Sovjeti nisu igrali hokej. Sovjeti su plesali balet na ledu s pedantnošću šahovskih velemajstora. I gotovo pola stoljeća dominirali sportom — Krasnaja mašina, Crveni stroj koji se sjurio na Zapad i satrao sve na svom putu.
Kanada je u nedjelju pobijedila Njemačku i osvojila svoje 28. svjetsko zlato. Reprezentacija koja je 1920. osvojila prvo, sada je slavila i na posljednjem zasad odigranom Svjetskom prvenstvu. Zemlja za koju je hokej na ledu nacionalni sport u nedjelju je, 32 godine nakon što se raspao Sovjetski Savez, konačno postala nacija s najviše svjetskih zlata. Čak i danas — nakon, dakle, više od tri desetljeća — crvena sjena sovjetskog hokeja prostire se svijetom. Bila je to era megalomanskih snova, gotovo nezamislive ambicije i jednog od najvećih rivalstava u povijesti sporta. Prije stvaranja sovjetskog hokejaškog projekta i nakon njegova raspada, Kanadi nitko nije bio ravan.
Naravno, argument je na neki način akademski — tehnikalija, budući da je Rusija naslijedila sovjetske titule i tome dodala svojih pet nakon 1991., ali služi ilustraciji gotovo nezamislive ambicije i utjecaja sovjetskog hokeja. Između 1954., kada je SSSR prvi puta nastupio na svjetskoj smotri i odmah osvojio zlato razbivši upravo Kanadu u finalu u Stockholmu, i 1991., Crveni je stroj osvojio 22 svjetska naslova i sedam olimpijskih zlata. Zlato na prvom i posljednjem nastupu na svjetskim prvenstvima, zlato na prvom i posljednjem nastupu na Olimpijskim igrama. Sovjeti su došli na scenu i s nje otišli kao najbolji na svijetu.
Ali priča o sovjetskom hokeju neraskidivo je povezana s poviješću samog Sovjetskog Saveza; poviješću koja je tijekom Hladnog rata, ali i dan-danas zamagljena mitovima i revizionizmom.
Novi hokej za novo društvo, sport koji je pretenciozan, bombastičan, suludo ambiciozan. Oholi projekt oholo ambiciozne države
Indijski povjesničar Vijaj Prashad rekao je da se danas u zemljama tzv. Zapadnog svijeta o službenim državnim neprijateljima poput Kube, Vijetnama i Sjeverne Koreje može napisati bilo što ukoliko ih to predstavlja u negativnom svjetlu, bez ikakve potrebe za istraživačkim radom i dokazima. Isto u pravilu vrijedi i za SSSR, čija je povijest redovito demonizirana ne samo u zapadnim demokracijama već, još agresivnije, u zemljama bivšeg istočnog bloka. Takvi su pristupi neproduktivni. Ako ćemo se baviti poviješću, dužni smo uložiti trud koji nadilazi jeftino propagandiranje. Drugim riječima, povijest nikada nije samo prošlost. Povijest sovjetskog hokeja, poput povijesti SSSR-a, povijest je slave i trijumfa, ali i poraza i brutalnosti. Povijest jednog od najvećih sportskih pothvata ikad koji je svejedno završio porazom.
U SSSR-u se hokej prije kraja Drugog svjetskog rata nije igrao u ozbiljnom kapacitetu. Postojao je bendi, hibrid između nogometa i hokeja koji je oblikovao sovjetsku verziju igre. Za razliku od hokeja na ledu koji je u prvim desetljećima 20. stoljeća vladao Sjevernom Amerikom, bendi nije ovisio o fizičkom kontaktu i snazi već o brzini, obrascima i kutovima dodavanja, timskoj igri. To je perspektiva koja će s vremenom postati unikatna za sovjetsku hokejašku reprezentaciju.
Svijet nije bio spreman
Na početku bijaše kaos i hokej na ledu nije imao formu. A onda — Anatolij Tarasov, otac sovjetskog hokeja.
