“Vremena se mijenjaju”, potvrđuje mi Ivan Zgrablić, rođeni Puležan, koji je u mojim očima uvelike sam po sebi simbol Istre, ali i Demona. “Prije je u Puli bilo puno više i muzike i svega, a danas je to otišlo na neku drugu stranu. Sjećam se brodogradilišta i tog mora ljudi koji su išli na staru Drosinu kad sam bio klinac, puno je to bilo življe sve…”

Zgrablić je u svojoj karijeri odigrao gotovo 200 utakmica u Prvoj i Drugoj HNL, od svoje Istre pa do Karlovca, Opatije i Cibalije, za koju je najviše i nastupao. Karijera mu je bila obilježena klubovima koji su povezani s lokalnom zajednicom i koji imaju svoju priču, ali ta priča nije uvijek bila ugodna. Štoviše, s 31 godinom koliko ima sada hvali svoj trenutni klub Sambenedettese, iako se radi o ekipi iz talijanske Serie D, prvenstveno zato jer mu valjda prvi put u životu netko unaprijed isplaćuje plaću umjesto da se trese hoće li je uopće i vidjeti.

“Naši klubovi kao da ne žele privući navijače na stadione. To je Mamićeva škola, zgadi svima sve i nitko nek ne dolazi, da ostanu dovoljni sami sebi”

No, Zgrablić u razgovoru ne nabraja utakmice kojih je sakupio mnogo, već se naš razgovor više orijentira na utakmice koje je odgledao s tribine. Poznat je po tome što je i aktivni navijač; za Istru je na terenu na kraju odigrao kakvih 30-ak službenih utakmica, ali je na tribinama, s Demonima, ta brojka sigurno nadmašila i ona 133 nastupa za Cibaliju. Baš ga je jedna utakmica protiv Istre, tamo 2017., dovela na naslovnice, kada je kao Cibalijin igrač — porazu 2:0 unatoč — otišao pozdraviti gostujuće navijače, svoje prijatelje.

“Danas bih, jebiga, odbio uopće nastupiti u takvoj utakmici”, priznaje Zgrablić. “Bartolović (Mladen, op.a.) mi je to jako zamjerio, tu smo se i zakačili. S druge strane Ultrasi mi to nisu zamjerili, shvaćali su, iako sam jednom čak odbio nositi kapetansku traku u Cibaliji nakon što su se Ultrasi i Demoni potukli, jer je na njoj bio Matakovićev Mali Ivica, maskota Ultrasa.”

Na kolodvoru s beskućnicima

Priznaje i to da mu je sigurno taj osebujni način života, obilježen Istrom na puno više načina od dresa koji je nosio, negativno utjecao na karijeru. Ali ne bi ništa puno mijenjao, jer je ostvario ono što je želio, kako je želio. Vjerojatno ne bi nikad mogao u kontinuitetu gurati tu svoju igračko-navijačku priču da mu trener nije bio Igor Pamić, koji ga je dočekao i u Karlovcu, gdje je napravio prve seniorske korake. Paminjo je nastupao i u onom ogledu Istre i Rijeke u ožujku 1992. na kojem se rodila ideja o osnivanju Demona.

Zgrabla je tad bio jednogodišnje dijete, ali je jako brzo s ocem počeo ići na stadion. Bila je to, kako kaže, neka druga Pula; ekipe s Verude, Štinjana, Kaštanjera bi se okupljale i zajedno kretale na utakmicu, a to je baš ona Pula u kojoj je on odrastao. Sve dok ga život nije stavio pred iskušenje tako što ga je, kao i mnoge mlade pulske nogometaše u to vrijeme, poslao da lovi karijeru u Rijeci. Na Kantridu je preselio još kao kadet, ali je opet više priča iz Rijeke vezao uz svoju navijačku pripadnost, zbog koje je imao i problema. Prvo mu je gostovanje bila Kostrena, kada je kao 12-godišnji klinac sam došao u Udrugu navijača i prijavio se za navijački autobus u koji su ga i primili.

