U povijesti Hrvatskog nogometnog kupa bilo je iznenađenja, ma koliko se činilo da je i u tom okruženju sve previše predvidljivo. Od Inkerova prvog trijumfa 1992., pa do kontroverznog slavonskog finala 1999. i probijanja Šibenika, RNK Splita ili Slaven Belupa do same završnice; kroz povijest je bilo priča s napetim narativom, onakvim kakav bi u suštini i trebao definirati jedno takvo natjecanje.
No, i dalje kao najsenzacionalnije možda stoji ono finale iz 2003., kada je — prvi i zasad posljednji put — jedan drugoligaš došao do same završnice natjecanja. Vođen tada tek 32-godišnjim Elvisom Scorijom i satkan uglavnom od lokalnih igrača, Uljanik — “Brodograditelji”, kako su im onomad tepali — te je sezone do finalnog dvomeča sa Hajdukom došao još iz pretkola, u kojem je deklasirao Ivančicu iz Ivaneca. Poslije su redom padali Hrvatski Dragovoljac, Grafičar Vodovod, Osijek i Kamen Ingrad, a možda bi i to finale, koje je Hajduk na papiru razmjerno jednostavno riješio s konačnih 5:0, bilo također puno napetije da se igralo na jednu utakmicu. Nije slučajno ni da se Hajduk puno više mučio u prvoj utakmici u Puli, pred krcatim tribinama stare Drosine, gdje je tek Nino Bule svojim pogotkom donio tijesnu pobjedu pred uzvrat.
Danas, 18 godina kasnije, pulski klub je ponovno u finalu kao senzacija kup-sezone. Doduše, ekipa se više ne zove Uljanik; ako se poželite informirati na službenim stranicama ovog današnjeg kluba pod imenom Istra 1961, obavijestit će vas da su neposredno nakon tog finala čelnici “uvidjeli da klub nadilazi sindikalne i amaterske osnove, s imenom bodogradilišta u državnom vlasništvu i s državnim poticajima”, i da su, shodno tome, krenuli u kudikamo ambiciozniji klupski projekt čiji je rezultat, evo, ovaj današnji klub.
Doduše, Uljanik kao takav još uvijek postoji, baš kao što načelno još uvijek postoji i ono čuveno brodogradilište. Ono je u kratkom roku od jedinog zdravog u državi postalo njen ponajveći teret i meta niza različitih interesa koji su namjernim obračunima doveli do njegova kraha. Drugi Uljanik, ovaj nogometni, tavori u bespućima županijskih ligaških okruženja, pogurnut u dubinu i zatomljen, baš kako i ‘priliči’ takvim neperspektivnim i amaterskim projektima.
Čak se i plasman u finale kupa čini kao nešto u čemu je Istra slučajni prolaznik; poput nekakve surove šale u kojoj dobiva šansu za svoj labuđi pjev
U ovih 18 godina dobili smo, s druge strane, sasvim solidan uzorak na temu kako to može izgledati kada jedan amaterski projekt pošteni ulagač iščupa iz ralja vlastite tradicije i krene usmjeravati po nekoj vlastitoj viziji. Doduše, teško je više reći koja je to točno vizija, a i čija.
Istra 1961 je, naime, od raskidanja veza s Uljanikom čak pet puta mijenjala ime kluba, a u međuvremenu i triput svoje vlasnike. I svi oni, od onog već zaboravljenog Rusa Mihaila Ščeglova, preko naširoko ismijanog Amerikanca Michaela Glovera i suradnika mu Seada Karaselimovića, pa do ove aktualne, bezlične grupacije Baskonia-Alavés, dolazili su uz grandiozna obećanja kako će Istru i Pulu u nogometnom smislu dovesti “onamo gdje pripadaju”, u stabilniji i uređeniji dio ligaške ljestvice.
Sindikalni duh
Koliko su svi oni u tome uspjeli najbolje govore rezultati u HNL-u.
U međuvremenu je klub uspio čak jednom ispasti iz Prve HNL, u koju se onda opet vratio 2009., a otkako je uvedena Liga 10 u sezoni 2013./14. Istra 1961 je čak pet od sedam sezona spašavala svoj goli prvoligaški život kao pretposljednja ekipa u ligi, kroz doigravanje za opstanak. U prethodne tri sezone klub nije uspio prebaciti šest ligaških pobjeda u sezoni; u ovoj aktualnoj jest, ali taj podvig mu igrom slučaja ne znači puno. Prema svim predviđanjima i simulacijama, Istra je uoči završnog vikenda sezone dosta izgledni kandidat za ispadanje.