Tarasov je bio komplicirana figura — istovremeno brižan i okrutan, nemilosrdno fokusiran na rezultat, ali i slijepo odan idealima prema kojima bi se sport trebao igrati. Nakon 1945. dobio je nemoguć zadatak koji je riješio s nemogućom količinom ambicije. Bio je klasični primjer sovjetskog idealista u drugoj polovici 20. stoljeća, uvjeren da ideja novog društva i novog čovjeka u SSSR-u podrazumijeva i ideju novog sporta. Stvorio je temelje za najdominantniju momčad u povijesti sporta s nekoliko starih knjiga s pravilima samo nekoliko godina nakon apokalipse Drugog svjetskog rata, u kojem je SSSR pobjedu nad nacističkom Njemačkom platio s 20 milijuna života.
Bio je to gotovo bezobrazno odvažan projekt. Tarasov je bio obožavatelj baleta, šaha i klasične ruske književnosti, a paralelno je radio i kao nogometni trener. Njegove metode treniranja bile su 40 godina ispred svog vremena, predstavljajući primjer holističkog pristupa koji će karakterizirati sovjetski hokej. Tarasovljev sustav rezultirao je sovjetskom dominacijom u 1960-ima, kada je Crveni stroj pod izbornikom Arkadijem Černiševom osvojio devet uzastopnih svjetskih naslova između 1963. i 1972.
Za Tarasova, programatsku figuru sovjetskog hokeja, rezultat i stil bili su nerazdvojivi. Baš kao i Ajax Rinusa Michelsa ili Dinamo Kijev Valerija Lobanovskog, inzistirao je na razvijanju hokeja kao timske igre u kojoj su svi igrači u funkciji kolektiva. To je u praksi, kao i u nogometu, rezultiralo fokusom na posjed i dodavanja.
“Cilj dodavanja je stvoriti slobodnog igrača, višak”, govorio je. “Zato, naprave li naši suparnici 150 dodavanja, a mi 270, imat ćemo 120 prilika više za dobru akciju. Idealist i pragmatičar, Tarasov je razvio gigante svjetskog hokeja poput Valerija Harlamova, Vjačeslava Fetisova i Vladislava Tretjaka, možda i najboljeg napadača, braniča i golmana svih vremena.
Sovjetski je stil uništio je konkurenciju i oduševio kritičare rezultatom i stilom igre. Poput Ajaxa Johana Cruijffa na ledu, Crveni je stroj igrao na nekoj drugoj razini od konkurencije. Gabe Polsky, režiser dokumentarnog filma Crvena armija, ovako je opisao sovjetsku reprezentaciju iz kasnih 1980-ih: “Kada sam, kao klinac, gledao SSSR protiv Kanade na VHS kaseti, bilo je to religiozno iskustvo. Sovjeti su revolucionirali sport i podigli hokej na jednu dotad neviđenu kreativnu razinu. Bio je to najbolji hokej u povijesti sporta.”
Spoj funkcije i forme, revolucija hokejaškog jezika: primi pločicu, dodaj pločicu. Svijet nije bio spreman.
Tarasova i Černiševa tada je već bio zamijenio Viktor Tihonov, još jedan titan sporta. Ako je Tarasov bio tip koji je istovremeno izazivao mržnju i slijepu vjeru, Tihonov je bio gotovo jednoglasno preziran. Njegovu uspjehu na ledu mogla je konkurirati jedino omraženost koju je izazivao kod svojih igrača izvan njega. Fetisov, kapetan posljednje velike sovjetske generacije koju je Tihonov izgradio nakon šokantnog poraza od SAD-a na Olimpijskim igrama 1980. u Lake Placidu, jednom je rekao da vjeruje kako bi sve što su postigli uspjeli napraviti i bez njega.
