Ljudi danas u zabavnoj industriji sve više vole takozvane crossovere. Ima nešto posebno uzbudljivo u tome kad na pozornicu zajedno izađu Mick Jagger i Lady Gaga ili kad na velikim platnima Batman udari na Supermana, kao i kad na košarkaškom terenu Real Madrid ugosti Dallas Maverickse. Pored takvih ukrštavanja proslavljenih protagonista koja se mogu smatrati relativno prirodnima, postoje i neki mnogo ekstremniji primjeri križanja svjetova, a jedan od najluđih i vjerojatno najuspjeliji je Scoobynatural. Riječ je o epizodi horor-fantastične serije Lovci na natprirodno u kojoj su glavni junaci Sam i Dean Winchester nabasali na ukleti televizor te završili u epizodi ni više ni manje nego Scooby-Dooa, animirane serije za djecu.
Poveznice između ovih dviju franšize su, najblaže rečeno, nategnute. Da, i braća Winchester i Mystery Incorporated bave se istraživanjem sablasnih misterija, ali Sam i Dean su nemilosrdni lovci koji će satjerati u kut i brutalno likvidirati svakog demona, vampira ili vukodlaka koji je imao nesreću naći im se na putu, dok su Shaggy, Fred, Velma i Daphne tinejdžerski detektivi koji uz asistenciju čuvene njemačke doge izrađuju šašave zamke kako bi razotkrili pohlepne agente za nekretnine koji prerušavanjem u duhove nastoje otjerati stanare kakve vrijedne provincijske vile.
Mnogo je toga u ovom projektu moglo poći po krivu, ali scenaristi su pazili na svaki detalj te napravili vrhunski posao, što je rezultiralo oduševljenjem fanova i jedne i druge serije. Da su posve svjesni kako postoje granice koje nipošto ne bi smjeli prijeći pokazali su u sceni u kojoj Sam otvara prtljažnik bratove Impale u namjeri da podijeli Shaggyju i društvu ponešto iz bogatog arsenala pušaka, mačeta i bodeža kako bi zajedno nasrnuli na krvožednu utvaru, a zgroženi Dean ga zaustavlja i pita koji mu je vrag: “That’s a Scooby Don’t!”.
Ima tomu već neko vrijeme da se taj običaj izgubio, ali u ABA ligi smo često gledali crossovere s klubovima sudionicima iz zemalja koje ne pripadaju regiji.
Ako šeici i njihova svita žude za europskim glamurom, onda će ostati osupnuti onime što će ih dočekati u balkanskom okruženju
Svakako je najjači dojam ostavilo sudjelovanje izraelskog velikana Maccabija, koji je u dva navrata bio gost na Jadranu te oba puta dogurao do finala s hrvatskim predstavnikom: prvo je 2003. u Ljubljani poražen od senzacionalnog Zadra pod vodstvom Danijela Jusupa, da bi devet godina kasnije u svojoj Nokia Areni pred 10.000 navijača svladao Cedevitu i domogao se još jednog trofeja za svoju prebogatu riznicu.
Kad se podvuče crta, možemo se složiti da je to bilo križanje od kojeg su sve strane imale koristi: moćniji abaligaši dobili su nekoliko žestoko konkurentnih utakmica više u sezoni, a oni manje jaki povijesnu priliku da se nadmeću s tako uglednim euroligašem. Naravno, svi su do vrha napunili dvorane kad im je Ponos Izraela došao u goste i to je generalno bila sjajna reklama za ligu. Izraelci su, pak, također podigli broj dvoboja jačeg intenziteta u sezoni, što im je tada nasušno trebalo, budući da u domaćem prvenstvu nisu imali dostojnu konkurenciju, dok se u Euroligi igralo znatno manje utakmica nego danas.
Euroliga oklijeva, ABA baš i ne
Međutim, iako je taj crossover ostavio dobar dojam, dugoročna suradnja nije bila zamisliva naprosto zato što bi ABA liga s vremenom izgubila smisao ako bi, budimo realni, najveći broj titula odlazio na Bliski istok. Liga je ipak sljednica nekadašnjeg jugoslavenskog prvenstva i svrha joj je, pored protočnosti u europska natjecanja, okruniti najjaču momčad s ovog područja, a ne neki ugledni gost. Upravo zato je odbijen Olympiacos kad se prije nekoliko godina poželio uključiti nakon što je bio izbačen iz grčke lige.
Što se tiče sudjelovanja manje renomiranih klubova iz šireg okruženja (mađarski Szolnoki Olajbányász, češki Nymburk i bugarski Levski), oni nisu bili u stanju upustiti se u borbu za titulu, ali ni privući interes navijača, kao ni znatnije podići kvalitetu natjecanja. Jedinu konkretnu korist iz njihova sudjelovanja imala je tadašnja Uprava ABA lige, koja im je masno naplaćivala udijeljene pozivnice, ne misleći na to kako time oduzimaju mjesto nekoj od brojnih ovdašnjih zainteresiranih sredina te zapravo sputavaju razvoj košarke u regiji. Nakon što je ABA 2015. prešla u vlasništvo klubova, ukidanje takvih nesvrsishodnih pozivnica bila je jedna od prvih uvedenih promjena koja je ostala na snazi sve do danas.
