenicu da je u prvih desetak godina karijere pokazao toliku svestranost i prilagodljivost, pregazili su ga energija i tempo suvremenog nogometa. U Chelseaju je u pet sezona osvojio dvije ligaške titule, dvije više nego u osam sezona u Arsenalu, ali na Stamford Bridgeu nikada nije dostigao priznanje ili reputaciju kakve je imao na Emiratesu. Kad je napustio Chelsea, a pritom i najveću pozornicu, bile su mu 32 godine. U mirovinu je otišao kao marginalni igrač, na europskoj nogometnoj periferiji druge talijanske lige. Njegova je ostavština, stoga, dvojna; istovremeno neispunjenih obećanja i najveće slave, nevjerojatno brzog uspona, ali i ranog pada. Karijera mu se može istraživati kao argument u prilog tezi da nogometnu razvoj gotovo pa nikad nije linearan.
Ali nikad neću zaboraviti dane kad je hodao uz divove kojima je i pripadao. Dane kada je vladao svijetom i mijenjao definiciju uloga i zadaća jednog veznog igrača.
