“Mislim da prvenstvo treba otkazati”, bio je prilično jasan rukometaš islandske reprezentacije i Barcelone Aron Pálmarsson u studenom kada su ga na podcastu Kreis Ab pitali za stav o Svjetskom prvenstvu u Egiptu. “Ne razumijem da u ovakvoj situaciji nitko ne vidi širu sliku i da nas prisiljavaju putovati i igrati.” S Pálmarssonom se složio i Domagoj Duvnjak koji je gostovao s njim.
Pálmarsson i Duvnjak nisu u vidu imali samo opasnosti od koronavirusa. Duvnjak je zadnju prvenstvenu utakmicu za THW Kiel odigrao 23. prosinca, pa je 28. i 29. prosinca odradio prošlosezonski Final 4 Lige prvaka koji je pod ingerencijom EHF-a, a onda ga u siječnju čeka Svjetsko prvenstvo pod kapom IHF-a. Kada završi posao u Egiptu, čeka ga nastavak Bundeslige, nastavak ovosezonske Lige prvaka, kvalifikacije s reprezentacijom u ožujku i Olimpijske igre u Tokiju. Ukratko, Duvnjak će do kolovoza odraditi najmanje 50-ak utakmica; a ako njegove momčadi budu rezultatski uspješne, konačni zbroj se može popeti debelo preko 70.
Šira slika o kojoj Pálmarsson priča je ekstremni napor koji prolaze igrači. Kada stavite toliko opterećenje na mišićno tkivo i kada ne dopustite gotovo nimalo vremena za oporavak, ozljede su neizbježne, pogotovo u kontaktnom sportu kao što je rukomet. Šira slika je i kako će ta natjecanja izgledati. Njemački reprezentativac Patrick Wiencek je naprosto otkazao svoj nastup u Egiptu. Nazvao je izbornika Alfreða Gíslasona i objasnio mu je zašto neće biti dio reprezentacije, a izbornik je izašao u javnost s izjavom u kojoj je u potpunosti stao na Wiencekovu stranu i složio se s njegovim razlozima.
IHF će ove godine organizirati dva velika natjecanja — Svjetsko prvenstvo u siječnju i Olimpijske igre u srpnju. Za očekivati je da će ta natjecanja biti u krnjem izdanju. Dio igrača će barem jedno natjecanje propustiti planski, kako bi se odmorili i sanirali ozljede, a dio neće moći nastupiti zbog ozljeda. One će u ovakvom ritmu, nažalost, biti učestalije i opasnije nego u normalnim uvjetima, a posljedica će biti to da će utakmice biti odigravane bez najvećih zvijezda i najboljih igrača. Samim time pada i kvaliteta rukometa, a onda posljedično i vrijednost samog natjecanja, pa i angažman navijača.
IHF nema nimalo dugoročne vizije kako razvijati rukomet i povećati uspješnost proizvoda koji prodaje. Zapravo, kao da sve radi kako bi mu smanjio cijenu
IHF to nije zanimalo. Međunarodna rukometna federacija je odlučila nastaviti kao da je sve normalno, iako je situacija daleko od normalne.
Uostalom, u trenutku kada su Pálmarsson i Duvnjak gostovali na podcastu, IHF još nije imao ni sve sudionike. Kvalifikacijski turnir u Južnoj Americi nije odigran, a IHF je odlučio da će na prvenstvu nastupiti Čile zbog najboljeg koeficijenta pobjeda u proteklom razdoblju. Isto tako, nije odigrano ni prvenstvo Sjeverne Amerike i Kariba, a tu je IHF odlučio pozivnicu dati Sjedinjenim Američkim Državama. Za razliku od slučaja s Čileom, pozivnica SAD-u nije bila detaljno objašnjenja i nije ponuđen konkretni razlog. Samo je poslana na adresu američkog saveza i tu je bio kraj rasprave.
Sabotiranje rukometa
Doduše, nitko se nije bunio. IHF je broj reprezentacija na Svjetskom prvenstvu povećao na 32 momčadi, tako da se u Egipat plasirao tko god je htio. Dobro, s tek dva ili tri izuzetka među jačim reprezentacijama.
Teško je objasniti IHF-ove strateške odluke. Kad podvučete crtu, Svjetsko prvenstvo se održava svake dvije godine, a proširenjem na 32 momčadi je kvaliteta razvodnjena i prvi dio natjecanja je za dobar dio europskih momčadi postao tek formalnost bez natjecateljske zanimljivosti, dok on za Urugvaj, DR Kongo, Zelenortske otoke ili SAD-a čak i ovakav format znači da će se susresti sa suparnicima koji su za njih preozbiljni.