No, izgleda da će tome doći kraj. ABA liga se ponovo širi na Bliski istok, jer priprema se teren za priključenje kluba iz Dubaija.
“Iskazali su želju da nam se pridruže, razgovaramo, a nešto smo već i dogovorili”, prošlog je tjedna medijima obznanio Milija Vojinović, sportski direktor ABA lige. To “nešto” se pokazalo kao sudjelovanje Dubaijeve juniorske ekipe na abaligaškom U19 turniru koji kreće ovog mjeseca u Zlatiboru.
Oko Dubaijeva prodora na europsku košarkašku scenu već je bilo dosta govora, ali u kontekstu Eurolige. Nakon što su pregovori zapeli krenulo se s Planom B. S obzirom na ljude uključene u ovaj projekt, nimalo ne čudi to što je baš ABA liga izabrana kao svojevrsna premosnica na putu prema europskoj eliti. Naime, čovjek koji je glavna spona između emiratske i europske košarke je trener Dejan Kamenjašević, rođeni Sarajlija koji u Dubaiju živi već čitavo desetljeće te je ondje osnovao košarkašku akademiju. Zatim je u priču uključen Đorđe Đoković, brat slavnog Novaka, a jasno da svoje prste u tome mora imati i menadžer Miško Ražnatović, koji je prisutan svugdje gdje je u pitanju ozbiljna lova u košarci.
Prvotni je plan bio smjesta ugurati Dubai u Euroligu, ali ondje su odlučili stati na loptu usprkos navodnih 50 milijuna eura koji su Emiraćani spremni plasirati u natjecanje. Koliko god da euroligaški vlasnici žele postati profitabilniji, ipak nisu voljni olako napustiti viziju idealne verzije natjecanja u koju se Dubai teško uklapa. Euroliga nastoji pod svoj krov okupiti momčadi iz europskih metropola koje će puniti dvorane strastvenim navijačima i potvrditi geslo “Every game matters”, stoga oklijevaju otvoriti vrata klubu iz zemlje u kojoj je košarka tek u povojima.
Bez dobrodošlice za Frankensteina
Profesionalna liga je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima osnovana prije 10 godina, a tribine i dalje zjape prazne. Očigledno je da emiratska želja za brzim probojem na relevantnu košarkašku scenu nema nikakve temelje u iole masovnijem interesu tamošnjih građana, nego predstavlja još jedan hir vladajuće elite koja je očarana raznim zapadnjačkim simbolima prestiža, pa tako i vrhunskom košarkom, te se ne libi odriješiti kesu kako bi se uključila u igru. Budući da se u Euroligi nisu odmah polakomili za petrodolarima (Dubai je lobirao za mjesto već u ovoj sezoni), pušten je probni balon s ABA ligom — prvo s juniorima, a kasnije ćemo vidjeti.
A što bi to regionalna košarka dobila njihovim sudjelovanjem? Financijsku dobit za koju je upitno kako i kome će se sve raspodijeliti te u kojem će omjeru, ako uopće, biti iskorištena za poboljšanje uvjeta za razvoj domaćih sredina. Mnogo je širi popis onoga što će izgubiti. Za početak, jedno mjesto u juniorskoj ligi jer, eto, u njoj će iskustvo stjecati mladi Arapi, dok takvu priliku nisu dobili Mornarovi ili Šibenkini juniori.
Za godinu dana vjerojatno će isto netko izvisiti u seniorskoj konkurenciji kako bi Dubai igrao ligu koja ga realno ne zanima, nego mu je uvjetovana — jer ako šeici i njihova svita žude za europskim glamurom, onda će ostati osupnuti onime što će ih dočekati u balkanskom okruženju. Naposljetku, nikako ne treba zanemariti stajalište navijača, koje je na ovim prostorima prilično unisono — bez obzira na to dolazili iz Hrvatske, Srbije ili Slovenije, kod najmasovnijeg i najzagriženijeg dijela navijača prisutna je izrazita odbojnost prema svemu što smatraju ‘umjetnim’, a prije svega se to odnosi na klubove bez tradicije koji se na silu i preko noći žele probiti do uspjeha i slave. Po navijačkim kriterijima, Dubai predstavlja Frankensteina među umjetnim klubovima te definitivno neće biti toplo primljen u obitelj.
Sportski crossoveri nekad zaista mogu biti dobra priča, ali ovo sigurno nije takav slučaj, ovo je jednostavno — Scooby Don’t!
