Svaki od četiriju FIBA-inih kvalifikacijskih turnira za Olimpijske igre u Tokiju završio je manje ili više neočekivano, ali kao najveća senzacija može se okarakterizirati pobjednički pohod Češke. Naime, Česi su svoje mjesto na Igrama osigurali u konkurenciji moćnih ekipa Kanade, Grčke i Turske, kao i vrlo neugodnog Urugvaja. Tako je Češka prvi put kao samostalna reprezentacija ostvarila plasman na olimpijske igre, što je zapravo kulminacija ustrajnog uspona među najbolje momčadi na svijetu, uspona koji je započeo prije nepunih šest godina u Francuskoj.
Sjetit ćete se te rujanske nedjelje u Lilleu. Hrvatska reprezentacija je pod vodstvom Velimira Perasovića ranije tog ljeta odradila najuspješnije pripreme u povijesti trijumfiravši u svih devet utakmica uoči ‘domaćeg’ Eurobasketa, uz doista impresivnu razinu igre. Bojan Bogdanović, Krunoslav Simon, Ante Tomić i Roko Leni Ukić bili su jamac kvalitete i iskustva, Dario Šarić nametao se kao nova zvijezda ekipe, dok je iz drugog plana nadirao Mario Hezonja, tada najviši hrvatski izbor u povijesti NBA drafta.
Međutim, u zagrebačkoj Areni Perasovi su momci počeli pružati slabije izvedbe, dojam je bio kao da su krivo tempirali formu. Usprkos tome, skupina je okončana na drugom mjestu te je uslijedio put u Francusku, a sve misli bile su usmjerene ka Srbiji u četvrtfinalu — hoćemo li konačno stati na kraj mukotrpnoj seriji poraza protiv susjeda? Trebalo je, doduše, prije toga proći Čehe u osmini finala, ali na to se gledalo kao na formalnost, malo jače zagrijavanje za Srbe. Uostalom, dvije godine ranije na Eurobasketu u Sloveniji Hrvatska se u ‘stani-pani’ utakmici bez previše problema obračunala s Češkom i prošla u drugu fazu, razlika u kvaliteti bila je očigledna.
Češka iz 2013. bila je odviše zelena za napraviti veći rezultat. Talentirana osovina Tomáš Satoranský — Jan Veselý, s kojom je sve počinjalo i završavalo, imala je po 23 godine. Izraelski stručnjak Ronen Ginzburg tek je preuzeo klupu, a problem je bila i skromna širina kadra što se tiče kvalitete. Međutim, dvije godine kasnije Satoranský i Veselý skupili su dodatno iskustvo, Ginzburg je pohvatao sve konce, a momčadi je pridružen Blake Schilb, naturalizirani Amerikanac s euroligaškim iskustvom. Bila je to mnogo opasnija momčad, u što su se na najteži način uvjerili hrvatski reprezentativci.
Česi su sada na svom vrhuncu te u Tokio odlaze kao prekaljena momčad, spremna pokvariti planove još ponekoj reprezentaciji koja će ih shvatiti olako
Oni su, naprosto, naletjeli na češki zid. Ginzburg je odradio vrhunski skauting i pripremio rješenja za glavninu Perasovićevih akcija, natjeravši suparnika na čak 24 izgubljene lopte. Na drugoj strani Satoranský je hranio loptama Veselog kao na traci, a brzonogi češki toranj uništavao je Tomića u reketu. Doprinos s perimetra davali su Schilb i David Jelínek te je Hrvatima ušla voda u uši. Bio je to strahovit raspad, Šarić i Tomić kao da nisu postojali na terenu, u jednom trenutku bilo je i 30 razlike… Sve u svemu, doživljen je strašan debakl nakon kojeg je Perasović odstupio, a percepcija javnosti bila je da su igrači napunili gaće i prije izlaska na parket, odnosno da je poraz pretrpljen od drugorazrednog suparnika, kao posljedica psihološkog pritiska. “Česi i košarka? Ma dajte, molim vas!”.
Da to nije baš tako vidjelo se u godinama koje su uslijedile.
Pohod na Igre
Češka je, doduše, imala nesreću da je u dvije uzastopne godine naletjela na strašno jaku Srbiju, koja ju u Francuskoj udaljila od borbe za medalje, a kasnije u Beogradu od plasmana na Igre u Rio de Janeiru 2016. Na Eurobasketu 2017. je, pak, bila lišena pomoći Veselog i Schilba, što je Hrvatska iskoristila za revanš u uvodnoj skupini.
No, potom su Česi pokazali da ne ovise samo o trojcu najboljih igrača, već da su pronašli još momaka koji znaju igrati košarku. Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Kini odrađene su bez previše stresa iako su Veselý i Satoranský odigrali samo dvije od 12 utakmica. U kvalifikacijskom ciklusu su, uz Schilba, povukli Jaromír Bohačík, Patrik Auda i Ondřej Balvín, igrači koji su se s vremenom uspjeli probiti iz domaćeg prvenstva u jače lige (Španjolska, Njemačka, Francuska), a bitan doprinos dali su i igrači iz češke lige poput Vojtěcha Hrubana i Martina Kříža.
