Trebao je to biti atraktivan put u Atenu, jedan od epicentara europske navijačke scene. Nažalost, taj se put pretvorio u tragediju. Raspon događaja koji je započeo kao potreba za nekakvim ‘dokazivanjem’, a završio s jednim mladim čovjekom koji je ubijen na pločniku pred stadionom Agia Sophia, svakako će ostaviti dalekosežne posljedice na više različitih područja. No, činjenica jest da na kraju dana jedan čovjek nije došao kući, a njegovim se životom sada trguje kao nekakvim usputnim dokaznim materijalom, pa i opravdanjem kojeg naprosto nema.
Jer do ovakve tragedije nije trebalo doći.
Svakome tko ima zrno soli u glavi i minorne upućenosti u navijačku dinamiku bilo je jasno kako će UEFA, čim je ždrijeb službeno potvrđen, zabraniti gostujućim navijačima putovanje na oba sudara grčkih i hrvatskih predstavnika u pretkolima europskih natjecanja. Da se ne lažemo, UEFA to ne radi jer joj je osobito stalo do zdrave navijačke scene, već zato jer želi istovremeno održati renome svojoj organizaciji natjecanja, ali i zato jer želi olakšati protokol osiguranja utakmica koje ipak iziskuju kudikamo veću razinu logistike od one koju u krovnoj europskoj nogometnoj organizaciji podrazumijevaju za nasumične utakmice.
Ekstremni pripadnici navijačkih skupina dijelom i s razlogom nikada neće formalno prihvatiti takvu zabranu, pogotovo jer ona dolazi kao posljedica administrativne odluke nogometnih birokrata, onih koji i ne kriju svoj stvarni prijezir prema ideji autentične navijačke podrške. Upravo su stoga Bad Blue Boys, kako bi zaštitili svoj renome, krenuli put Atene neovisno o zabrani, a ondje ih je dočekala bratska skupina Panathinaikosovih navijača. Nije, dakle, bilo dovoljno da se pojave u Ateni, već su krenuli stvar podignuti na višu razinu i potražiti problem sami, kao da njihova prisutnost u grčkoj metropoli, zabrani unatoč, već nije bila problem sam po sebi.
Zamisliti da Mirko Barišić ili Dario Šimić nazivaju one za koje sumnjaju da bi mogli planirati krvavi pohod bio bi poraz i ove natruhe pravne države
Razina opravdanja u ovom slučaju postaje već i besramna; možda i jest činjenica da je za tragediju odgovoran Grk, a ne Hrvat, ali to nipošto ne mijenja na stvari da su Hrvati svjesno krenuli tražiti problem s ljudima koji sigurno nisu tajili da su spremni nekom oduzeti život zbog navijačkih pretenzija. Koliko je načelno radikalno navijačko nasilje u Grčkoj dokazuje i činjenica da je početkom prošle godine nekolicina pojedinaca iz redova PAOK-ovih navijača osuđeno na gotovo 30-godišnje zatvorske kazne zbog sudjelovanja u ubojstvu rivalskog navijača gradskog rivala Arisa, što je ekvivalent doživotnim kaznama za mnoge od njih.
To je otprilike i razina pravne odgovornosti sudjelovanja u fatalnim neredima za Dinamove navijače, koji će sada trebati jako dobru forenzičku, ali i odvjetničku službu da ih spase takve kazne. Otprilike tu i staje sva ova masa histeričnih upisa po društvenim mrežama tijekom jučerašnjeg dana; oni koji su, zabrani unatoč, krenuli put Atene i put tog kvarta/stadiona — pogotovo s ‘prijateljima’ naoružanim ubojitim oružjem — znali su u kakav se rizik upuštaju. Sada se moraju suočiti s posljedicama i tu priča za njih završava.
Domino-efekt
Međutim, posljedice tog umobolnog pohoda ne snose samo ti pojedinci, kao nažalost ni obitelj ubijenog 29-godišnjeg Michalisa Katsourisa.
Nije uopće sporno da AEK također iskorištava smrt svog navijača kako bi, poprilično jezivo, gurao Dinamo kao glavnog krivca u potrazi za administrativnim prolaskom u iduće kolo. Što je najgore, tom se narativu priklanja i dio domaće javnosti, koji valjda misli da jedan nogometni klub može ispravljati sve društvene devijacije koje po domino-efektu i kreiraju masu kakva je spremna ubiti čovjeka zbog navijačke pripadnosti i ‘dokazivanja’.
