Stadion Ivan Laljak – Ivić, kako glasi službeno ime zaprešićkom stadionu, još od 1962 stoji na istom mjestu u današnjoj ulici Vladimira Novaka. Bio je to period u kojem su, u jeku poslijeratne industrijalizacije, mnogobrojne tvornice osnivale i vlastita sportska društva kako bi se radnici u slobodno vrijeme mogli posvetiti rekreaciji. Tako je Zaprešić i dobio stadion na kojem su igrali radnici-nogometaši tadašnje Jugokeramike, tvornice koja je do tog trenutka već 20-ak godina bila i glavni sponzor obnovljenog nogometnog kluba, a koji je od 1953. i službeno nosio tvorničko ime.
Ivan Laljak bio je najistaknutije lice te zaprešićke nogometne renesanse. Inače lokalni postolar koji je čitav život vodio svoj obrt u središtu grada, godine 1954. je ušao u klupsku upravu, s vremenom postavši i predsjednik. Stari Ivić nadgledao je sve esencijalne etape razvoja kluba. Od tih najranijih dana Jugokeramike, tijekom kojih je i ovaj stadion u etapama — s posebnim naglaskom na zagrebačku Univerzijadu 1987. — dobio svoje potpune konture, pa do klupske tranzicije u nogomet samostalne Hrvatske, Ivić je prošao sve etape i uspjehe. Preminuo je 2013., u 82. godini.
Loza Laljkovih u pogledu rada u nogometu tu nije stala, dapače. Kako su godine i zdravlje već načimali gospodina Ivića, tako je sve veću operativnu funkciju preuzimao njegov nećak Branko, koji je zapravo cijeli život po tom obiteljskom ključu ionako bio u klubu. Inker, odnosno Inter, Branku je deklarativno uvijek bio “strast”; njegov je fokus često bio više u susjednom Zagrebu, gdje je svojedobno obnašao dužnosti Croatijina financijskog direktora pod Zlatkom Canjugom, baš kao i u Ciboni.
Zaprešićki je klub u međuvremenu dobio njegovu nepodvojenu pažnju, a sada je još jednom došao i u fokus nešto šire javnosti.
Iako u potpunom rasulu, Inter je ‘na lijepe oči’ i na temelju naklapanja svejedno dobio licencu za Prvu NL, a sad za nju nema ni novac ni ekipu
Iako Laljak već godinama u medijima istupa samo onda kad u kontinuitetu treba najavljivati gašenje kluba, izgledno je da je priča sada zaista došla do svog kraja. Nekoć je stari Ivić vikao kako će založiti i svoju postolarsku radnju bude li trebalo pomoći klubu; nećak je skloniji zatvoriti sam klub, koji je ionako već godinama u potpunom rasulu.
Inter, ili ono što je ostalo od njega, ovih dana bez službenog trenera, s momčadi sklepanoj od juniora i par nesretnika pod ugovorima koji svoju situaciju (još) nisu razriješili, započinje pripreme za novu sezonu u onome što se odnedavno zove Prva nogometna liga, a radi se, naravno, o drugom kvalitativnom razredu domaćeg klupskog nogometa. Klub je pod blokadom, minusi se mjere u milijunima, a one priče o “zainteresiranim investitorima”, koje se već godinama vrte s jedinom konstantom da se ti ljudi nikad ni ne pojave, sada su isto tako iscrpljene do kraja.
Problem s ‘modelom’
“Tko god ima želju i ideju pomoći Interu, neka se javi”, zavapio je Laljak na početku tih ‘priprema’. “Ja još vjerujem da možemo iz ove situacije izići živi, da klub može preživjeti”.
Godinama je, međutim, medijski narativ na krilima Laljkovih predviđanja bio sasvim drugačije prirode. Dugo se objašnjavalo kako je Interov poslovni model idealan za klub koji stremi biti stabilni prvoligaš i koji će eventualno nanjušiti prigodu za iskorak prema gornjem dijelu ljestvice. Još je dobrom dijelu pratitelja živa uspomena na onaj fenomenalni pohod do drugog mjesta u HNL-u 2005., kada su se Zaprešićani, sa Srećkom Bogdanom na klupi i kombinacijom iskustva i talenta u ekipi do samog kraja borili s Hajdukom za naslov. Od tog je vrhunca prošlo puno godina i puno je stvari postajalo drugačije i u samom Zaprešiću, i općenito u domaćem nogometu.
