Bayern ima, svi ćemo se složiti, jako dobru nogometnu momčad. Potkrijepiti tu tvrdnju nekako se čini suvišnim nakon sinoćnje uzvratne utakmice osmine finala Lige prvaka protiv Red Bull Salzburga. Bayern je pobijedio 7-1 i odmahnuo rukom na sve one povike na uzbunu nakon 1-1 iz prvog susreta — sličilo je to više pucačkom treningu nego utakmici knockout faze najjačeg svjetskog klupskog natjecanja, srazu klinaca protiv profesionalaca, dječaka protiv muškaraca.
Ako sedam komada momčadi koja barem nominalno spada među 16 najboljih na kontinentu ne podiže obrve kada je u pitanju Bayern, onda je to možda učinio potez Juliana Nagelsmanna, koji je za još jednu bitnu utakmicu u srcu veznog reda odabrao mladog Jamala Musialu, tinejdžera koji prije 20. rođendana može reći da je Bayernov standardni prvotimac i punopravni član njemačke seniorske reprezentacije.
Možda ne treba čuditi da Nagelsmann, trener koji s 34 godine i sam zna koliko je bitno vjerovati u nečije sposobnosti neovisno o godinama, vjeruje u Musialu, pogotovo kada mu se ta vjera na redovitoj bazi vraća. Međutim, postoji nešto ne samo impresivno, već i inspirirajuće u činjenici da dečko rođen 2003. tako nonšalantno ušetati u prvu postavu jedne od najjačih momčadi na svijetu i u njoj ne izgledati izgubljeno. Musiala po tome spada u odabranu, ali sve veću grupu mladih ekstremno talentiranih igrača koji zadnjih godina, čini se, prkose svim konvencionalnim mudrostima i u svojim tinejdžerskim danima pronalaze mjesto u momčadima najvećih europskih klubova. Igrača kao što su Jude Bellingham u Borussiji Dortmund, Phil Foden u Manchester Cityju, Mason Mount u Chelseaju, Pedri, Gavi i Ansu Fati u Barceloni.
S jedne strane, riječ je o logičnom razvoju događaja, budući da suvremeni superklubovi imaju sve sofisticiranije sustave skautiranja, a mladi igrači sve bolje uvjete za razvoj — od nutricionizma, trening metoda i periodizacije pa sve do brige oko mentalnog zdravlja. Kao i u ostalim sportovima, alati koji su nogometašima na raspolaganju neprestano se usavršavaju, što znači da sve veći broj klinaca ima priliku ostvariti svoj talent.
Riječ je o klincu koji posjeduje engleski sirovi talent rafiniran kroz njemački strukturirani pristup nogometu
Musiala se u tom novom svijetu snalazi kao riba u vodi.
Sa 17 je debitirao za Bayern, s jedva 18 za Njemačku. Nakon nepune dvije seniorske sezone, s tek navršenih 19, ima 49 nastupa u Bundesligi, 12 u Ligi prvaka i devet za reprezentaciju. Musiala je tip igrača koji igra s klinačkim zanosom i vatrom u trbuhu dok istovremeno djeluje kao da iza sebe ima 10 sezona i stotine nastupa. Način na koji su se ti mladići bezbolno uklopili u neke od najjačih momčadi svijeta zapanjujuć je, ali i sugerira da je zbilja riječ o generacijskim talentima.
Svijet pod njegovim nogama
Musiala je rođen u Stuttgartu; otac mu je nigerijsko-britanskih korijena, majka njemačko-poljskih, a nogometno je uglavnom stasao u Engleskoj. Juniorsko obrazovanje je stjecao u Chelseajevoj akademiji, gdje su mu na raspolaganju bili ponajbolji svjetski programi za mlade igrače. Čini se da je u idealnom trenutku odlučio i napustiti London i pridružiti se Bayernu; te 2019. je bio u prijelomnim godinama, kada mladi igrači stoje u raskoraku između juniorskog i seniorskog svijeta. Engleski nogomet posjeduje ponajbolje svjetske akademije za razvoj talenata do tih godina, ali nakon toga nije najbolje mjesto za mlade igrače koji traže svoje mjesto pod suncem.
Ne treba zato čuditi to što je Musiala otišao stopama Bellinghama, Jadona Sancha i Sergea Gnabryja te iskorak napravio u Bundesligi.
Riječ je o procesu koji je od Musiale napravio zanimljiv hibrid nogometnih i nacionalnih identiteta – dečka koji vuče korijene iz četiri različite kulture, koji je formativne godine proveo u Engleskoj i od tamo povukao nepredvidljivost, poriv za driblingom i trikovima, a onda do kraja stasao u Bavarskoj, gdje je pod budnim okom Hansija Flicka naučio štititi loptu, biti uvijek jedan korak ispred presinga i pronalaziti rupe iza obrambenih linija. Riječ je o klincu koji posjeduje engleski sirovi talent rafiniran kroz njemački strukturirani pristup nogometu.
Ta pluralnost nogometnih osobina i naobrazbi danas uvelike definira Musialu kao igrača, ali nema sumnje da mu je njemački sistemski pristup godio u posljednjih par godina, dok traži svoju idealnu poziciju.
Čini se da ga Nagelsmann primarno vidi kao srednjeg veznog te da u Bayernu polagano ide prema definiranoj poziciji i ulozi na terenu. S obzirom na to koliko su neki donekle slični igrači u Engleskoj upravo s tim imali problema — igrači poput Alexa Oxlade-Chamberlaina, Jacka Wilsherea, pa čak i Mounta danas, kojima je konstantno mijenjana uloge u momčadi — ne treba čuditi niti njegova odluka da, nakon što je gotovo cijelu juniorsku karijeru igrao za mlade engleske reprezentacije, odluči predstavljati Njemačku. Engleski gubitak u ovom je slučaju njemački dobitak, a Musialina reprezentativna karijera nije mogla pronaći boljeg mentora od aktualnog njemačkog izbornika Flicka, njegova bivšeg klupskog trenera.
Trenutno, dakle, postoji dojam da je svijet pod njegovim nogama; redovito igra za najjaču momčad u svojoj ligi i jednu od najjačih u Europi, razvija se u sustavu mladog, pedantnog trenera mu malo pomalo pronalazi jasno definiranu ulogu na terenu, predstavlja seniorsku reprezentaciju zemlje u kojoj živi i igra pod paskom bivšeg mentora.
Pravo pitanje je, dakle, koji je njegov plafon, pogotovo u odnosu na ostale klince-superheroje današnjice. Nema sumnje da će morati izbrusiti još neke aspekte svoje igre i raditi na konzistentnosti, ali u Münchenu ima baš sve alate da u tome i uspije. Uostalom, ne može baš svaki 19-godišnji veznjak svaki dan učiti od Joshue Kimmicha i Thomasa Müllera, u nogometnoj kulturi koju je svojim sustavima uvelike definirao jedan od najboljih svjetskih trenera, Pep Guardiola.
Ali to je još uvijek samo početak njegove priče. Tko zna što nas sve još čeka…