Ipak, očekivalo se da će na Mundobasketu Česi biti samo prolaznici, budući da je Veselý otkazao nastup zbog ozljede koljena, te su u Kinu otišli s čak osmoricom igrača iz domaćeg prvenstva. Ali Ginzburg je imao druge planove — prvo su u uvodnoj skupili izbacili Tursku, da bi u drugoj fazi kućama poslali Brazil i Grčku. U tvrdom četvrtfinalu zaustavila ih je Australija, da bi potom u razigravanju osvojili šesto mjesto na svijetu.
Uslijedio je uspješan prolazak kvalifikacija za Eurobasket te potom olimpijsko ljeto koje je započelo u Victoriji (Kanada). Putnik na Igre tražio se između domaćina, Grka i Turaka, ali Češka je povratkom Veselog konačno bila kompletna, a takva se spremna potući sa svakim. Pa čak i s Kanadom, koja je imala osmoricu NBA igrača predvođenih Andrewom Wigginsom. U epskoj bitci 37-godišnji Schilb proživio je novu mladost i s 31 poenom (sedam trica) šokirao domaćine u pobjedi 103:101 nakon produžetka. Zatim je u finalu sjajnom timskom izvedbom Grčka otpuhana s terena, završilo je s nevjerojatnih 25 razlike.
U čemu leži tajna češkog uspjeha, ako uzmemo u obzir da je riječ o zemlji koja ne gaji veliku strast prema košarci?
Istina, negdašnja reprezentacija Čehoslovačke osvojila je čak 12 medalja na europskim prvenstvima, stoga je neosporno da u zemlji postoji naslijeđeno znanje od starijeg stručnog kadra, ali Česi se tradicionalno pale samo na nogomet i hokej na ledu; košarka naprosto nema masovnost da privuče veća ulaganja, stoga je prodor Češke u vrh reprezentativne košarke pravo malo čudo.
Širenje baze
Za početak, imali su sreću da su njihova dva najveća dragulja u tinejdžerskim godinama otišli u dobre razvojne sredine — Veselý u Partizan, a Satoranský u Sevillu. Da su ostali u Češkoj ili pogriješili u inozemnoj destinaciji, lako je moguće da nikada ne bi izrasli u klase kakve su danas: Prvi je trostruki najbolji centar Eurolige i jednom MVP natjecanja (2019.), a drugi standardni NBA razigravač kroz pet sezona u Washingtonu i Chicagu.
Što se tiče Schilba, on nije jedan od onih naturaliziranih igrača koji zemlju za koju nastupaju teško pronalaze na karti. Ovaj pakleni strijelac svoju profesionalnu karijeru započeo je u Nymburku, a čini se i da će u Češkoj okončati klupsku karijeru (sezonu završio u USK Pragu). Bez obzira na pozne godine, redovito se odaziva izbornikovim pozivima, dok s druge strane Ginzburgu nije palo na pamet naturalizirati nekog drugog u slučajevima kada Schilb nije bio dostupan. Ovo je jedan od rijetkih primjera naturalizacije stranca u kojem je zaista razvijen osjećaj pripadnosti državnom dresu.
No, za veći uspjeh trojica sjajnih igrača nisu dovoljna. Ginzburg je trebao nekako proširiti bazu, što može biti nemoguća misija kada je domaće prvenstvo nejako. Tu na scenu stupa Nymburk, klub iz istoimenog grada na rijeci Labi sa samo 15.000 stanovnika. Osnovan je još 1930., ali početkom tekućeg stoljeća dolazi do ulaska znatnijeg kapitala u klub. Kao posljedica toga Nymburk je osvojio sve naslove državnih prvaka od 2004. do danas, što je uistinu rijetko viđeni monopol.
Premda takva dominacija nikako nije dobra za češku ligu, Nymburk je učinio mnogo dobra za reprezentanciju. Naime, Ginzburg je u Nymburkov stručni stožer ušao 2006., a od 2011. do 2017. bio je glavni trener momčadi. U klub je dovodio najperspektivnije češke igrače koji su se potom kalili u Eurokupu, te kasnije u Ligi prvaka (a jedne sezone i u ABA ligi). Nymburk je kao redoviti i kvalitetni sudionik europskih natjecanja u proteklom desetljeću uspio proizvesti nekolicinu igrača sposobnih da budu adekvatna podrška udarnom trojcu iz reprezentacije.
I na koncu, tu je pitanje kontinuiteta na klupi — Ginzburg već osam godina kormilari češkom reprezentacijom (u istom razdoblju Hrvatsku je vodilo šest izbornika). U aktualnom trenutku izraelski stručnjak točno zna što može očekivati od svojih igrača, a isto vrijedi i u suprotnom smjeru.
Ginzburg više na raspolaganju nema golobrade mladiće kao na svom debiju 2013. Igrači su sada na svom vrhuncu te u Tokio odlaze kao prekaljena momčad, spremna pokvariti planove još ponekoj reprezentaciji koja će ih shvatiti olako.