“Naučili smo više od Rusa nego oni od nas”
Kao što je Tarasov utjelovljivao nezadrživ utopizam i pomahnitalu ambicioznost ranog sovjetskog projekta, Tihonov je utjelovio brutalnost koju su Sovjeti često koristili za postizanje svojih megalomanskih pothvata. Treniralo se četiri puta dnevno, po strogo periodiziranim trening programima, u izoliranim barakama daleko od obitelji. Bilo je to doba koje je svijetu donijelo možda i najslavniju reprezentativnu petorku svih vremena: Fetisov, Sergej Makarov, Igor Larionov, Vladimir Krutov, Aleksej Kasatonov — ali koje je i iznjedrilo sukobe i zlu krv koji će obilježiti posljednje godine sovjetskog hokeja.
Bilo je, naravno, i poraza, ali oni, paradoksalno, više govore o sovjetskog dominaciji nego sve silne pobjede i medalje.
SAD je u Lake Placidu uzeo zlato igrajući s neiskusnom momčadi sastavljenom uglavnom od sveučilišnih hokejaša u utakmici koja će ostati zapamćena kao Čudo na ledu. Bio je to jedan od samo dva olimpijska turnira na kojima SSSR nije osvojio zlato. Čak i ako sovjetsku dominaciju na olimpijskim turnirima i svjetskim prvenstvima uzmemo sa zrnom soli — budući da profesionalni igrači iz NHL-a do 1977. nisu smjeli igrati na svjetskim smotrama, a do 1988. na olimpijskim — omjer u organiziranim natjecanjima protiv najboljih NHL igrača govori za sebe.
Kanadske zvijezde dobile su prvi međusobni sraz, tzv. Summit Series 1972., ali samo nakon što je Bobby Clark u šestoj utakmici slomio gležanj Harmalovu. Sovjetski su klubovi između 1976. i 1991. odigrali 18 serija protiv NHL ekipa, slavili u njih 14 i izgubili samo dvije. Dvije godine kasnije, Sovjeti su glatko dobili seriju s 4-1. Bio je to vrhunac hladnoratovskog sportskog rivalstva; u SSSR-u su jedino Čehoslovačku smatrali rivalom poput Kanade. Sport nikada nije samo sport, ali tada je pucao po šavovima, prelijevajući se u sfere geopolitike i ideologije.
Ali promatrati sport isključivo kroz perspektivu hladnoratovskog sukoba suviše je reduktivno. Nema sumnje da su sovjetske vlasti s ponosom koristile uspjehe svoje reprezentacije kao dokaz ispravnosti svoje ideje. Uostalom, bio je to projekt koji ne bi uspio bez državnog sponzorstva. Ali u Rusiji, kao i u drugim sovjetskim republikama, hokej je predstavljao nešto više od političkih poena.
Novi hokej za novo društvo, sport koji je pretenciozan, bombastičan, suludo ambiciozan, sport koji je jednako dugovao sovjetskoj umjetnosti kao i materijalnim uvjetima u kojima je nastajao. Oholi projekt oholo ambiciozne države. Takva je ambicija požela uspjehe bez presedana u povijesti sporta, ali nije mogla potrajati.
Fetisov, Larionov i Kasatonov bili su među prvim sovjetskim igračima koji su zaigrali u NHL-u, tik pred raspad SSSR-a. Lawrence Martin je u svom seminalnom istraživanju sovjetskog hokeja Crveni stroj: sovjetski pothvat dominacije nad kanadskom igrom citirao generalnog menadžera Winnipeg Jetsa Mikea Smitha: “Gledajući dugoročno, naučili smo više od Rusa nego oni od nas”. Bili su to posljednji izdisaji ere kada su takvi projekti bili mogući, prije kraja Hladnog rata, raspada socijalističkih projekata i potpune pobjede zapadnog individualizma.
Bilo je to doba kada su divovi plesali ledom, dok je ostatak svijeta sa strahom ili divljenjem gledao. Doba Crvenog stroja.