Dinamo, kao jedan od dvaju najpopularnijih klubova u Hrvatskoj ima masovnu navijačku bazu; dio nje je evidentiran u policijskim dosjeima kao rizičan, i to je taj dio koji se i zaputio put Atene. No, posao praćenja tog dijela navijača ne spada u ingerenciju klubova, već policije. Hrvatska policija je, po svemu sudeći, njih ‘evidentirala’ tek kada su im crnogorske kolege javili da su u koloni pristigli na njihovu granicu. I oni su bili svjesni kako takva grupa nije baš tu s namjerom odlaska na Skadarsko jezero u ribolov.
Hrvatska policija je, dakle, kao i svaka osoba koja ima natruhe uličnih informacija jako dobro znala da će svakako dio radikalnih Dinamovih navijača krenuti na put. Dinamo nije dužan kraj njih voditi evidenciju o njima, pogotovo jer klub kao takav ovdje zbog zabrane nije uopće imao ni mogućnost posredništva pri prodaji karata za gostujuće navijače. Zamisliti da Mirko Barišić ili Dario Šimić vrte telefonske imenike i nazivaju one za koje sumnjaju da bi, eto, mogli planirati krvavi pohod u Atenu s namjerom da ih odgovore od puta bio bi poraz i ove natruhe pravne države. Pogotovo jer policija, kada je riječ o navijačima, redovito skupo naplaćuje svoje usluge tim istim klubovima, na kojima bi tobože sada trebala počivati odgovornost.
Doduše, hrvatska se policija se u ovom slučaju izvukla zahvaljujući radu njenih crnogorskih kolega, ali i neradu grčkih, koji su prema dostupnim informacijama prekasno locirali tu kolonu Dinamovih huligana na ulasku u samu Atenu.
Tu je odgovornost prihvatio i sam vrh grčke policije, koji je jučer smijenio sedmoricu visokopozicioniranih službenika zbog niza propusta oko osiguranja situacije u gradu. I dok to, nažalost, neće povući posljedice ovog čina, barem smo svjedočili razini institucionalne odgovornosti kakvu u Hrvatskoj ne bismo lako doživjeli. Taj bi čin ujedno trebao dodatno skinuti potencijalnu odgovornost s Dinama, kojem po svemu sudeći prijete rigorozne UEFA-ine kazne zbog ovog gerilskog čina izdvojene grupe.
Razdvojiti dobro od lošeg
Općenito je vrijeme da se prekine živjeti u iluziji da su klubovi — pogotovo oni s masovnom sljedbom — ti koji bi trebali zamijeniti nesposobni, a skupi represivni aparat.
Policija u Hrvatskoj, suprotno generalnim i obično jako slabo upućenim stavovima, jedna je od najrepresivnijih po pitanju navijačke populacije, koja je na općoj skali istovremeno jedna od mirnijih u Europi. Na policiji je da sve te sustave videonadzora koje nameće klubovima, kao i konstantne nadopune popisa problematičnih pojedinaca, iskoristi u svrhu prevencije, a ne opravdavanja kada do ovakvih situacija dođe. Za očekivati je sada da će, po tko zna koji put, policija svoju ‘prisutnost’ opravdavati pojačanom represijom nad gomilom navijača koji s ovakvim tipovima koji su krenuli put Atene nemaju nikakve veze, što će postati još jedna tragična posljedica spram one zdrave navijačke kulture u Hrvatskoj.
Najbolje što svi zajedno možemo napraviti u ovoj tužnoj situaciji je podijeliti tu odgovornost i odbaciti generaliziranje. Ubojicama će se, kako vidimo na primjeru spomenutih PAOK-ovih ‘navijača’, sigurno rigorozno suditi, što je i jedino prihvatljivo u ovoj situaciji. S druge strane, generaliziranje i bacanje odgovornosti na klubove i sve navijače — i same zgrožene ovakvom tragedijom — samo će dovesti do nove radikalizacije kao svojevrsnog kontrakulturalnog čina. Ni klubovi, a ni normalni ljudi koji ih prate. nisu zaslužili snositi posljedice nečije izdvojene umobolne odluke, jer takav stav može samo razoriti i sve one dobre stvari koje je razvoj normalne navijačke priče kod nas donio: članstvo, inkluziju, solidarnost i zdravu pripadnost.
Ovakve tragedije, ma koliko one bile šokantne i bolne, trebaju više nego ikad razdvojiti dobro od lošeg; za Michalisa budućnosti nažalost više nema, ali njegova će tragična priča sigurno definirati budućnost hrvatskog navijačkog pokreta. Mi smo ti koji je trebamo usmjeriti u pozitivnom smjeru.