Sjeća se tako i situacije kada je, kao 18-godišnjak, završio na klupi seniorske ekipe na utakmici zadnjeg kola protiv Intera u Zaprešiću. Armada je tada po završetku utakmice utrčala u teren kako bi nažicala dresove od igrače, a on je taman, desetak dana prije toga, na prsa dao istetovirati Istrin grb. Dosta godina kasnije taj ga je grb ponovno doveo na naslovnice, kad ga je kamera Hajdukova fotoreportera uhvatila u trenutku euforije na ogradi poljudskog stadiona kako s Demonima ispraća Istrinu pobjedu u produžecima kup utakmice. No, onomad je u Zaprešiću velike probleme izbjegao tako što je nosio majicu ispod dresa, pa grb nije ‘iskočio’ pred navijačima rivalskog kluba koji ga ionako nisu baš voljeli.

Riskirao je puno zbog Istre, putujući na gostovanja kada bi god to mogao, odnosno, kada god se utakmica njegova trenutnog kluba ne bi poklapala s terminom u kojem igra Istra. Jednom je tako iz Vinkovaca jurio sam na vlak za Zagreb, pa na bus za Zadar, kako bi ispratio Istru ponovno u kupu, da bi onda cijelu noć na povratku sam na zagrebačkom kolodvoru čekao prvi jutarnji vlak natrag za Vinkovce, grijući se uz radijator s beskućnicima.

Jednom je protiv Istre nastupao za u Karlovac, da bi nakon utakmice upao u bus ‘svojima’ kako bi mrtav-hladan izvrijeđao Asima Šehića jer je dobio crveni karton i tako ugrozio Istrine šanse za ostanak. Zgrablićev Karlovac je, naime, nakon tog isključenja zabio gol za izjednačenje, a njega je Pamić spasio sankcija poput onih u Vinkovcima.

U lisicama zbog prosvjeda protiv uprave

No, najveći i najvažniji rizik Zgrablić je napravio kad je napustio Cibaliju da bi se vratio kući u Pulu kako bi pomogao Istri koja je tada prolazila najteže trenutke. Bilo je to Istra u kojoj igrači mjesecima nisu primali plaću, u kojoj nisu imali ni za hranu i u kojoj su ih zbog neplaćanja stanarine izbacivali iz stanova. Zgrablić je svjesno došao u takvo okruženje, znajući da će biti osuđen na život kod staraca, i to bez primanja. To je bila žrtva koju je on morao podnijeti.

“Bilo je strašno”, kaže. “Znao sam di idem i svi su moji bili protiv, ali sam odbio druge ponude jer sam dao riječ da ću se vratiti i pomoći klubu. I koliko god je bilo teško, puno ljudi će ti reći da je ta sezona, iako možda i najgora u povijesti kluba, mnogima bila na neki način i najbolja. Tih 500-1.000 ljudi koji su i dalje dolazili na stadion su bili jedno s igračima; mi bismo se otuširali nakon utakmice, a onda svi zajedno odemo u Udrugu na piće da se družimo. U tom smo jadu imali pravo zajedništvo, koje nas je na kraju i dodatno zbližilo.”

Koliko je Zgrablić bio vezan uz Istru svjedoči i dodatna nevolja u koju je, vođen emocijama, tada upao.

Nakon utakmice protiv Cibalije, u kojoj je skupa s ekipom izvukao bod, uputio se u grad kako bi sa svojom ekipom s tribine kao igrač prosvjedovao protiv tadašnje klupske uprave. Na prosvjedu je došlo do naguravanja s policijom, a Zgrablić je završio u lisicama. Sutradan mu je, smije se dok to prepričava, djevojka morala dolaziti na jutarnji trening kako bi se ispričala treneru Darku Raić-Sudaru u njegovo ime. Na kraju ga je taj incident koštao ugovora u Istri, pošto su tog ljeta u klub ušli Španjolci kojima je u interesu bilo provjetriti svlačionicu, da bi njega uzeli na zub baš zbog te prijave.