Teško je objasniti i kako IHF planira prodavati svoj proizvod. Kako nuditi gledateljima snagu i ekskluzivnost Svjetskog prvenstva kad se igra svake godine i kad na njemu igraju 32 momčadi, od kojih će jedan dio biti amateri? Niti itko iščekuje to prvenstvo jer se održava prečesto niti ima smisla gledati kako Danska zabija 50-ak golova DR Kongu ili Bahreinu.
S druge strane, kako planira pronaći nekoga tko će u budućnosti organizirati Svjetsko prvenstvo? S dodatnim reprezentacijama troškovi su povećani, trebate više dvorana, više smještajnih kapaciteta, više organizacijskih resursa i ljudstva. Nakon što je potvrđena odluka da će se format proširiti na 32 člana, Švicarska je povukla kandidaturu za Svjetsko prvenstvo 2025. jer su troškovi skočili izvan razumnog gubitka i organizacija je ostala u rukama Danske, Norveške i Hrvatske. Za očekivati je da će 2025. jedno polufinale biti u Zagrebu, a finale u Kopenhagenu, što znači da će polufinalist morati prijeći 1.500 kilometara između dvije utakmice. Taj put će morati prijeći i navijači, a to i njima dodatno povećava troškove i briše smisao Svjetskog prvenstva — da se na jednom mjestu nađu najbolje svjetske reprezentacije.
Strateški gledano, IHF nema nimalo dugoročne vizije kako razvijati rukomet i povećati uspješnost proizvoda koji prodaje. Zapravo, kao da sve radi kako bi tom proizvodu smanjio cijenu i napravio ga što lošijim u očima javnosti konstantnim stvaranjem cirkusa. Ljudi koji trebaju razvijati sport konstantno ga sabotiraju.
Negativni PR
Najbolji primjer toga je incident koji se dogodio s Europskim sindikatom rukometnih igrača. Odmah nakon proslave Nove godine IHF je odlučio proslaviti svoju glupost; u Egiptu je sazvana konferencija za medije i lokalni pjevač Tamer Hosny predstavio je službenu pjesmu Svjetskog prvenstva. Kada je on završio s nastupom, službeno su u prodaju stavljene ulaznice za prvenstvo.
Plan za održavanje prvenstva je bio stavljanje igrača u bubble sličan onome u kojem je održano doigravanje u NBA-u ili nedavno završeno Europsko prvenstvo u rukometu za žene. Hazem Hamis, predsjednik IHF-ove zdravstvene komisije, kreirao je sustav u kojem će kontakti reprezentativaca i stručnog osoblja s drugim osobljem biti iznimno ograničeni, kretanje biti nadzirano i dopušteno samo u hotelu, a igrači biti testirani svaka 72 sata kako bi se izbjeglo širenje zaraze na prvenstvu. Istovremeno, IHF je imao ideju na tribine pustiti 30 posto kapaciteta gledališta. Nakon prosvjeda igrača i liječničkih službi reprezentacija, IHF je došao na genijalnu ideju kako doći do kompromisa — ukupni broj dopuštenih gledatelja je spustio s 30 na 20 posto kapaciteta i nastavio je prodavati karte.
Sindikat igrača poslao je pismo IHF-ovu predsjedniku Hassanu Moustafi i u njemu tražio da se odluka promijeni, a IHF je reagirao tek nakon što su Mikkel Hansen i Sander Sagosen javno zaprijetili da neće doći na turnir. Doduše, i tu je IHF prvo javno raspravljao s njima, stvarajući si negativni PR u jedinim zemljama u kojima rukomet zaista ima marketinški potencijal.
Ali to je način na koji IHF funkcionira. Stvari kojih se krovna rukometna federacija dotakne obično krenu u krivom smjeru — od toga da se veliko natjecanje igra baš svake godine i da se time ubija ekskluzivnost koja ga čini velikim, preko toga da je kvaliteta razvodnjena širenjem formata na 32 momčadi bez da zaista postoje 32 momčadi koje su iole sposobne ispratiti standard, pa do toga da se IHF prepire s igračima, onima od kojih izravno zarađuje, a istovremeno se kocka s njihovim zdravljem.
Ali to je tako, sve što IHF dotakne obično se pretvori u cirkus. SP u Egiptu samo je zadnji primjer toga i ništa na što oni koji prate rukomet nisu već odavno navikli.