S trećim trenerom u sezoni, koji je po sve glasnijim kuloarskim pričama već jednom nogom izvan kluba i s momčadi koja ima zanimljivih pojedinaca, ali koja je toliko nasumično sklepana i u kojoj se ti, uglavnom mediokritetski puleni raznoraznih međunarodnih menadžera, izmjenjuju kao na kolodvoru, Istra ponavlja više ili manje istu priču koju ponavlja već ovih posljednjih 18 godina.
Što je najgore, trenerski trojac koji je klub vodio ove sezone pokazao je između redaka da svaki ponaosob posjeduje neke zanimljive ideje i rješenja, ali Istra je momčad u kojoj to samo po sebi ne čini razliku; ili je barem ne čini na dovoljnoj razini da iole stabilizira momčad kroz čitavu sezonu i osigura joj mir. Upravo ona polufinalna utakmica Kupa protiv Rijeke zorno ocrtava taj Istrin kontrast; možda i najbolje poluvrijeme ove sezone zamijenio je plašljiv i pogubljen drugi dio susreta, u kojem se i onako neuvjerljiva Rijeka gotovo izvukla nakon što je gubila 3:0 već u 44. minuti. Čak se i detaljniji osvrt na ovaj igrački kadar čini kao nešto što je suvišno, naprosto zato jer je sasvim izgledno da veliki dio ove ekipe neće biti tu i iduće sezoni, ma kako ona za Istru izgledala.
I ako se ponovno osvrnemo u recentnu prošlost ovog projekta i svih njegovih inkarnacija, shvatit ćemo da je najveću pažnju i najviše simpatija imao kada je bilo najteže, u onoj sezoni u kojoj je, Aljinim riječima, “klub umjesto Djeda Mraza postao Grinch koji krade Božić” i koji je ostavio vlastite dečke na rubu egzistencije. Tu su priprema i taktika bile sasvim sporedne stvari, ono što se nije ni moglo pravilno razmatrati i slagati s igračima koji su preživljavali od jednog bureka dnevno. Tada spas nisu donijeli ulagači, već upravo suprotno: Istra je preživjela upravo zahvaljujući duhu koji neodoljivo traži da ga opišemo kroz pridjev “sindikalni”; onaj koji je na klupskim stranicama iskorišten u gotovo demonizirajućem, rudimentarnom tonu.
Usprkos viziji
Ta Istrina ekipa i trener Darko Raić-Sudar na njenom čelu preživjela je uz opće simpatije baš zato jer je imala taj nesalomljivi duh; duh Uljanika koji žele i formalno zbrisati s lica zemlje, odnosno pulske panorame. Španjolci, po svemu sudeći, barem omogućavaju isplatu plaća, pa današnji Istrin trener više ne mora povlačiti veze po gradu da se igračima omogući topli obrok, ali što se tiče nekakvog ozbiljnijeg pomaka klub i dalje tapka u mjestu. Čak se i plasman u finale kupa čini kao nešto u čemu je Istra slučajni prolaznik; poput nekakve surove šale u kojoj dobiva šansu za svoj labuđi pjev.
Sve što je, dakle, u ovih 18 godina između dva pulska finala Kupa zaista bilo vrijedno spomena u Istri stiglo je na krilima vrijednosti koje su još onomad odbačene kao nešto nepoželjno, pa i odbojno. A sve priče o korporativnom ustrojstvu, o gazdama koji donose čvrstu ruku i prosperitet, o znanju i jasnim zaduženjima padale su u vodu iz sezone u sezonu, čineći Istru samo još dodatno tragikomičnim i dugoročno besperspektivnim klubom. Štoviše, čak ni Aldo Drosina, stadion na kojem je amaterski Uljanik prije 18 godina ugostio Hajduk u finalu, nije pretvoren u jedno od najreprezentativnijih zdanja u Hrvatskoj preko tih ulagača, već je on i dalje gradski stadion, obnovljen novcem građana. Između ostalog i novcem onih 4.500 škverana, koji su također u ogromnoj mjeri, kao i Istrini nogometaši pred koju sezonu, danas s obiteljima osuđeni na preživljavanje.
Sve i da Istra danas odradi čudo protiv Dinama i donese prvi trofej u klupskoj povijesti na taj isti gradski stadion, taj će podvig opet biti usprkos ‘viziji’, a ne zahvaljujući njoj.
Za Pulu su prije izgradnje Uljanika, odnosno tadašnjeg Pomorskog arsenala, govorili da je močvarni, “malarični grad duhova”. Prateći nogometni život nakon tog Uljanikova finala, čini se da ti duhovi ponovno lutaju po gradu, ali u velikoj mjeri i po stadionu Aldo Drosina, a kroz tu se škversku sumaglicu teško probija i sjaj Rabuzinova sunca.