“Ja sam išao na Svjetsko u Rusiju, a kada sam se vratio nitko me nije iz kluba zvao. Morao sam onda s odvjetnikom to rješavati jer sam po odluci suda mogao igrati, samo nisam smio ići na tribinu”, smije se i dalje dok priča. “Demoni su tada radili prosvjed za mene, ali su u klubu rekli kako se Španjolcima ne sviđa taj moj karakter koji su smatrali problematičnim. Možda sam im naprosto već bio prestar.”

Pitam ga kako je to zapravo biti igrač kluba za koji od rođenja aktivno navijaš.

“Jako teško”, odmah priznaje. “Meni je s jedne strane žao da nema više priča o igračima-navijačima, ali se ja divim svakom tko to može — tipa, eno dolje Marko Livaja ili ranije Hrvoje Milić, s kojim sam također igrao u Istri. To je divno dok ne dođu porazi, a onda dođeš u klub navijača i krenu ti priče i podbadanja kako si mog’o ovo, kako ono. Želiš najbolje, ali onda ti u startu bude dupli teret na leđima i lako pukneš pod tim pritiskom emocija.”

Emotivni zalog

Zbog toga mu taj rastanak s Istrom i nije toliko teško pao, jer naglašava da je on ionako svoj jedini pravi san zaista ostvario kada je obukao taj dres, pogotovo u tako teškim trenucima. Danas se raduje što može opušteno s ekipom otići do Udruge, barem onda kada je u Puli. Raduje se i ovom 30. rođendanu, iako će zbog obaveza u Sambenedetteseu ipak morati prosjediti današnju utakmicu s Rijekom na koju bi inače sigurno potegnuo par sati vožnje, koliko mu treba do doma.

“Čujem se s dečkima inače svaki dan, pomognem ovako koliko mogu”, kaže. “Žao mi je što nisam u Puli sada jer je u gradu lijepa atmosfera već 10 dana; karusel, bakljada, humanitarni turnir za obitelji koje su došle iz Ukrajine…”

Zezam ga hoće li barem Zgrablić senior danas biti prisutan, kao delegacija. Ivan se tu uozbilji i kaže kako tata, nakon 40 godina vjernosti, ne ide na Drosinu. Razlog je zapravo neslaganje s vodstvom kluba, za koje kaže da zapravo generalno radi na tome da klub udaljava od navijača.

“Kao klub smo imali uspona i padova”, objašnjava. “Iako sada klub funkcionira, ostaje bez duše. Rus, Amer, ovaj, onaj… Već 13 godina se pretače iz šupljeg u prazno, a samo je ovima u loži bitno da ih nitko ništa ne pita puno dok plaće idu. Općenito je to tako s našim klubovima, kao da ne žele privući navijače na stadione. Eno, moji dečki su išli sad u Zagreb na tekmu s Dragovoljcem, a oni tamo za sve skupa 100 ljudi na stadionu stave kartu 70 kuna. To je ono, Mamićeva škola, zgadi svima sve i nitko nek ne dolazi, da ostanu dovoljni sami sebi.”

Zgrablić se na kraju odrekao i unosnije karijere kako bi postao dio (ne)znanih junaka sa sjevera Drosine, današnjih slavljenika. Njegova priča nekima možda i bude ekstremna, ali to samo dokazuje koliko nam se generalno percepcija nogometa promijenila i koliko smo se udaljili od ideje da se igrači u nogomet zaljubljuju zbog vrijednosti o kojima i Zgrablić priča; o moru običnih ljudi koji se druže i zajedno idu bodriti svoju momčad neovisno o situaciji i uspjesima. O klubovima čiji igrači imaju emotivni zalog da ostave sve što imaju na terenu i o upravama koji se ne boje takvih likova, kao ni vlastitih navijača; klubovima koji bi, baš kao i gradovi iz kojih dolaze, trebali ponovno postati klubovi i gradovi za ljude.

Za takve se ideale, barem ako mene pitate, zaista vrijedi žrtvovati.