S vremenom se Inter profilirao kao ‘kolodvorska’ ekipa koja se drastično mijenjala ne samo iz godine u godinu, nego i unutar jedne sezone. Dugo se momčad slagala tako što bi se najprije zvalo Dinamo i tražilo nekoliko mladića kojima trebaju redoviti seniorski nastupi, pa su tako staž ondje odrađivali, između ostalih, Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Dejan Lovren, Eduardo… Inter je bio nešto kao prototip kasnije Lokomotive, sve dok se odnosi nisu pomalo i zahladili nakon rasplamsavanja sukoba na relaciji Igor Štimac — Zdravko Mamić i Laljkove uloge svojevrsnog posrednika pri prepucavanjima oko Udruge prvoligaša.
Slučajno ili ne, Inter se dotad već počeo okretati svom novom, kasnije hvaljenom ‘modelu’.
Klub je gomilao igrače koji su dolazili sa svih strana, s posebnim fokusom na područje bivše Jugoslavije, a bilo je tu i zanimljivih imena iz užeg zaprešićkog susjedstva. Recimo, Mislav Oršić je u ljeto 2008. s nenavršenih 16 stigao iz Kustošije; Pero Bočkaj s 18 nakon što se prethodno nije uspio probiti u Dinamu. Iz daljega su pristizali mnogi drugi, ali samo su se rijetki — Aleksandar Trajkovski, Saša Balić, Ilija Nestorovski, Komnen Andrić… — uspijevali zaista etablirati i ostvariti unosni transfer za sebe i za klub, što je uspijevalo i nekima od ‘domaćih’ kao što su Matej Delač, Josip Posavec i Frano Mlinar.
Interovi skauti — među njima i još jedan član vladajuće obitelji, Vjekoslav Laljak — probirali su nebrušene dijamante po klubovima kao što su OFK Grbalj ili Cementarnica Skopje i ponekad bi uboli pokoje zrno, ali problem s takvim načinom vođenja sportske politike uvijek je isti. Kad su odgovorni u klubu uvijek spremni odgovoriti na poziv ovog ili onog agenta i ustupiti prostor njihovim igračima za pokušaj afirmacije ili povratka među ‘žive’, onda se i kod njihova daljnjeg transferiranja i podijele ‘plijena’ pitaju neki drugi ljudi prije samog kluba.
Klub na tomboli
To se dogodilo i Interu, čije se reinvestiranje svelo tek na izgradnju pomoćnih terena, što je također s razlogom bilo pompozno predstavljeno kao “nastavak tradicije” obitelji Laljak. U međuvremenu je došla i pandemija, pukla je i navodna suradnja s agentom Veliborom Kvrgićem, koji je ranije bio predstavljen kao “investitor”, s time i balon ovisnosti o rotiranju igrača od kojih su mnogi bili nedorasli prvoligaškim prohtjevima, a sve na štetu lokalnih igrača koje je klub mogao selektirati i razvijati. Ekipa je očekivano ispala iz lige, da bi se zatim pod Tomislavom Ivkovićem urušila i do dna druge, odakle ju je ovog proljeća čudesnog izvukao trener i nekadašnji prvotimac Borimir Perković.
Novo čudo nije izgledno. Izvjesnije je da će klub — punih 30 godina nakon najvećeg uspjeha u svojoj povijesti, osvajanja Hrvatskog kupa — bankrotirati i potonuti do samog dna. Nekadašnji ‘Div iz predgrađa’ trenutno je na samrtnoj postelji.
Ironično, opet je slamka spasa najprije potražena u Dinamu, koji je Interu pružio lažnu nadu razmišljanjem da svoju drugu momčad preseli u Zaprešić, a zatim se bez puno objašnjavanja povukao iz tog plana. Laljak se nadao da će u sklopu takvog partnerstva Dinamo sanirati i dio dugova koji je stajao na putu stjecanja drugoligaške licence — među kojima su i oni prema dvojici bivših igrača, Borislavu Conevu i Serderu Serderovu, a zbog kojih je klub pod FIFA-inom blokadom. Spominjao je Laljak i opet nekakve investitore, kojih se ni ovaj put nisu pojavili. Iako u potpunom rasulu, Inter je ‘na lijepe oči’ i na temelju naklapanja svejedno dobio licencu za Prvu NL, a sad za nju nema ni novac ni ekipu.
Pokojni Ivan Laljak svojevremeno je — 1980-ih, kad je klub dolazio do praga Druge savezne lige — organizirao izvlačenje tombole na zaprešićkom travnjaku, pri čemu su prihodi išli u fond za dogradnju stadiona. Njegov nećak Branko je, pak, od samog kluba napravio tombolu; no, s obzirom na nagradni fond, nitko nije zainteresiran za kupone.
