Zadnja stvar koju sam imao načrčkanu na papiru s bilješkama bila je zaokružena 38. minuta i 18. sekunda uz kratak komentar o manjku opcija za dodavanje prema naprijed nakon rotacije. To se u tom trenutku očito činilo kao nešto strašno važno, s obzirom na to da sam triput zaokružio vrijeme akcije. Svega par minuta kasnije postalo je jasno koliko je sve to trivijalno jer se na tom istom travnjaku odvijala borba za život Christiana Eriksena.
Kada je sve prošlo i kada su došle informacije da je Eriksen dobro, sjeo sam ponovo ispred televizora, a ispred mene je ostao taj papir sa sedam situacija za koje sam mislio da će biti važne za nastavak turnira; papir kao priprema za tekstove o Danskoj koje će trebati napisati. Pogledao sam ga i sve o čemu sam mogao razmišljati jest to da često banalne stvari shvaćamo preozbiljno sve dok se ne dogodi nešto strašno kao što se dogodilo Eriksenu. Cijeli smo važni i osjećamo se nedodirljivima, nerviramo se oko gluposti, a onda već idući trenutak vidimo kako je se krhko i koliko brzo se situacija može svesti na borbu za ljudski život u kojoj je jedino bitno da čovjek preživi.
Ono što Eriksenov slučaj čini toliko šokantnim nije činjenica da se događao pred očima svijeta i to da smo na neki način bili akteri cijelog događaja. Odnosno, šokantnim ga ne čini samo to.
Profesionalni sportaši su zadnja stepenica razvoja u lovu na ljudsko savršenstvo. Brži su, jači i spremniji od svih nas, a mi možda ne razmišljamo o tome aktivno, ali smo duboko u sebi itekako svjesni njihove superiornosti. Poanta je u tome da sebe precjenjujemo i držimo strašno moćnima, a onda u svojim glavama od sportaša gradimo neku varijantu Supermana. Jer, kvragu, nama ne može biti ništa, pa što se može dogoditi jednom toliko fizički spremnom nogometašu u najboljim godinama. A kada se Eriksen sruši, tek onda nas pogodi i da su oni ljudi, a da smo automatski mi sami puno manje nedodirljivi nego što se uopće usudimo promisliti.
Što onda u svemu tome treba biti zapravo bitno? To je pitanje na koje odgovor svatko od nas treba dati samome sebi
Borba za Eriksenov život bila je šokantna jer duboko zahvaća u naš sistem vrijednosti s obzirom na to da je poljuljala iluziju nedodirljivosti u koju se ušuškavamo. Moderni svijet nam često nudi taj dojam nepobjedivosti, toliko toga nam je na raspolaganju da smo često uvjereni kako smo veći od života. Sve dok se ne dogodi nešto ovako kada nas netko za koga, barem negdje duboko u podsvijesti, znamo da je jači i spremniji od nas svojim primjerom podsjeti koliko smo prolazni.
Problem je u tome što Eriksen nije prvi ovakav slučaj.
Blizu ruba ljudskih mogućosti
Antonio Puerta, Cheick Tioté, Miklós Fehér, Marc-Vivien Foé i Alen Pamić su preminuli nakon što im je pozlilo za vrijeme utakmice. Fabrice Muamba je čudom spašen, Iker Casillas je doživio srčani udar za vrijeme treninga i spašen je pravovremenom reakcijom u obližnjoj bolnici, ali zato među nama više Davidea Astorija i Ivana Turine. Nažalost, to su samo oni najpoznatiji s jako dugog popisa, toliko dugog da su imena iz tragedija prešla u statistiku.
Prvi instinkt je tražiti krivca. Onaj doktor nije napravio dobar posao na sistematskom pregledu, onaj kondicijski trener nije prepoznao rane znakove upozorenja, onaj ćato u UEFA-i je nakrcao 15 utakmica preko limita ljudskih mogućnosti. Netko, bilo tko.
Prije samo nekoliko dana Jure je pisao o Naomi Osaki i jedan od komentara je postavio čovjek kojeg smatram prijateljem i za kojeg sam duboko uvjeren da je dobar čovjek. Njegov komentar je bio sličan kao i dobar dio drugih, a zasnivao se na činjenici da Osaka godišnje zaradi preko 50 milijuna dolara i da je oduvijek bila svjesna što sve čini posao kojim se bavi. Da skratim, nema se što žaliti, plaćena je da odradi svoj posao. To koliko je taj posao došao nerealno blizu ruba ljudskih mogućnosti i koliko očekujemo da standard koji smo postavili bude ispunjen — e, to je sporedna stvar.
Osakin i Eriksenov slučaj povezani su puno više nego bismo mi to voljeli sebi priznati. U suštini, oba su zasnovana su na dugogodišnjem naprezanju zbog očekivanja savršenstva. Jedna psihički, drugi fizički, ali oboje su postavljenim standardima otjerani na rub izdržljivosti. Nažalost, jedan broj ljudi naprosto neće priznati anksioznost kao stvarni problem, sve dok se pred očima cijelog svijeta ne dogodi nešto ovakvo što nitko neće moći ignorirati.
Jedini problem je što je ovo tek privremena stanka i svijet će nastaviti dalje. Nastavio je nakon Puerte, nastavio je nakon Muambe i Casillasa, budite sigurni da će nastaviti i nakon Eriksena. Uostalom, sama utakmica se odigrala još iste večeri. Sat i pol vremena kasnije Finska i Danska su izašle na travnjak te završile ono što su započele.
Jer cirkus mora ići dalje.
Ali uvijek ide dalje, čak i u stvarnom životu. Stvari se dogode i, koliko god sretne ili tragične bile, već idući trenutak se život nastavlja i dolaze nove stvari kojima se morate prilagoditi. Jučer ujutro je Eriksenu najbitnije bilo kako probiti finsku obranu, a već navečer su se prioriteti potpuno promijenili. Smiješno je uspoređivati, ali i meni samom je u 38. minuti i 18. sekundi bilo jako važno što Eriksen nakon oduzete lopte nema nikoga ispred sebe s kim može odigrati dupli pas, a onda sam nakon pet minuta bio u stanju potpunog šoka, pri čemu je jedina stvar na svijetu bila da čovjek preživi. Jednostavno, život jer krhak i funkcionira tako da se sve u samo jednom trenutku može promijeniti te sve ono što smo smatrali ozbiljnim može postati vrlo smiješno.
Što onda u svemu tome treba biti zapravo bitno? To je pitanje na koje odgovor svatko od nas treba dati samome sebi. Ovo je bila samo još jedna opomena da pametnije biramo.
